HAMADANI

(‘Ayn al-Qudat Hamadani) 

Puno ime perzijskog sufije ili mistika Abu al-Ma'ali 'Abdullah Ibn Abi Bakr Muhammad Ibn 'Ali Ibn al-Husayn Ibn 'Ali al-Miyanji uslovno kazano manje je poznato, ali ime 'Ayn al-Qudat Hamadani mnogo je poznatije diljem svijeta, ili nešto realnije kazno, bar u onom dijelu svijeta koji se interesuje za islamsku mistiku, tj. sufizam. 

Kao što rekosmo 'Ayn al-Qudat Hamadani (u nastavku samo Hamadani) poznati je perzijski mistik iz XI-XII stoljeća (1098-1131.). Rođen je, kako se to da vidjeti iz njegovog imena, u gradu Hamadanu (današnja I.R. Iran) u kojem je po legendi sahranjena starozavijetna ličnost Estera i u kojem je također sahranjen jedan od najglasovitih islamskih filosofa i znanstvenika IbnSina ili Avicena.

"Smaknuće Mensura Haladža"
Minijatura iz mogulskog rukopisa
cca. 1600. 

Kada se spominje ime Hamadanija u kontekstu islamske mistike ili sufizma neminovno se sjetimo još dva glasovita islamska mistika, a to su: Hallaj (858-922.) i Suhrawardi (1154-1191.). I šta je to što povezuje ova tri čovjeka?

Odgovor je gorak, a glasi MUČENJE. Naime, sva trojica su zbog svojih uvjerenja osuđena na krivovjerje (!), a potom gnusno ubijena, a prije toga su mučeni na najbestijalni način sve do “smrti”.[1] No vratimo se samo Hamadaniju. 

Porijeklom je iz Azerbejdžana, odakle je njegov djed došao i nastanio se u Hamadan. 

Potiče iz porodice vjerskih učenjaka, tačnije pravnika. Naime, Hamadani je bio kadija, tj. pravnik, a tu funkciju obnašali su prije njega i djed (koji je također umro kao mučenik) i otac mu.

Već od rane mladosti postao je zaljubljenik i poklonik mistične ljubavi, koju je već ranije spominjani Hallaj dobrano promicao u islamskom svijetu i zbog tog čina ili te aktivnosti životom ovozemnim platio – kako rekosmo mučeničkom “smrću”. 

Duhovni učitelj Hamadanija bio je pored ostalih i poznati sufija Ahmad Gazali (1061-1123. ili 1126.), brat glasovitog učenjaka, ali i sufije Hamida Gazalija (1058-1111.). Ali, i prije nego što će A. Gazali postati njegov duhovni učitelj Hamadani je ranije, još dok je bio dječak sa svojim ocem posjećivao derviške (sufijske) tekije i hanikahe prisustvujući duhovnim seansama (ili “ritualima”). 

Dakle, sklonost prema mističnoj ljubavi (Ljubavi) i vodstvo, naravno duhovno od strane A. Gazalija perzijskog mistika Hamadanija, po vokaciji pravnika, izbavili su iz ralja osificirane ili okoštale ljušture pravne prakse i inicirali su ga u svijet u kojem caruje Istina, a koja se sluti u ljepoti (Ljepoti), a napose ljubavi (Ljubavi). 

Hamadani je počeo vrlo rano čitati brojne autore, tj. sufijske mistične pjesnike i sve dublje zalaziti u stanja mistične opijenosti što ga je sve više dovodilo u sukobe slične onima s kojima su se susretali mnogi mistici diljem svijeta, ne samo u okrilju islamske duhovne tradicije.
U svojim dvadesetim godinama počeo je s ozbiljnim izučavanjem poznatog djela Ihya' 'ulum al-din (ovo djelo smatrano je kao pomirba islamskog misticizma – sufizma i nomocentričnih teoloških disciplina) od autora gore spominjanog Hamida Gazalija. Izučavajući navedeno djelo pokušao je prodrijeti u tajne kelama, tj. islamske teologije, koja je u to doba bila izuzetno popularna znanost. Ali za Hamadanija kelam, tj. teologija bila je ništa drugo nego kako on to sam veli "napor utapajućeg čovjeka da se nekako spasi".[2] 

U ranim dvadesetim godinama Hamadani je prolazio svojevrsnu duhovnu krizu, krizu koja  je proizilazila uprošćeno kazano od izazova, i to s jedne strane od kelama, tj. teologije (dobrano bazirane na racionalizmu), a s druge strane od sufizma (baziranog na intuitivnom uvidu u zbilju/Zbilju). Ta kriza vrhuni i jednovremeno biva razriješena, ili započinje njeno razriješenje onog časa kada se on susreće s bratom Hamida Gazalija, poznatim i priznatim sufijom, promicateljem sufijske ljubavi Ahmedom Gazalijem. Sam Hamadani veli da se je nakon tog susreta sa svojim pirom, tj. učiteljom ili vodičem i upućivačem u božansku Zbilju (haqiqa) njegov unutarnji vid počeo otvarati i da mu je zbiljnost stvari postajala očiglednijom, te da je bivao na onom putu na kojem se je oslobađao svega od sebe što bijaše posljedica njegovih želja, a da je ostajalo samo ono što je Bog htio da ostane – traganje, utrnuće i išćeznuće u Zbilji bijaše njegov cilj.[3]

Hamadani u godinama koje su bile ispred njega, a na žalost nije ih imao mnogo jer je relativno mlad otišao s ovog svijet, duhovno je napredovao stigavši do onih razina do kojih dolaze isitinski duhovni vitezovi, hijeratici, gnostici... Te razine podrazumijevale su ono što najčešće i vezujemo za mistiku ma kojeg religiozno-duhovnog miljea bila, a riječ je o nesvakidašnjim čudima. Njegovi suvremenici, najčešće biografi bilježe da je on imao moć oživljavanja,[4] a što je iznimno uznemiravalo, zapravo ljutilo teokratske, teološke i druge egzoterijske kružoke grada Hamadana ali i šire okoline tadašnjeg Seldžučkog sultanata. Ljutnja, negodovanje i otvoreni pozivi na linč od strane šire društvene zajednice, a napose one navedene, Hamadanija su na svojevrstan način prisilile da se zatvori u hanikah (sufijski kloster) i da se preda pisanju. A kad smo kod pisanja valja reči da je njegov magnum opus ili krunsko djelo Tamhīdāt (Metafizička iskušenja) – riječ je o djelu koje raskriva različite sfere sufijske gnoze. Ovo djelo nastalo je, prema pisanju njegovih biografa četiri godine prije njegove smrti – smaknuća. O kakvom je djelu riječ najbolje će kazati sljedeće kazivanje prof. Rešida Hafizovića:

