subota, 3. listopada 2020.

Križ (krst) kao simbol svekolike kušnje u učenju poslanika Muhameda

 

Tri su stanja, težnje, ili tri su puta kojima čovjek hodi. Jedan je onaj u skladu s Božanskom privlačnošću, drugi je posve suprotan, dok je treći gotovo neodređen – između dva prethodna.

U islamskom, ili kur'anskom jeziku naznačeni putevi su „onih na kojima je Njegova milost“ (Kur'an, I:6-7), potom „onih koji trpe Njegov gnjev (ljutnju)“ (Kur'an, I:7) i onih trećih „koji lutaju“ (Kur'an, I:7). 


Kazujući o ova tri puta (stanja, težnje...) poslanik Muhamed je običavao crtati, ili ispisivati križ ukazujući time na naznačene pute: „'pravi put' je okomito uspinjanje, 'Božji gnjev' djeluje u suprotnom smjeru, a raspršenje 'onih koji lutaju' u vodoravnom je smjeru.“[1]

Gotovo sve molitve, sva bogoštovlja u islamu podrazumijevaju recitiranje kur'anskog poglavlja Fatihe (Otvoriteljice), čija zadnja tri stavka (ajeta) upravo jesu moliteljski zazivi kojeg je Poslanik jezikom ikonografskog simbola predočavao križem, crtajući, ispisujući ga na pijesku – već ranije smo kod Isusa mogli zapaziti pisanje ili crtanje po pijesku.

Zadnja tri stavka, spomenutog kur'anskog poglavlja glase:

Uputi nas na pravi put, Put onih na kojima je Tvoja milost, ne onih koji trpe Tvoj gnjev, niti onih koji lutaju. (Kur'an, I:5-7)

Navedenim križem, kojeg je iscrtavao Muhamed, kušan je svaki čovjek – križ kušnje. Tri puta koja su križem naznačena nude se svakom pojedinačnom jastvu. Mogućnosti su: uspinjanje ljestvama prema najvišem (gornji krak križa), ili padanje u propast (donji krak), ili pak lutanje bez znanja o okomici, tj. ljestvama uspinjanja (horizontalni kraci).

Osim islama i druge tradicije ove tri težnje, ili sile prepoznaju i o njima kazuju. Recimo u vedskoj tradiciji riječ je o trima gunama, a to su sattva, rajas i tamas;
sattva – izražava usklađenost s Počelom,
rajas – označava težnju odvlačenja od Središta i
tamas – posvemašnji pad.



[1] Titus Burckhardt, Uputa prema unutarnjem učenju islama, Sebil, Zagreb, 1994, str. 55.

petak, 24. srpnja 2020.

Crkva Aja Sofija (Crkva Svete Mudrosti Gospodnje)


Moj uzor je poslanik Muhamed, onaj u čijem srcu se ušatorila Mudrost (El-Hakim).
Moj uzor nije osmanski vladar, padišah, sultan i osvajač zemalja Mehmed II.

Petak, 24. juli 2020. godine bit će dan kojeg će, bez imalo dvojbe, civilizirani dio svijeta bez obzira na kulturni, jezički, religijsko-konfesionalni, politički i bilo koji drugi identitet, ipak upamtiti kao dan u kojem je barbarizam (džahilizam – svaki put kada spomenem barbarizam u ovom tekstu, posve svjesno pisat ću i džahilizam!) ponovo, i ko zna po koji put, našao svoje protagoniste, baštinike, simpatizere, one prikrivene, licemjerne, ali i one posve otvorene, radikalne.

Kao što rekoh protagonisti barbarizma (džahilijeta), ovog julskog petka jesu, u prvom redu turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, ali i redom svi oni koji su u srcu, mislima, riječima i konkretnim djelom, sa ili bez zadrške, podržali njegovu barbarsku (džahilsku) politiku, a po kojoj će, za koji čas, u Aja Sofiji, drevnoj kršćanskoj crkvi, biti obavljena džuma namaz (islamska, jednosedmična, središnja, zajednička, tj. saborna – upravo taj termin jeste najbolji prevod riječi džuma, molitva).


Rekonstrukcija predosmanskog izgleda Aja Sofije

Ne pada mi na pamet kazivati o povijesti Aja Sofije – kada je sagrađena, ko ju je dao sagraditi, kakav je njen značaj bio i ostao u kršćanskom svijetu, ali jednako tako kakav ona ima značaj za civilizaciju općenito, a još manje mi je stalo do toga da pišem šta se sa tom drevnom crkvom desilo 1453. godine, tj. kako i na koji način je prvo oskrnavljena (desakralizirana), a potom preinačena u džamiju... Koga zanima, osobito kada, kako i na koji način crkva Aja Sofija postaje džamija neka čita sljedeća djela: Franz Babinger, Mehmed Osvajač i njegovo doba; Radivoj Radić, Strah u poznoj Vizantiji (I-II)...

