Šeb-i arus - 17. XII 2013.

Na današnji dan, prije 740 godina ovozemni svijet napustio je hz. Dželaluddin Rumi Mevlana (1207- 17. XII 1273.) 

O Rumiju kao mistiku, sufiji, arifu, gnostiku, pjesniku, filozofu, teozofu ili kako god, napisano je mnoštvo tekstova različite naravi.
Ipak mislimo da njegovi tekstovi, bilo oni u formi poezije ili pak proze najbolje govore o njemu samom, a napose o njegovom Weltanschauungu.


Ovom prilikom kada se želimo još jedared sjetiti Rumija odlučujemo se za njegove stihove ili njegove riječi koje smo po vlastitom izboru, bez nekog posebnog kriterija odabrali s nadom da će i vas inicirati i/ili inspirisati za bistrenje neizbistriva Rumijevog vrutka Viječne mudrosti (sophia perennis).




Poziv

"Dođi, dođi, opet dođi, samo dođi

i nevjernik makar bio, vatri, kipu se klanjao, opet dođi,

i tisuću puta da si obećanje prekršio, opet dođi,

naš dom nije dom beznađa, opet dođi, samo dođi."

O ljubavi

"Ratnik daje svom sinu mač drveni, kako bi ovaj mogao

naučiti mačevati i mač umio u boju držati.

Ljubav prema ljudskom biću je onaj mač drveni.

Kada put svoj kraj dosegne, predmet ljubavi će biti Svemilostivi."

/// 

"Nastojeći objasniti Ljubav, razum se u blato kao magarac zaglibi

Ljubav i ljubljenje samo Ljubav može da objasni."

///

"...razum je čir na oku ljubavi."

Ponad dogmatizma

„Šta da činim, muslimani? Samog sebe više ne znam,

Nit' sam židov nit' kršćanin, nit' štujem vatru nit' sam musliman

Nit' sam s istoka niti sa zapada, nisam s kopna, nisam s mora,

Sa ovog svijeta sigurno nisam, a nebeske sfere nisu mi stan

 

Nisam od zemlje, nisam od vode, nisam od vatre, nisam od zraka,

Nisam nebeski, zemaljski nisam, postojim a k'o da i ne bivam

Iz Indije nisam, nisam iz Kine, niti sam iz Bulgara niti Saksina,

Nisam iz kraljevstva iračkog, a dom mi nije ni Horasan

Ni s ovog ni s onog nisam svijeta, nisam iz Vrta, nisam iz Ognja,

Nisam od Adema, nisam od Have, moj nije Firdevs niti Ridvan*

Bezmjesnost je moje mjesto, neoznačenost moj je znak,

Šta će mi tijelo, šta li duša, Duši svih duša sam pokoran.“

  O pregnuću i duhovnom kvasanju

"Na ovaj svijet stiže, i istog časa,

pružiše ti ljestve da se natrag vraćaš

Sprva si mineral bio, onda postao biljka,

potom životinja biješe; bit će da ne shvaćaš

Na kraju si postao čovjek, pamet i vjeru imaš;

gledaj: tijelo ti zemno, a nebeskih stvari se laćaš

I ljudsko ćeš nadići stanje, ostaviti prašni svijet,

kao krilati anđeo u nebeski vratit' se dom

No i anđeoski nadiđi stupanj, ulij se u ocean živi,

pokušaj postati naposljetku kaplja u moru tom"

"Smrt"

„Misliš smrt je utrnuće, a svitanje to je pravo
Kada tijela grob zarobi, duše smatraj slobodnim

Koje sjeme ne proklija kad ga se u zemlju baci?
Zar u sjeme čovjekovo sumnji, onda, mjesta ima?!"

Prethodno smo kazali da je o Rumiju napisano mnoštvo tekstova različite naravi. On je stoljećima bio mnogima uzor, ne samo u duhovnom već i u literarnom smislu.

Npr. za glasovitog pjesnika indo-pakistanskog područja Muhammeda Ikbala Rumi je gotovo isto ono što je Danteu Vergilije u Božanstvenoj komediji. I više od kazanog, Rumi je uzor za gotovo sav Ikbalov pjesnički opus. 

Evo kako kratko, a nadsve jezgrovito Ikbal vidi Rumija, odnosno Rumijevo najpoznatije poetsko djelo Mesneviju:

"Jučer sam vidio Mesneviju Mevlana Rumija:

Svaka misao proždire drugu,

Jedna ideja se hrani drugom (idejom)."