"U sadržinskoj osnovi djela počivaju, prije svega, qur'anska načela i poučci iz predanja Poslanika islama, a potom i najbolje sukusirano sufijsko i teološko iskustvo njegova vremena. Analitičari tvrde da je ovo djelo, pisano prije skoro devet stoljeća, po svojoj jezičkoj formi i danas vrlo moderno, precizno u svom pojmovlju i odveć raskošno u svom semantičkom obzorju. Duhovne dubine i bremenit simbolički jezik ovoga djela do te mjere je zgusnut da njegov duhovni ritam i najdublje semantičke intencije može s lahkoćom slijediti samo onaj čitalac čiji duh raspolaže dostatnim sufijskim iskustvom i izoštrenim duhovnim sluhom za tajanstvene jeke vječne sufijske gnoze."[5]

I Hamadani, kao i mnoge druge sufije, u svom je djelu posebnu pažnju posvetio "mističnoj smrti" – duhovnoj instituciji koja zauzima krunsko mjesto unutar sufijskog učenja, bolje reči iskustva, jer sufizam kao i svaki drugi autentični misticizam jeste najprije ISKUSTVO, a to iskustvo jeste preduvijet mišljenja, jer kako veli Čedomil Veljačić (1915-1997.) u svom djelu Ethos spoznaje u evropskoj i indijskoj filosofiji: “postoji filosofija koja se neda ni misliti, ako se u skladu s njom ne živi.”[6] 

A kad smo kod smrti valja nam se dotači i one fizičke, ovozemne, tjelesne smrti koju je Hamadani iskusio na najtragičniji način, i to onako kako su tu smrt već mnogo ranije proživjeli (da, jer smrti zapravo i nema, zato je se i može PROŽIVJETI) mučenici na Kerbeli ili pak kakvu su proživjeli već ranije spominjani Hallaj i Suhrawardi i brojni drugi iz okrilja islamsko-sufijske tradicije (treba li reći da to svejednako važi za sve istinske hijeratike u bilo kom vremenu, mjestu, odnosno religijsko-duhovnom žilištu). Ali da ovu priču o ubistvu Hamadanija skratimo reći ćemo sljedeće.

Zbog svojih učenja, napose mističnih bio je optužen da odstupa od vjere, tj. pravovjerja (!). Ali kako je i sam odlično poznavao kelam (teologiju), a nadasve fikh (islamsko pravo) Hamadani se jedno vrijeme uspješno branio od svih optužbi da je krivovjernik ili da odstupa od vjere, već je ukazivao na to da on, u biti objašnjava suštinu islamskog učenja – apsolutni monoteizam (tewhid). 

Ipak, egzoterijski učenjaci, ranije rekosmo osificirani islamski pravnici i teolozi izvršili su snažan uticaj na sud, ili bolje reći na seldžučkog vezira Abu'l-Qasima al-Darguzina da donese odluku o pogubljenju Hamadanija. Odluka je donešena i izvršena. Hamadani je mučki ubijen, vješanjem. A povijesničari vjeruju da je sud smrtnu presudu donio na osnovu kontroveznih stihova, a za koje je Hamadani tvrdio da su sročeni iz ljubavi prema Bogu, ali su ih sudije tumačili kao nevjerničke (bogohulne), a dio te tzv. bogohulne poezije donosimo i mi ovdje s vjerom da nas niko neće ubiti, zapaliti, vješati, streljati i sl.

“Stvoriću plamen, zapaliću ovu vjeru i uvjerenje,

Umjesto vjere krenut ću putem Tvoje ljubavi.

Do kada da Tvoju ljubav krijem u prsima svojim,

Ti si konačan cilj, a ne vjera i vjerovanje.”[7]

 ///

Post Scriptum

Na kraju kažimo da čovjek naših jezičkih krajeva, i to onih koje hrvatski filolog Radoslav Katičić oslovi kao središnji južnoslavenski jezički prostor ima tu čast čitati i upoznavati se sa djelom Tamhīdāt, tj. Priprave, kako smo rekli magnum opusom perzijsko-islamskog mistika, odnosno sufije Hamadanija.

Navedeno djelo preveo je dr. Namir Karahalilović, a pogovor navedenog djela u bosanskom izdanju napisao je bosanski akademik Rešid Hafizović, koji jeste najautentičniji interpretator misli i djela blaženopočivajućeg Hamadanija.[8]

Knjigu Tamhīdāt (Priprave) izdao je Kulturni centar ambasade I. R. Iran u BiH. Nažalost u navedenoj knjizi izdavač je izostavio godinu izdanja bosanskog prevoda.

'Einolqozāt Hamadānī, Priprave (Tamhīdāt),
preveo Namir Karahalilović,
Kulturni centar ambasade I.R. Iran u BiH

______________________

[1] Kažimo da su mnogi na Zapadu u liku Hallaja prepoznavali crte (sekvence, inserte...) svetopovijesnog života Isusa Krista, naravno iz perspektive kršćanstva. O tome vidi više u djelima Louisa Massignona (1883-1962.) “The Passion of al-Hallaj” i “Hallaj, Martyr and Mysti”.

[2] 'Ayn al-Qudata Hamadani, Tamhidat, Teheran, 1962., str. 61.

[3] Ibid., str. 51-52.

[4] Sam Hamadani u svom djelu Tamhīdāt piše:

"Ali me ljudi ne slušaju. Oni misle da sam ja mag. Međutim, kao što je Isa izvodio čudesa i svojim dahom uspijevao oživiti ptice, slijepcu vratiti vid i mrtvoga uskrsnuti... tako isto Prijatelj Božiji posjeduje (sličnu) karizmatsku moć, a i ovaj jadni siromah (to jeste 'Ayn al-Qudat) također posjeduje takve moći."

Ibid., str. 250.

Ostavljamo svakom čitatelju da sam iščitava ovo kazivanje u kojem se veli da je Hamadani oživljavao. Da li je riječ o doslovnom – fizičkom oživljavanju ili pak duhovnom!? 

[5] 'Einolqozāt Hamadānī, Priprave (Tamhīdāt), preveo Namir Karahalilović, Kulturni centar ambasade I.R. Iran u BiH, str. 264.

[6] Čedomil Veljačić, Ethos spoznaje u evropskoj i indijskoj filosofiji, BIGZ, Beograd, 1982. god.

[7] Ali Akbar Velajati, Sufizam i junaštvo, u: Istorija kulture i civilizacije islama i Irana, preveo Muamer Halilović, Centar za religijske nauke "KOM", Beograd, 2016., str. 776.

[8] Rešid Hafizović, ‘Ayn al-Qudat Hamadani i njegova metafizička iskušenja, u: 'Einolqozāt Hamadānī, Priprave (Tamhīdāt), preveo Namir Karahalilović, Kulturni centar ambasade I.R. Iran u BiH, str. 259-309.