Aja Sofija kao džamija

Jednako tako ne pada mi na pamet da, à propos gore navedenog barbarskog (džahilskog) čina, ovdje i sada spominjem bilo kakve događaje u povijesti ili našoj sadašnjosti, a koji bi trebali biti „opravdanje“, a zapravo riječ je o onom perverznom i nemoralnom ALI – tako čestom i omiljenom kod ovdašnjih „slobodarskih mislioca“ koji hoće da opravdaju jedno, aktualno zlo drugim, prošlim ili jednako tako aktualnim zlom! Toj zločinačkoj logici (oličenoj i u kvazi pitanju „ko je prvi počeo?“) velim jedno radikalno NE, a to moje radikalno NE nije moj hir, nije moja navada, već moj odgovor na bogoduhi poziv, a koji glasi „...ti na zlo dobrim uzvrati...“ (Kur'an, 41:34) – ovaj bogoduhi poziv nije jednom, i to onako uzgred i manje bitno naveden, baš naprotiv.

Zadnjih dana sam, zamalo mazohistički, čitao i pratio različite osvrte na, gore navedeni barbarski (džahilski) čin i čudom sam se čudio kako ljudi, koji vele da su muslimani (pri tome ih se još zove, ili oslovljava učenjacima, alimima, teolozima...), uporno i bez imalo krzmanja za svog paragona kako i na koji način se ophoditi prema, konkretno crkvama (ali i manastirima, tj. samostanima) uzimaju jednog osmanskog padišaha, sultana Mehmeda II Osvajača („El-Fatiha“), a ne recimo, s obzirom da su muslimani, poslanika Muhameda. Šta s tim žele reći, da Poslanik u konkretnom odnosu nije i ne može biti uzor? Ili, da Poslanik prema crkvama, kršćanskim svetinjama nije imao nikakav odnos? Iskreno, čvrsto sam uvjeren da nemali broj muslimana upravo ovo drugo misli, i to prosto zato što su muslimani, ili kako mi sebi volimo tepati ummet, u stanju dubokog i sveprisutnog neznanja (džahilijeta). U tom smislu nalazim za shodno ovdje podastrijeti jedan tekst, a čiji autor nije niko drugi doli baš poslanik Muhamed. Istina, nije ga pisao Muhamed već je taj tekst on kazivao u pero, iliti kalem, svom pisaru – ćati.

Slijedi tekst, pismo Muhameda (VII st.) upućeno kršćanskim monasima u samostanu Svete Katarine na Sinaju (Egipat). Tekst pisma, tj. njegov sadržaj, i to je važno naglasiti, nije i ne odnosi se samo na konkretne monahe u navedenom samostanu. Jednako tako ne odnosi se, samo, na sve druge kršćanske monahe, redovnike, vjerske službenike, kršćanske svetinje..., već se podjednako odnosi, to je danas iznimno važno naglasiti, i na muslimane. Naime, pismo koje slijedi obraća se, doslovno svakom muslimanu i muslimanki, u smislu nepretrgnute zapovijedi njihovog životnog svakodnevlja, poglavito kada je riječ o njihovom suodnosu sa ljudima drugog religijskog opredjeljenja[1]. Ovo pismo jeste i neistrošivi poziv svakom muslimanu i muslimanki da pred pripadnicima drugih religijskih formi svjedoče upravo Poslanikove riječi i djela, i da im ona budu paragon, a ne riječi i djela (zapravo nedjela) osvajača zemalja Mehmeda II, gle našega jada nazvanog, hoćeš-nećeš, po najspominjanijoj suri Kur'ana – Otvoriteljici ili El-Fatihi!

... Kršćanima na istoku i na zapadu, u blizi islamske granice i daleko od nje, znanim i neznanim kršćanima se daje jamčevina. Ukoliko se jedan monah ili anahoret zatekne na brdu ili u dolini, pećini ili u naselju, ravnici ili u crkvi ili pak u svetilištu-hramu, tada mi stojimo iza njih i oni su pod našom zaštitom. Ja ću ih zasigurno braniti svojim životom, svojim pomagačima i svojom vojskom, njih, njihove imetke i bogomolje, jer su oni moji podanici i kao takvi uživaju moju zaštitu. Niko im ne smije uskratiti putovanje bilo gdje, porušiti im bogomolju ili je ošteti, kao ni prosvojiti bilo šta iz njihovih kuća za korist muslimana. Neće se oporezivati njihovi suci, kaluđeri niti drugi koji se budu bavili vjerskim poslovima. Neće im se nametati ni druge novčane dažbine, novčane kazne ili odštete niti će im se konfiskovati imovina, jer sam ja njihov čuvar na kopnu i moru, na istoku i zapadu, na sjeveru i jugu, gdje god se budu nalazili imat će moju zaštitu i garanciju od svega onoga što im je neprijatno i neugodno... Niko ih ne smije opterećivati putovanjima, obavezivati učestvovanjem u borbi ili transportu oružja, jer se muslimani bore za njih i ne polemiziraju s njima osim na najkulturniji način, slijedeći u tome kur'ansku uputu: I sa sljedbenicima Knjige raspravljaj na najljepši način, ne sa onima koji su nepravedni, i recite: „Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.“ (Kur'an, 29:46)... Niko iz redova muslimanske zajednice do Dana uskrsnuća i do prestanka života na Zemlji ne smije se suprotstaviti ili prekršiti ovu povelju, koju je napisao Muhammed ibn Abdullah svim kršćanskim zajednicama uz uvjet da se ona strogo ispunjava i primjenjuje.[2]

Ovo pismo, a koje važi do Dana uskrsnuća i do prestanka života na Zemlji pisano je rukom hz. Alije, a kako smo već rekli po kazivanju Poslanika, 3. muharrema druge godine nakon Hidžre.



