U kazivanju šta je to Um (praslavenski i sveslavenski pojam), ili ako nam je draže koristiti latinski naziv Intellectus možemo se poslužiti mnogim kazivačima, tj. njihovim (re)interpretacijama, a koje vazda jesu utemeljene na bogoduhim svetim spisima od Veda, preko Zend-aveste, pa do onih svetih spisa iz okrilja abrahamsko-ibrahimovskih tradicija, kao što su Stari i Novi zavjet (Biblija) pa sve do zadnje objave koju čovječanstvo poznaje, a to je Kur'an.
Dakle, sva ta kazivanja možemo, po nama svesti na jednu ili dvije (re)interpretacije krucijalne istine, a koja može glasiti ovako:
ili
Taj Intelekt ili Um o kojem govore mnogi, u ovom slučaju M. Eckhart i M. M. F. Kashani jeste jedan od organa duhovne spoznaje (drugi su: duhovno srce, duša i stvaralačka imaginacija). Taj organ, Um ili Intelekt jeste 'interpretativni vjerovjesnik' našeg bića!
Međutim, valja taj organ duhovne spoznaje prepoznati kao 'interpretativnog vjerovjesnika' i dopustiti mu djelovanje na naše biće.
Ili da bi taj organ spoznaje na nas valjano djelovao naše biće, ili naše jastvo moralo bi se osloboditi duhovnog strabizma, a što jeste posljedica duhovne zapuštenosti, ili osloboditi se arogantnosti našeg ega.
Zato nam valja naš Um ili Intelekt neprestance koristiti u procesu vlastitog samospoznanja, odnosno spoznanja Boga, pa makar se koristili s tim našim 'interpretativnim vjerovjesnikom' s poteškoćama.
U protivnom zabasat ćemo u ine duhovne bolesti, kao što je bolest epigona čija životna praksa (ali i teorija) može da se svede na puko oponašanje (taklid) davno mrtvih ljudi čija kazivanja i čiji obredi jesu lišeni svježih spoznaja.
Dakle, jasno je da ovdje govorimo o interpretativnom konformizmu od kojeg danas, čini nam se ponajviše boluju oni koji sljede čovjeka koji se svakog dana Bogu obraćao s molitvom da mu proširi ili produbi znanje i koji je svaki dan od Boga tražio oprost za jučerašnju predstavu ili znanje o Njemu - riječ je o poslaniku Muhamedu!
Uzmimo kao dobru paralelu sljedeću situaciju.
Niko, recimo Kur'an (Musaf) ili Bibliju neće gurnuti od sebe u koliko zna da nije u stanju prodrijeti u sve semantičke slojeve bogoduhog Teksta, ili u koliko čovjek sriče dok čita isti sveti Tekst. Takvog čovjeka vazda se podstiče da još intenzivnije sriče, pa ako hoćete i sve do naricanja s nadom da će kad-tad, i uz Božiju milost, poteći s njegovih usana jasna i milozvučna Riječ Božija!
_____________________
Više o kazanom vidjeti:
William Stoddart, Prisjećanje u svijetu zaboravljanja: razmišljanja o tradiciji i postmodernizmu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.
Dakle, sva ta kazivanja možemo, po nama svesti na jednu ili dvije (re)interpretacije krucijalne istine, a koja može glasiti ovako:
"U duši (čovjeku) ima nešto što je nestvoreno i nestvorljivo;
kada bi cijela duša bila takva,
bila bi nestvorena i nestvorljiva;
a to je INTELEKT."
(Meister Eckhart, XIII-XIV st.)
 |
| M. Eckhart |
"INTELEKT je objavljeni vjerozakon (Šerijat) u ljudskoj osobi, kao što je objavljeni vjerozakon Intelekt izvan ljudske osobe...
Ukratko, Intelekt je izvor svih dobrih odlika i vrelo svekolikog savršenstva."
(Mulla Muhsin al-Fayd al-Kashani, XVII st.)
 |
| Turbe M. M. F. Kashanija |
Taj Intelekt ili Um o kojem govore mnogi, u ovom slučaju M. Eckhart i M. M. F. Kashani jeste jedan od organa duhovne spoznaje (drugi su: duhovno srce, duša i stvaralačka imaginacija). Taj organ, Um ili Intelekt jeste 'interpretativni vjerovjesnik' našeg bića!
Međutim, valja taj organ duhovne spoznaje prepoznati kao 'interpretativnog vjerovjesnika' i dopustiti mu djelovanje na naše biće.
Ili da bi taj organ spoznaje na nas valjano djelovao naše biće, ili naše jastvo moralo bi se osloboditi duhovnog strabizma, a što jeste posljedica duhovne zapuštenosti, ili osloboditi se arogantnosti našeg ega.
Zato nam valja naš Um ili Intelekt neprestance koristiti u procesu vlastitog samospoznanja, odnosno spoznanja Boga, pa makar se koristili s tim našim 'interpretativnim vjerovjesnikom' s poteškoćama.
U protivnom zabasat ćemo u ine duhovne bolesti, kao što je bolest epigona čija životna praksa (ali i teorija) može da se svede na puko oponašanje (taklid) davno mrtvih ljudi čija kazivanja i čiji obredi jesu lišeni svježih spoznaja.
Dakle, jasno je da ovdje govorimo o interpretativnom konformizmu od kojeg danas, čini nam se ponajviše boluju oni koji sljede čovjeka koji se svakog dana Bogu obraćao s molitvom da mu proširi ili produbi znanje i koji je svaki dan od Boga tražio oprost za jučerašnju predstavu ili znanje o Njemu - riječ je o poslaniku Muhamedu!
Uzmimo kao dobru paralelu sljedeću situaciju.
Niko, recimo Kur'an (Musaf) ili Bibliju neće gurnuti od sebe u koliko zna da nije u stanju prodrijeti u sve semantičke slojeve bogoduhog Teksta, ili u koliko čovjek sriče dok čita isti sveti Tekst. Takvog čovjeka vazda se podstiče da još intenzivnije sriče, pa ako hoćete i sve do naricanja s nadom da će kad-tad, i uz Božiju milost, poteći s njegovih usana jasna i milozvučna Riječ Božija!
_____________________
Više o kazanom vidjeti:
William Stoddart, Prisjećanje u svijetu zaboravljanja: razmišljanja o tradiciji i postmodernizmu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.
Rešid Hafizović, Ljudsko lice u ogledalu sufijske literature,
NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2005.
Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, Connectum, Sarajevo 2015.
Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, Connectum, Sarajevo 2015.