Rabindranath Tagore

Rabindranath Tagore (1861-1941.) indijski je književnik, filozof, slikar, učitelj... i mistik i to najmanje u onoj mjeri u kojoj to svaki istinski pjesnik treba biti, a Tagore jeste bio pjesnik!

Rabindranath Tagore

Potomak je bengalske porodice uglednih vjerskih i društvenih reformatora.

Tagore je svoja formalna obrazovanja sticao u Indiji, a napose u Engleskoj, a kao slavni književnik obišao je mnoge zemlje (1926. boravio je u Zagrebu gdje je odražo dva predavanja na engleskom jeziku, a svoje pjesme čitao je na bengalskom). 

Na Zapadu najpoznatije njegovo djelo je zbirka pjesama Gitanjali (pjesme darovnice), koju je izvorno napisao na bengalskom, a zatim je preveo na engleski, a za koju je 1913. dobio Nobelovu nagradu (prva nagrada uručena jednom Azijcu).

Tagore je u političkom životu ondašnje Indije davao punu podršku Mahatma Gandiju.

Na kraju kažimo da je svoje ideale Tagore pokušao ostvariti osnivanjem vlastite škole u Šantiniketanu (1901.), a poslije u sveučilištu Višvabharati (1921.) - njegovi ideali mogli bi se svesti na sljedeće: 

učenje o univerzalnom čovjeku i kulturi koja povezuje i Istok i Zapad.

Navodimo nekoliko stihova R. Tagore:

...o lažnom asketi...

"Oko ponoći objavio je lažni asketa:
'Vrijeme je da ostavim dom svoj i da potražim Boga.
Ah, ko me je tako dugo zadržao ovdje u zabludi!'
Bog mu došapnu: 'Ja' - ali uši tog čovjeka bjehu zatvorene.
Sa uspavanim dijetetom na njedrima ležala je njegova žena
spavajući mirno na svojoj polovini postelje.
Čovjek reče: 'Ko ste vi što ste me tako dugo pravili budalom?'
Glas ponovo reče: 'Bog' - ali on ne ču.
Dijete se probudi i čvrsto privinu uz svoju majku.
Bog zapovijedi: 'Stani luđače, ne ostavljaj svoj dom' - ali on ne ču.
Bog uzdisaše i jadikovaše:
'Zašto me ostavlja sluga moj i odlazi od mene da bi me tražio?'"*

///

"Neka ne molim da budem zaštićen od opasnosti
već da se bez straha suočim sa njom.

Neka ne molim za smirenje mog bola
već za jako srce da ga savladam.

Neka ne tražim saveznike u životnoj borbi
već da se oslonim na sopstvene snage.

Neka ne preklinjem za spas od straha
već za nadu da osvojim svoju slobodu.

SARVANAM GALAM! Neka su svi blagoslovljeni!"**

Gitanjali - zbirka pjesama

"Okani se pojanja i brojanica! Koga obožavaš u samotnom tamnom kutu hrama sa zatvorenim vratima? Otvori oči i gledaj: Tvoga božanstva nema pred tobom!
Ono je tamo gdje orač ore tvrdu zemlju i gdje cestar drobi kamenje. Ono je s njima u suncu i pljusku, a odjeća mu je prahom posuta. Odloži i ti svoj sveti ogrtač, pa siđi za njim na prašno tlo!
Oslobođenje? Gdje da ga nađeš, to oslobođenje? Naš je učitelj i sam radosno primio na se spone stvorenja. I on je vezan s nama za svagda.
Izroni iz dubokih misli i ostavi po strani tamjane i svijeće! Pa što, ako ti se odjeća podere i uprlja? Susret ćeš ga i uza nj ćeš stati u znoju svoga lica."***

___________________
*Jasmina Puljo, Yoga znanja i zdravlja, Hobisport, Beograd, 2003., str. 57.
** Ibid., str. 129.
*** Rabindranath Tagore, Gitangjali, u: Čedomil Veljačić, Filozofija istočnih naroda, I. dio, MH, Zagreb, 1958., str. 321.

Molitva Sioux indijanaca

Dozvoli da se moje ruke pune poštovanja
dotaknu stvari koje si Ti stvorio.

Izoštri moje uho da čuje Tvoj glas.

Učini me mudrim kako bih spoznao nauk koji si Ti
tajnovito stavio u svaki list, u svaki kamen.

Tražim snage, ali ne da bih nadjačo svoju braću
nego samo da bih nadvladao svog najvećeg neprijatelja - samog sebe!

Bože, daj mi mirnoću da podnosim stvari koje ne mogu promijeniti.

Daj mi hrabrosti da promijenim stvari koje mogu promijeniti.

Daj mi mudrosti da razlikujem jedno od drugoga.*

Poglavica plemena Sioux-a,
XIX st.

___________________
*Jasmina Puljo, Yoga znanja i zdravlja, Hobisport, Beograd, 2003., str. 129.

dom mira (dār al-islām) & dom rata (dār al-harb)?

O starim islamskim, a danas posve prevaziđenim konceptima podjele svijeta na dom ili kuću mira (dār al-islām: tamo gdje vladaju zakoni mira ili islama; šerijat) i dom ili kuću rata (dār al-harb: tamo gdje vlada bezakonje, gdje nema mira, harmonije i sl.) akademik prof. dr. Rešid Hafizović piše kratki, ali jezgroviti tekst s kojim je završio svoju knjigu pod naslovom Stubovi islama i džihad*, a u kojoj govori o temeljima islama (islamskim šartima). 

Rešid Hafizović, rođen 1956. u Potočarima (Srebrenica),
redovni profesor FIN-a u Sarajevu.

Pišući o temeljima islama R. Hafizović piše i o džihadu, za kojeg neke interpretativne tradicije islama drže da je i on jedan od temelja islama. A džihad je pojam (odnosno ideja, institucija...) koji jeste, možda više nego i jedan drugi iz okrilja islama u cijelosti zarotiran i doveden u svoju suprotnost više nego ikada ranije, i to najprije i najviše kod onih, ili od strane onih koji se časte i oslovljavaju time da su muslimani! 

Dakle, za pogrešna, kriva, netočna shvatanja džihada na zapadu nisu krivi u biti zapadnjaci već niko drugi do sami oni koji se oslovljavaju muslimanima.**

Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad,
Connectum, Sarajevo, 2015.

U nastavku navodimo tekst o domu - kući mira i domu - kući rata uz napomenu da bi mi, uz svo uvažavanje R. Hafizovića ipak i na drugačiji način pojedine dijelove teksta kazali, a naše kazivanje, ili naše shvatanje kako bi bilo valjanije kazati dodali smo u zagradama i naš smo tekst podvukli. Nadamo se da takva interpolacija neće narušiti originalni tekst R. Hafizovića.