[1] Ovo su riječi koje kazuje Rešid Hafizović, upravo referišući se na pismo poslanika Muhameda monasima samostana Svete Katarine na Sinaju. Vidi u: Rešid Hafizović, Muslimani u dijalogu s drugima i sa sobom: svetopovijesne i hijeropovijesne paradigme, El-Kalem, Sarajevo, 2002, str. 104.
[2] Isto, str. 104-105.

ponedjeljak, 27. siječnja 2020.

Nekoliko razmišljanja o idolatriji


Napomena s riječima sv. Jeronima (IV st.): Svaka istina, ma ko je rekao, od Svetog je Duha.

I kazivanje

„Bukvalno čitanje prirode jeste idolatrija. A svaka idolatrija odvaja čoveka od duhovnih stvarnosti, na prvom mestu od Boga. Bog je duh, i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole. Za idolopoklonike kao i za materijalističke filosofe – a to je jedno i isto – priroda je kao kinesko pismo. Strancu i neznalici, koji bi prvi put video kinesko pisanje, ovo bi predstavljalo vez, ornamentiku, čarobno šarenilo, bez ikakva unutrašnjeg smisla i značenja. Zamislite, da pred takvim jednim pismom stoje jedan neznalica i jedan pismen Kinez. Neznalica bi gledao i video samo čarobno šarenilo, i svu pažnju bi upravio na linije, kuke i šare toga pisma. Međutim Kinez ne bi prikovao svoju pažnju na šarena slova, nego bi brzo sledio za smislom, za misaonim i duhovnim značenjem, zaključanim u tim šarenim pismenima. Neznalica bi se i očima i duhom sav prikovao za spoljanu formu pismena, dok bi Kinez samo očima gledao pismena a duhom bi hvatao duh i slova. To vam je verna slika idolopoklonika – učenih ili neučenih – s jedne strane, i pravih hrišćana s druge strane. Prvi prikivaju i čula i duh za simvole, a drugi čulima opažaju simvole a duhom čitaju duh.“


(Iz: Nikolaj Velimirović, Simvoli i signali, Prizren, 1995, str. 242-243)

II kazivanje

„Postoje ljudi koji poštivaju Sunce, jer je ono očitovanje Božije; postoje i drugi koji ga odbijaju poštivati, jer ono nije Bog, što je, čini se, dokazano činjenicom da ono zalazi. Poštivatelji sunca mogu ustvrditi da ono ne zalazi, nego da je okretanje Zemlje to što stvara takav privid; i njihova tačka gledišta mogla bi se usporediti s onom ezoterizma, koja je, s jedne strane, svjesna teofanijske i, takoreći, sakramentalne prirode velikih fenomena vidljivog svijeta, i koja, s druge strane, zna stvarnu i potpunu prirodu stvari, a ne samo jedan posebni aspekt ili pojavnost.

Ali nužno je spomenuti i treću mogućnost, onu idolatrije: postoje ljudi koji štuju Sunce, ne zato što znaju da ono očituje Boga, ili da je Bog njime očitovan, niti zato što znaju da je ono nepokretno i da ne zalazi,[1] nego zato što zamišljaju da Bog jeste Sunce; u ovom slučaju, egzoterički preziratelji sunca mogu itekako proglasiti paganizam. Oni su relativno upravu, dok su nesvjesni idolatrije – ili preciznije, heliolatrije – može biti samo izrođenje pravoputnog stava; bez sumnje, ne isključivog stava, ali, u svakom slučaju, stava koji je svjestan stvarnog stanja, kako s tačke gledišta subjekta, tako i sa tačke gledišta objekta.


Strogo govoreći, činjenje sedžde (klanjanje, op. a.) pred Kabom, ili u pravcu Kabe, moglo bi se protumačiti kao čin idolatrije, s obzirom na to da je Bog izvan prostora i da je Kaba prostorni i materijalni objekat. Ako je ovaj prigovor besmislen, onda će i usporedan prigovor, upućen štovateljima Počela „kroz“ Sunce, a i kršćanima, hindusima ili budističkim ikonodulama, također biti besmislen, i to sa stajališta počela i bez da se u obzir uzimaju razlike u razinama, koje su uvijek moguće. Jedan sufija je očitovao da je Kaba kružila oko njega; istinska Kaba bila je zazbiljenja u njegovom srcu.“


(Iz: Frithjof Schuon, Ezoterizam kao Počelo i kao Put, s engleskog preveo Asim Delibašić, Connectum, Sarajevo, 2011, str. 198)




[1] Činjenica da se Sunce okreće oko svoje ose, koliko je poznato, ne ulazi u razmatranje unutar simbolizma ograničenog na naš Sunčev sistem.