Zanimljivo je vidjeti, odnosno čuti kako Rumija doživljava Zapad. U tom smislu izdvajamo kazivanje Hegela koji u svom glasovitom djelu "Enciklopedija filozofskih znanosti" za Rumija kaže sljedeće:

"Čovjek se mora obratiti muhamedovcima ako svijest o 'Jednome', da se još jedanput vratimo na ono faktičko, neće da vidi prema indijskom cijepanju dijelom na provođenje u posebnom, provođenje koje zamara postajući čak litanijsko, nego u najljepšoj čistoći i uzvišenosti. Kad se, naprimjer, kod odličnog Dželaledina Rumija naročito ističe jedinstvo duše s 'Jednim', a i to jedinstvo kao ljubav, onda je to jedinstvo kao ljubav, onda je to duhovno jedinstvo uzdignuće nad konačnost i običnost, preobrazba prirodnog i duhovnog, u kojoj se izdvaja i apsorbira upravo ono vanjsko, prolazno u neposrednoj prirodnosti kao i empirijskoj, svjetovnoj duhovnosti."*


///

Abdul Hakim o Rumijevom univerzalizmu (religio perennis, religio cordis...) veli sljedeće:

"Religija mističkog filozofa, poput Rumija, univerzalna je i ne može biti zatvorena unutar bilo kojih ortodoksnih ili dogmatskih granica. Njegova religija nije vjerovanje nikakve posebne zajednice: to je univerzalna religija, jer je religija univerzuma. To je religija zvijezda što blistaju, potoka što žubore, drveća što raste. Onaj tko vjeruje, čije su vjerovanje, intuicija i praksa u skladu s ovim, postigao je istinu.

...

Kozmička Ljubav, pak, transcendira sva vjerovanja i sve filozofije i tako religija Ljubavi ne može nikada potpuno da se identificira s bilo kojom ortodoksijom, dogmatizmom ili spekulativnom teorijom. Rumi kaže da nema suprotnosti između univerzalne Ljubavi i univerzalnog Uma, ali kada ljudski razum sebe suzi, on počinje uzimati dio za cjelinu, čineći pogrešku identificiranja fragmentarnog fenomena s cjelinom zbilje."*

 

---

* Adem i Hava (Adam i Eva) u islamskoj tradiciji su osobe koje se kao i u judeo-kršćanskoj tradicji    (Bibliji) spominju kao prvi ljudi;

   Firdevs je jedan od naziva za Džennet (Raj);

   Ridvan je melek (anđeo) koji se nalazi na ulazu u Džennet, na Džennetskoj kapiji.
* G. W. F. HEGEL, Enciklopedija filozofskih znanosti, Sarajevo, 1987. god.
* Grupa autoa, Historija islamske filozofije, August Cesarec, Zagreb, 1990. god.

duhovno pregnuće

"Svakog trena dolazi novi ukus 'ārifima*

Oni su sami mudžtehidi*

I ne pripadaju ljudima taqlīda*
...

Lavovi ne jedu drugo osim što sami ulove 

Lisica jede krepano i truhlo meso."

Stihovi princa Dara Šikoha (1615-1659.)*

_____________________________

* 'ārif - gnostik, spoznavalac...

* mudžtehid - duhovni pregalac, borac i sl.
* taqlīd - "slijepo" oponašanje, osifikacija religiozno-duhovne tradicije (tradicionalizam) i sl.
* Dara Šikoh - transcendentno jedinstvo religija 

Ograničavajući dogmatizam ili priča o slijepcima i slonu

“Slon je bio u mračnoj kući; neki su Hindusi doveli slona da ga pokazuju.

Da ga vide, mnogi su ljudi, jedan po jedan, ulazili u taj mrak.

Pošto se nije moglo gledati, (svaki od njih) pipao ga je u mraku dlanovima svojih ruku.

Ruka je jednoga pala na njegovu surlu; pa on reče; “Ovo stvorenje je kao cijev od vodovoda.”

Ruka drugoga dotaknula je njegovo uho; njemu je ono izgledalo poput lepeze.

Pošto je drugi dotakao njegovu nogu, on reče: “Pronašao sam da je oblik slona poput stuba.”