 „Čak ni ona klasična podjela svijeta, koju su nekoć slijedili mnogi muslimanski autoriteti, na dom mira (dār al-islām) i dom rata (dār al-harb) više nema nikakva smisla. Tamo gdje je nekoć bio dom rata (dār al-harb), podrazumijevajući svijet izvan granica muslimanskog svijeta, danas žive desetine i stotine milijuna muslimana čija prosvjećenost i duhovna kultura je na mnogo  višoj razini od one kod muslimana unutar granica današnjeg muslimanskog svijeta. S druge strane, onaj zemljovid koji se tradicionalno naziva domom mira (dār al-islām), podrazumijevajući današnji svijet muslimana, taj zemljovid ne samo da danas ni u tragovima nema rečenog značenja, nego je postao sinonim za krvoproliće, nerede, smutnju, bratoubilaštvo i agresiju i samokolonizaciju svake vrste. Taj svijet je danas, uz časne i veoma rijetke iznimke, premrežen autoritarnim političkim režimima koji uglavnom vladaju protiv interesa muslimana (protiv interesa čovjeka, bez obzira kojoj religijsko-duhovnoj tradiciji pripadao, ili pak bio agnostik ili nešto dr.), a za račun svoje političke oligarhije i imperijalističkih saveznika izvan granica muslimanskog svijeta. Taj geografski prostor odavna već ne zna šta je to istinska prosvjećenost, visoka duhovna kultura, civilizacijska avangardnost, demokratija, socijalna pravda, ljudska pravda i slično, ali zna, više nego li mu treba, šta je to politički barbarizam, sektaški fanatizam, teror, siromaštvo, bijeda, nesloboda, nedostojanstvo... sve ono protiv čega su se nekoć borili muslimani u 'zlatno doba', i čega se danas nastoji osloboditi moderna civilizacija.

Prema tome, čini se da je došao čas da ono malo umnih glava u muslimanskom svijetu i izvan njega najzad shvati kako bi bilo dobro čim prije oštricu džihada pod vidom pera i tinte, prvenstevno okrenuti i upotrijebiti unutar granica muslimanskog svijeta.“***

 _______________

*Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, Connectum, Sarajevo, 2015.
** Nažalost, nevoljko koristimo ove uprošćene pojmove zapad i zapadnjaci, jer su oni daleko od toga da dotiću suštinu fenomena.
*** Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, str. 252.

Religio Perennis

U jednom od svetih Tekstova izričito se veli da svaki narod ima svoj obred. Nadalje, veli se da svaki narod ima svog vjeronavjestitelja ili poslanika ili proroka ili avatara i sl., a sve kako bi svaki čovjek znao spominjati Sveto Ime.

U tom smislu navodimo kazivanja iz svetih tekstova tri abrahamsko-ibrahimovske religijsko-duhovne tradicije. 

Svih sedam kazivanja ukazuju na jedno tj. na Jednog!

"Nemamo li svi jednog Oca?

Nije li nas jedan Bog stvorio?"

(Biblija, Stari zavjet, Malahija, 2,10)1

"Onda Petar usta svoja otvori pa reče:

'Ja sada zbilja razumijem da Bog nije pristran,

nego da On iz svakog naroda rado prima čovjeka

koji ga se boji i ono što je pravo čini."

(Biblija, Novi zavjet, Djela apostolska, 10, 34-35)2

"Bog koji je nekoć u mnogo navrata

 i na mnogo načina govorio 

ocima po prorocima..."

(Biblija, Novi zavjet, Poslanica Hebrejima, 1,1)3

"Mi smo za svaki narod odredili sveti obred,

da bi spominjali Božije Ime."

(Kur'an, 22:34)4

"Ne raspravljaj s ljudima Knjige

osim na najljepši način, izuzimajući

one od njih koji čine zlo; i reci:

'Mi vjerujemo u ovo što je spušteno nama,

i to što je spušteno vama;

naš Bog i vaš Bog jest Jedan, i Njemu se

mi pokoravamo."

(Kur'an, 29:46)5

"Doista, ti koji vjeruju, i ti od Jevreja,

i Kršćana, i ti Sabejci,

ko god vjeruje u Boga i Posljednji dan,

i čini dobra djela - njihova nagrada ih čeka s njihovim Gospodom,

i nikakvog straha neće biti na njima, niti će tugovati."

(Kur'an, 2:62)6

"Reci: 'Ljudi Knjige, dođite sada riječi

zajedničkoj među nama i vama, da nikome

ne robujemo osim Bogu, i da Mu ništa ne

pridružujemo, i da niko od nas ne uzima

druge kao gospodare mimo Boga."

(Kur'an, 3:64)7

___________________

1. Biblija: Stari i Novi zavjet, KS, Zagreb, 1976., str. 933. (prijevod: Antun Sović)

2. Biblija, TDP, Sarajevo, 2013., str. 872. (prijevod: James Dannenberg & Edib Kafadar)

3. Biblija: Stari i Novi zavjet, KS, Zagreb, 1976., str. 1127. (prijevod: Ljudevit Ručić)

4. Uputa nastavnicima: Tolerancija i religijski principi, U: Forum Bosnae, 23/05., II izdanje, Sarajevo, str. 138. (prijevod ajeta: Rusmir Mahmutćehajić)

5. Ibid., str. 136-137.

6. Ibid., str. 138.

7. Ibid., str. 139.

Šta je Um ili Intelekt (lat. Intellectus)

U kazivanju šta je to Um (praslavenski i sveslavenski pojam), ili ako nam je draže koristiti latinski naziv Intellectus možemo se poslužiti mnogim kazivačima, tj. njihovim (re)interpretacijama, a koje vazda jesu utemeljene na bogoduhim svetim spisima od Veda, preko Zend-aveste, pa do onih svetih spisa iz okrilja abrahamsko-ibrahimovskih tradicija, kao što su Stari i Novi zavjet (Biblija) pa sve do zadnje objave koju čovječanstvo poznaje, a to je Kur'an.
Dakle, sva ta kazivanja možemo, po nama svesti na jednu ili dvije (re)interpretacije krucijalne istine, a koja može glasiti ovako:

"U duši (čovjeku) ima nešto što je nestvoreno i nestvorljivo; 

kada bi cijela duša bila takva, 

bila bi nestvorena i nestvorljiva; 

a to je INTELEKT."

(Meister Eckhart, XIII-XIV st.)

M. Eckhart

ili

"INTELEKT je objavljeni vjerozakon (Šerijat) u ljudskoj osobi, kao što je objavljeni vjerozakon Intelekt izvan ljudske osobe... 

Ukratko, Intelekt je izvor svih dobrih odlika i vrelo svekolikog savršenstva."

(Mulla Muhsin al-Fayd al-Kashani, XVII st.) 

Turbe M. M. F. Kashanija

Taj Intelekt ili Um o kojem govore mnogi, u ovom slučaju M. Eckhart i M. M. F. Kashani jeste jedan od organa duhovne spoznaje (drugi su: duhovno srce, duša i stvaralačka imaginacija). Taj organ, Um ili Intelekt jeste 'interpretativni vjerovjesnik' našeg bića!

Međutim, valja taj organ duhovne spoznaje prepoznati kao 'interpretativnog vjerovjesnika' i dopustiti mu djelovanje na naše biće.
Ili da bi taj organ spoznaje na nas valjano djelovao naše biće, ili naše jastvo moralo bi se osloboditi duhovnog strabizma, a što jeste posljedica duhovne zapuštenosti, ili osloboditi se arogantnosti našeg ega.

Zato nam valja naš Um ili Intelekt neprestance koristiti u procesu vlastitog samospoznanja, odnosno spoznanja Boga, pa makar se koristili s tim našim 'interpretativnim vjerovjesnikom' s poteškoćama.
U protivnom zabasat ćemo u ine duhovne bolesti, kao što je bolest epigona čija životna praksa (ali i teorija) može da se svede na puko oponašanje (taklid) davno mrtvih ljudi čija kazivanja i čiji obredi jesu lišeni svježih spoznaja.

Dakle, jasno je da ovdje govorimo o interpretativnom konformizmu od kojeg danas, čini nam se ponajviše boluju oni koji sljede čovjeka koji se svakog dana Bogu obraćao s molitvom da mu proširi ili produbi znanje i koji je svaki dan od Boga tražio oprost za jučerašnju predstavu ili znanje o Njemu - riječ je o poslaniku Muhamedu!

Uzmimo kao dobru paralelu sljedeću situaciju.

Niko, recimo Kur'an (Musaf) ili Bibliju neće gurnuti od sebe u koliko zna da nije u stanju prodrijeti u sve semantičke slojeve bogoduhog Teksta, ili u koliko čovjek sriče dok čita isti sveti Tekst. Takvog čovjeka vazda se podstiče da još intenzivnije sriče, pa ako hoćete i sve do naricanja s nadom da će kad-tad, i uz Božiju milost, poteći s njegovih usana jasna i milozvučna Riječ Božija!

_____________________
Više o kazanom vidjeti:
William Stoddart, Prisjećanje u svijetu zaboravljanja: razmišljanja o tradiciji i postmodernizmu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.

Rešid Hafizović, Ljudsko lice u ogledalu sufijske literature, NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2005.
Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, Connectum, Sarajevo 2015.

o sufizmu

O sufizmu mogli bi ponešto i kazati tako što bi naveli jedno sufijsko načelo ili možda bi mogli reći sufijska načela, a ona glase:

Najenzibaša - svirač naja
derviš mevlevijskog tarikata (reda)

"Budi posve u svijetu, e da budeš posve sam;
budi posve svoj, e da si stranac i svijetu i sebi;
iščezni u svemu svome, e da primiš sve Božije;
budi posve siromašan, e da u tome što imaš otkriješ neizmjerno veliki dar od Boga;
budi neprestano žedan i gladan, e da vidiš kako si blago i obilno napajan i hranjen;
budi posve gol, e da otkriješ koliko je blaga u odijevanju kojem si počašćen;
umri kao svoj, e da oživiš kao Božiji rob;
budi posve rob, e da primiš gospodstvo od Gospoda;
prepusti se svojoj smrti, e da ne strahuješ i da se ne žalostiš;
budi u svome tabutu*, e da te Bog iznese iz vode kao živog i Njemu poslušnog, pa se tako nađeš izvan tmaste kaplje sjemena i struhlih kostiju."1

__________________
*tabut (ar.) - plitki "sanduk" bez poklopca za tijelo mrtvaca kod muslimana s kojim se mrtvo tijelo, prethodno uvijeno u bijele čaršafe (čefine) spušta u raku.
1. Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, CLIO, Beograd, 2015., str. 268.269.

Hans Küng o: islamu, poslaniku Muhammedu i Kur'anu

Hans Küng je rimokatolički svećenik, teolog i profesor! 

Mada su njegova pojedina shvatanja i stavovi za Vatikan, ili zvanično rimokatoličanstvo neortodoksna ipak je nezaobilazna figura kada govorimo o susretu rimokatoličanstva i islama (ali i dr. religija). 

U tom smislu navodimo jedno kratko kazivanje ovog teologa i to ono kazivanje koje se odnosi na islam, poslanika Muhammeda i Kur'an. 

Njegovo kazivanje jeste, unatoč II vatikanskom koncilu još uvijek izrazito rijetko i malo kad, ako se ikad, može čuti od strane rimokatoličkih teologa posebno svećenika.

Hans Küng

 "Prvo temeljno pitanje: Može li i islam biti za ljude put vječnog spa­senja? Moj odgovor je jednoznačno: da. Do Koncila je Katolička crkva zastupala dogmu: ‘Izvan Rimokatoličke crkve nema spasenja.’ Sada se, međutim, mogu pozvati na Drugi vatikanski koncil. On u Konstituciji o Crkvi čl. 16. daje odgovor na ovo pitanje koji je miljama ispred onog Ekumenskog vijeća crkava koje je i danas nejedinstveno po pitanju spasenja izvan kršćanstva: ‘Vječno spasenje mogu, naime, postići i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti.’ A što se tiče osobito muslimana, u istom članku 16 Konstitucije o Crkvi glasi: ‘Naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinom i milosrdnom, koji će suditi ljude na Sudnji dan.’

Drugo temeljno pitanje, preko kojeg je Drugi vatikanski koncil iz neprilike prešao, glasi: je li Muhamed zaista bio prorok? Ja na to pitanje nedvosmisleno odgovaram: da. Muhamed, koga se u Kur’anu češće naziva ‘upozoriteljem’ (sura 17,105; 25,56; 33,45), a on jednom prilikom i sam sebe tako naziva (sura 46,9), nije htio biti ništa do li Božji glasnik i naviještati Božju riječ, a ne svoju vlastitu. Ni kršćani ne mogu osporiti da očito postoje paralele između Muhameda i proroka Izraelovih te da mu stotine milijuna ljudi u Arabiji i u cijelom svijetu može zahvaliti na vjeri u jednoga Boga. Prorok ne mora nužno biti veliki svetac; na kraju se i starozavjetni prorok Ilija dovodi u vezu s djelima nasilja. Mnogi kršćani, prije svega, ne znaju da prema Novom zavjetu postoje proroci i nakon Krista te da u Pavlovim zajednicama zauzimaju čak drugo mjesto nakon apostola, što se može pročitati u Prvoj poslanici Korinćanima (12,28). Muhamed se također poziva na Isusa i proroke Izraelove i na jednoga ‘Boga’. A arapska riječ za Boga je ‘Allah’. Ni milijuni arapskih kršćana nemaju za Boga drugu riječ doli ‘Allah’! Time naravno još nipošto nisu riješeni svi teološki problemi. Osobito je teškotreće temeljno pitanje:

Mogu li, s kršćanskog motrišta, barem muslimani u nasljedovanju svog proroka priznati Kur’an kao Božju riječ? Unatoč svim očitim nedoumicama, na ovo pitanje također odgovaram nedvosmislenim: da. Muhamed, prema vlastitom samopoimanju, nije svoju poruku iznjedrio iz samoga sebe, to nije naprosto njegova riječ, nego je Božja riječ. Već sam u raspri s Karlom Barthom uvijek iznova ukazivao na univerzalne perspektive kako hebrejske Biblije (od prvih stranica Knjige postanka) tako i Novog zavjeta (osobito u Poslanici Rimljanima, u Djelima apostolskim i u Ivanovu proslovu): ‘svjetlost’ i ‘objava’ postoje i izvan Biblije.

Sve to, dakako, ne znači da Kur’an riječ po riječ mora biti nadah­nut, kao što se to dugo vremena pogrešno pretpostavljalo i za Bibliju. Naprotiv, ne bi li trebalo – to je iskreno rečeno moje kritičko povratno pitanje upućeno muslimanima (a sjećam se razgovora u Afganistanu) – povijesnost te poruke, objavljene u 7. stoljeću poslije Krista, shvatiti isto tako ozbiljno kao i povijesnost biblijskih knjiga? Dakle, ne bi li se trebalo, kao što se dogodilo s Biblijom, odvažiti na povijesnokritičku egzegezu Kur’ana?

No, oprez: ova tri ugrubo formulirana odgovora, zajedno su s povratnim pitanjima, na predavanju diferencijalno prezentirana te prerađena i dopunjena za tiskanje kao što zainteresirani čitatelj može pročitati u dvije godine poslije objavljenoj knjizi Kršćanstvo i svjetske religije (Christentum und Weltreligionen, 1984).

(Hans Küng, Doživljena čovječnost: Sjećanja, sv. 3, Ex Libris, Rijeka – Synopsis Sarajevo 2016, prevela Blanka Will)"*

__________________

*http://ivanlovrenovic.com/2016/09/hans-kung-islam-put-spasenja-muhamed-prorok-kuran-rijec-bozja/

Kakvu razliku čini ime/Ime!?

Tatanga Mani (1871-1967.) pripadnik je indijanskog naroda Stoney. Bio je poglavica svoga plemena u vremenu kada je nad Indijancima sjeverne Amerike, u ovom slučaju Kanade vršen masovni progon, pljačka i sveopća diskriminacija, ali i masovna ubistva koja nikada nisu imenovana pravim nazivom  – genocid.

Kao i drugi indijanci koji su se držali svoje tradicije (Tradicije) Tatanga Mani je cijeli život iščitavao Riječi tj. Knjigu Svetog Duha ispisanu na stranicama Prirode.

Nastojao je dugi niz godina bijelcima, svojoj braći kako su ih unatoč svemu oslovljavali Indijanci, približiti tradicionalnu indijansku misao. U tom smislu navodimo jedno njegovo kazivanje pred kojima svaka duša, bilo da je utjelovljena u crveno, crno, žuto ili bijelo tijelo mora zastati i preispitati vlastiti duhovni habitus ili vlastiti svjetopogled.

Tatanga Mani (1871-1967.)

 „Za vas bijelce bili smo divljaci. Vi naše molitve niste razumjeli, niti ste ih ijednom poslušali. Kada mi Suncu, Mjesecu ili vjetru, naše himne pjevamo, u vašim očima mi obožavamo idole. Ne shvatajući nas, samo zbog toga što je naš način molitve bio drugačiji od vašeg, vi ste nas osudili kao izgubljene duše. Mi vidimo djelo Velikog Duha u Njegovoj cjelokupnoj kreaciji: u Suncu, Mjesecu, stablima, brdima i vjetru. Ponekad Mu se približavamo putem onog što je On stvorio. Šta je u tom tako loše? Ja znam da mi iz sveg srca vjerujemo u Uzvišeno Biće – i možda je naša vjera jača od vjere mnogih bijelaca koji nas nazivaju mnogobošcima. Crveni divljaci su uvijek bili tješnje povezani sa Prirodom od bijelih divljaka. Priroda je knjiga Onog velike moći, Koga vi Bogom nazivate, a mi Velikim Duhom. Kakvu razliku čine ime!“[1]

---

[1] Poruka Indijanaca, preveo i priredio Mehmed Karahodžić, Connectum Sarajevo, 2013., str. 20.

Oče naš - Molitva Gospodnja

Sve poznate religijsko-duhovne tradicije imaj onu vrstu molitve koju bi mogli nazvati molitvom za svaki dan i za svaku priliku. To su one molitve s kojima duša nastoji biti jedno!

U kršćanskoj tradiciji uprisutnjeno je niz molitvi, ali čini se da je jedna temeljna, kojoj se čovjek kršćanini neprestano vraća - baš onako kako vele islamski mistici:

"Rijeke ne teku svojemu ušću/uvoru, već svojemu Izvoru."1

To je dobro poznata molitva Oče naš* (lat. Pater noster) koju je izgovorio Isus, a upamtili su je njegovi nasljedovatelji - kršćani te je potom i zapisali u dva kanonska evanđelja. 

Dakle, postoje dvije kanonske verzije navedene molitve, ali u biti riječ je o jednoj i istoj molitvi. Recimo, u evanđelju po Luki tekst molitve Oče naš je sažetiji, dok evanđelista Matej donosi nešto složeniji i duži tekst (koji se koristi u liturgiji).

U Lukinom evanđelju Isusovi učenici traže od Isusa da ih nauči moliti nakon što su i sami vidjeli kako se Isus moli Bogu Ocu! I nakon što ih je naučio molitvi Oče naš kazao im je:

"Zato vam ja veli: ištite, pa će vam se dati; tražite, pa ćete naći; kucajte, pa će vam se otvoriti. Jer svako ko ište dobije, a ko traži nađe, i ko kuca otvori mu se. Ako bi od jednog od očeva vaših sin njegov ribu zaiskao, on mu neće, zar ne, umjesto ribe zmiju dati. Ili ako od njega jaje zatraži, on mu neće, zar ne, škorpiju dati. Ako vi onda, mada ste zli, znate kako dati dobre darove djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!" (Luka, 11:9-13)2

Fra Angelico (oko 1395-1455.)
Govor na gori

Kod Mateja molitva Oče naš dio je Propovijedi na gori (Govora na gori) i to onog Isusovog kazivanja koje se odnosi na milostinju, molitvu i post. U tim kazivanjima Isus posebno ističe da čovjek navedene, napose duhovne aktivnosti čini u skrovitost, u tajnosti, ne da bude viđen eda bi ga drugi pohvalili. U protivnom veli Isus:

"...nećete imati nagradu kod Oca svoga nebeskog." (Matej, 6:1)3

Dakle, milostinju davati, ali u biti i svaku drugu bogoštovnu aktivnost činiti, a posebno milostinju, molitvu i post na način kako Isus veli:

"...neka ti ne zna ljevica šta ti čini desnica..."
(Matej, 6:3)4

A konkretno za molitvu Isus veli da je činimo uistinu samo zarad božijeg zadovoljstva, pa kaže:

"A ti, kad se moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i moli se Ocu svom, koji je na mjestu tajnom, a Otac tvoj, koji vidi i djela u tajnosti, tebe će nagraditi." (Matej, 6:6)5

Nakon ovog kraćeg uvoda poslušajmo tu Isusovu molitvu Oče naš ali onu koju nam je prenio evanđelista Matej.

"Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!

Kruh naš svagdanji daj nam danas!

I opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!

I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!

(Matej, 6:9-13)6

Isusov govor na gori iz islamske perspektive.
Perzijska minijatura.

U Bosni, tačnije u srednjovjekovnoj Bosni i u tradiciji Crkve bosanske7 (posve pogrešno nazivane kao bogumilska, neomanihejska, patarenska...) kao jedne od tri kršćanske konfesije koje su bile prisutne na prostoru bosanske srednjovjekovne države, molitva Oče naš također je bila, sudeći po svim domaćim izvorima, aksijalna molitva bosanskih krstjana. 

S tim u vezi donosimo tekst molitve Oče naš iz knjige Zbornik krstjanina Radosava8 u transliteriranoj formi:

"Oče naš' iže esi na n(e)b(e)si';

da s(ve)tit' se ime tvoe;

da pridet' c(a)r'stvo tvoe;

da budet' vola tvoja

jako na neb(e)seh' i na zemli.

Hlib' naš' naš(u)sni

dai nam' danas'.

I ostavi nam' duge naše,

jako e i mi ostavlamo

dl'žnikom, našim'.

Ne uvedi nas' v' napast'.

izbavi nas' ot' neprijazni.9

Zbornik krstjaninaRadosava (XV st.)

Zbornik krstjanina Radosava (XV st.)

_________________

* Nazivanjem Boga Ocem drevni je običaj kod mnogih naroda. Recimo u sumerskim tekstovima Bog se naziva Ocem, a Stari zavjet 15 puta ponavlja taj naziv za Boga.
Isus oslovljava Boga na aramejskom jeziku koristeći riječ Abba (vokativ i status emphaticus). To je obiteljsko oslovljavanje oca ("tatica", "babuka" i sl.) i samo djeca nazivaju tim imenom svoga oca. Dakle, riječ je o svojevrsnom tepanju ili posve intimnom odnosu što predstavlja znatnu razliku u odnosu na starozavjetnu tradiciju u kojoj nema tog prisnog odnosa - zapravo ovaj novi odnos za Jevreje bijaše posve stran i nečuven!
Više o nazivu Abba vidi u: Praktični biblijski leksikon, KS, Zagreb, 1997.
1. http://www.sveske.ba/en/content/slovo-o-vodi
2. Biblija, prijevod James Dannenberg i Edib Kafadar, Sarajevo, TDP, 2013., str. 822.
3. Isto, str. 765.
4. Isto.
5. Isto.

6. Jeruzalemska Biblija

7. O Crkvi bosanskoj vidi više u:

http://www.svjetlorijeci.ba/media/download/5799crkva_bosanska_286.pdf

8. O navedenoj knjizi iz bosanske srednjovjekovne tradicije, a iz skriptorija bosanskog krstjanina vidi više u:

Anica Nazor, Radosavljeva bosanska knjiga: Zbornik krstjanina Radosava, u: Forum Bosnae, 42/08, Sarajevo, 2008.

Zbornik krstjaninaRadosava danas se nalazi u:

Bibliotecha Apostolica Vaticana, Borg. illir. 12, fol. 1-59.

9. Franjo Šanjeka, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., str. 340.

Radosav krstjanin djelovao je u XV st., a svoj biblijsko-liturgijski zbornik pisao je za vrijeme vladanja bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443-1461.), odnosno u vremenu kada je Crkvom bosanskom upravljao did Ratko.

kršćanstvo iz očišta bosanskog muslimana

MRAMOR ili "stećak" (sarkofag).
Bosanski, srednjovjekovni,
kršćanski, interkonfesionalni i
svenarodni nadgrobnjak. 

Šta je bilo, ili šta jeste, ili šta bi trebalo biti kršćanstvo iz očišta bosanskih muslimana važno je danas ponavljati i nanovo osvješćivati i to zbog samih bosanskih muslimana, ali i bosanskih kršćana, odnosno zbog mira – onog mira o kojem kazuje Hans Küng, a tog mir ili miroljubivog suživota za navedenog kršćanskog teologa nema bez: 

1. Nema mira među narodima bez mira među religijama, 

2. Nema mira među religijama bez dijaloga među religijama i 

3. Nema dijaloga između religija bez temeljnih istraživanja u religijama.1 

Valjalo bi kazati još i ovo, da nema navedenog mira sve dok se svakoj zajednici, napose religijsko-duhovnoj ne dopusti da sama sebi i da sama drugima kazuje šta ona jeste, koja su joj vjerovanja, zašto je to što jeste, kad i kako je postala to što jeste i sl. 

Da preciziramo – u tom dijalog ne može biti natruha orijentalizma, u protivnom imat ćemo zaglušujuću kakofoniju, monologe, ili mnogo gore krvlju zalivenom "susrete". 

U tom smislu valja dopustiti muslimanima, bosanskim muslimanima da sami kažu o sebi sve što ih se tiče, a ne da im se kazuje, kako se stoljećima kazivalo, o tome šta jesu, koga to oni slijede, koja i kakva su im vjerovanja, zašto i kako su “postali” muslimani, a ne recimo kršćani ili budisti i sl. 

A valja reći da se kazivalo mnogo o bosanskim muslimanima, pa i to da su kako je to ne tako davno kazivao bosanski fratar Ivan Franjo Jukić "nasljednici lažljivog proroka Muhameda, zato se Muhamedovci pravije zovu".2  I k tome još veli isti fratar za bosanske muslimane da su lahko prevrtljivi u religijskom smislu pa će olahko vratiti se staroj vjeri (kršćanstvu – rimokatoličanstvu) čim za to budu prilike, odnosno čim kršćanska država (vlast) zamijeni onu tursko-muslimansku tj. osmansku vlast u Bosni.3

Takve percepcije, koje istina nisu samo fra. Ivana F. Jukića, jer su se čule ili bolje reći odzvanjaju već stoljećima, ponovit će i hrvatski povijesničar Vjekoslav Klaić koji piše: 

“Istina je medjutim, da bosanski Turci (bosanski muslimani, op. a.), premda su toli fanatični, prianjaju uz muhamedovsku (islamsku, op. a.) vjeru više izvana nego li iznutra; pa kao što su uz islam pristali iz sebičnih svjetskih motiva, da nebi marili opet postati kršćani, kad bi jim došlo do gusta. Oni bi brzo opet prigrlili kršćanstvo, osobito kad bi jim se nudjala kakova materijalna korist i osiguralo gospodstvo u Bosni.”4

Mramor - stela.

I sada da se vratimo na početak ovog teksta. Kako to bosanski musliman vidi kršćanstvo iz svog islamskog duhovnog identiteta? Kako vidi bosanski musliman kršćanstvo iz kojeg je prethodno prepoznao poslanika Muhammeda kao Parakletosa kojeg je navještavao Isus Krist (vidi Evanđelje po Ivan, 14:15-27)? 

Kao mogući odgovor nudimo kazivanje Rusmira Mahmutćehajića: 

“Nastajanje muslimana među kršćanima pokazuje se na različite načine među onima koji svjedoče da su muslimani i onima koji svjedoče da su kršćani. U muslimanskome vidiku ništa od njegovog kršćanstva ne biva ni ostavljeno ni izdano u odluci da se posvjedoči da nema boga do Boga i da je Hvaljeni (poslanik Muhammed, op. a.) Njegov poslani. Sva značenjska polja odnosa čovjeka, svijeta i Boga su tim novim svjedočenjem preoblikovana, pa je u svem kršćanskom naslijeđu moguće vidjeti razloge za bivanjem muslimanom.
U svemu što su govorili Božiji vjesnici od Adema do djeve Merjeme i njenoga Sina te u svim vjesničkim knjigama, a prije svega u Tevratu (Tori, op. a.), Zeburu (Psalmi, op. a.) i Inđilu (Evanđelja, op. s.), muslimani nalaze razloge za svoje svjedočenje Hvaljenog. U svome svjedočenju jednosti Boga, poslanosti Hvaljenog i povratak Bogu musliman polazi od i iz kršćanstva kojem ništa ne dodaje niti oduzima. I kršćanin i musliman idu prema istome cilju iz kojeg i radi kojeg je stvoren svaki čovjek. Cilj je jedan ali su staze prema njemu različite. Vezu s ciljem potvrđuje vrlina putnika, što su vazda poniznost, darežljivost i ljepota.”5

Stela - NIŠAN.
Bosanski, islamski nadgrobnjak &
autor bloga zapisi

Dakle za muslimana istina su i Isus i Muhammed! 

A nikako to da je samo prvi istinit, a drugi lažan i vice versa!

_________________

1. Hans Küng, Projekt svjetski etos, Osijek, 2003.

2. Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1973., str. 187.

3. Isto.

4. Vjekoslav Klaić, Bosna: podatci o zemljopisu i poviesti, Nakladom "Matice Hrvatske", Zagreb, 1878., str. 90.

Ovakva i druga slična nakazna kazivanja koja su plod inih, nažalost evropskih, napose modernih „izama“ najbolje je demantirala povijest XVII, XVIII, XIX st. i zaključno s genocidom nad bosanskim muslimanima na kraju XX stoljeća – dakle, bosanski muslimani nisu napustili islam kao duhovni identitet!

Naime, isti pseudoznanstveni narativ uprisutnjen je kod brojnih nacionalnih i/ili nacionalističkih ideologa na prostorima slavenskog juga koji su u bosanskim muslimanima (ali i u muslimanima Slavonije, Like, Dalmacije, dalmatinskog zaleđa, bivšeg beogradskog pašaluka – Srbije i sl.) vidjeli zapreku svemu svom nacionalnom i/ili nacionalističkom.

Jedan od njih je i glasoviti, južnoslavenski jedini nobelovac iz sfere književnosti Ivo Andrić. Navedeni nobelovac u svojoj doktorskoj disertaciji "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine" posve jasno ili nedvosmisleno iznosi antimuslimanski (tj. antibosanski) narativ koji je manje-više filigranski protkan kroz vaskoliku njegovu književno-literarnu pisaniju, ali i u njegovoj pisaniji iz vakta njegove diplomatsko-političke aktivnosti. Jer, valja znati da je I. Andrić bio član vlade Kraljevine Jugoslavije,* a ta politička tvorevina jeste, bez ikakve sumnje bila u funkciji ostvarivanja velike Srbije – pogledati tekst Ive Andrića „I balkanski rat i Arbanija„ pisan za potrebe vekliko srpske politike, a ta politika još od I srpskog ustanka, pa preko Ilije Garašanina i njegovog Načertanije nikada nije odustala od progona ili ubijanja ili pokrštavanja muslimana (posebno muslimana Slavena) na prostorima slavenskog juga, pa i na prostorima Bosne! 

Koliko li su bosanski muslimani samo od te godine kada je izašla navedena knjiga V. Klaića (1878.) doživjeli ubijanja, klanja, silovanja i dr. oblika nasilja i uništavanja kulturnog duhovnog i materijalnog naslijeđa? Sve to trajalo je tokom cijelog XX st., a isto stoljeće završeno je (za tu malu evropsku autohtonu muslimansku zajednicu) s g e n o c i d o m i to samo zato što su muslimani bilo deklarativno ili suštastveno – a Bog najbolje zna! 

* “Po dolasku Milana Stojadinovića na mesto predsednika vlade i ministra inostarnih poslova, jula 1935. (Ivo Andrić, op. a.) je postavljen za vršioca dužnosti načelnika Političkog odeljenja Ministarstva unutrašnjih poslova. U vladi Milana Stojadinovića više od dve godine, od 1937. do 1939., obavljao je dužnost zamenika ministra inostarnih poslova.

Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha – Adolfu Hitleru.” (Iz: https://sr.wikipedia.org/wiki/Иво_Андрић)

5. Rusmir Mahmutćehajić, Tajna Hasanaginice, Buybook, Sarajevo, 2010., str. 83-84.
Naznačio R. Ibrović