Drugi je položio svoju ruku na njegova leđa; on reče: “Uistinu, ovaj je slon kao prijestolje.”

Slično, kad god bi neko čuo (opis slona), mislio bi da je to (samo) dio kojega je on dotaknuo.

Zbog ovoga (različitog) pogleda, njihove su se izjave razlikovale; jedan bi naslovio to sa “dal” drugi sa “elif”.

Da im je u ruci svijeća, razlike bi iščezle iz njihovih riječi.

Oko čulnog zapažanja je kao dlan ruke; dlan nema moći da dosegne cjelinu (slona).

Oko Mora je jedna stvar, a pjena je druga; ostavi pjenu i gledaj okom Mora.

Danju i noću od Mora se kreću djelići pjene; gledaš pjenu, a ne More.

Čudno!

Razbijamo se jedni o druge kao čamci; naše su oči u mraku, premda smo u bistroj vodi.

O ti koji si otišao da spavaš u čamcu od tijela, vidiš vodu,

(Ali) pogledaj na Vodu voda.

Voda ima Vodu, koja je vodi: duh ima Duha koji ga zove.”[1]

(Mesnevija III, 1259-1274)

Autor minijature nepoznat.
Rukopis datira iz 1663. godine.
Nastao na tlu Indije u okrilju islamske tradicije.

 Autor: Hanabusa Itcho (1652-1724.).

Slijepi monasi istražuju slona.

Japan - budistička tradicija.

---

[1] Mevlana Dželaluddin Rumi, MESNEVIJA III, PrintCom, d.o.o., Tuzla, 2004. god.

RELIGIJA - univerzalno i partikularno

"Svaka objavljena religija je univerzalna religija i partikularna religija; univerzalna utoliko što u sebi sadrži istinu i načine na koje se ta istina doseže; partikularna zato što naglašava jedan pojedini aspekt Istine u suglasju sa duhovnim i psihološkim potrebama ljudi kojima je namijenjena i kojima se obraća."*

 

(Seyyed H. Nasr)

 

 

*Seyyed Hossein Nasr, Muhammed - čovjek Božiji, Ibn Sina, Sarajevo, 2007., str. 118.

 Tekst podvukao R. Ibrović

 



Lejletu-l-miradž - 26.06.1434. H.

"Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi."

(Kur'an, sura Noćno putovanje - Al-isrā', ajet 1.)

"Nakon što s Džebrailom (Gabrijelom) uđoh u hram (džamija u Jerusalemu - mesdžidu-l-aksa), ja, Muhammed, nađoh ondje sve glasnike (poslanike, proroke...) kako ukrug stajahu. Njih Allah bijaše pustio da izađu iz svojih grobova (nebeskih postaja), pa ih skupio da mi ukažu počast. Stajahu svi na nogama i čekahu me. Kad me ugledaše svi se dadoše u molitvu. A Džebrail mi tu reče: "Pođi ispred mene, Muhammede, i ti predvodi namaz (molitvu...), jer si ti kralj svih vjerovjesnika i gospodar svih naroda". Kad to čuh, stadoh ispred njega i izmolih dvije kraće molitve. Onda se podigoh na noge, a svi me glasnici pozdraviše i bijahu jako radosni. Ukazaše mi veliku počast. Grleći me, najaviše mi radosne vijesti o velikom dobru koje je Allah spremio za mene i za cijeli moj narod. I svaki od njih htjede da sazna o mojim djelima i poslovima, i ne bijaše nikog među njima koji otvoreno ne pokazivaše želju da me Allah ispuni darovima i počastima. Pa se još i svi za mene Allahu pomoliše."

(Tekst preuzet iz knjige Noćno putovanje Poslanika Muhammeda - Kitāb al-mi'rādž - Liber Scale Machometi, VBZ, Zagreb, 2007. god., str.15, preveo Sinan Gudžević; tekst u zagradama je naš!)

Noćno putovanje Poslanika Muhammeda (a.s.)

u ogledalu islamske likovne umjetnosti - minijature:

O Noćnom putovanju vidi: Isra i Miradž

Hodočašća duhovnim visovima

"Čovjek želi gospodariti prirodom ne samo iz ekonomskih motiva nego i zbog "mistike" koja je izravni ostatak nekadašnjeg duhovnog odnosa vis-à-vis prirode. Ljudi se više ne penju duhovnim planinama i visovima - ili u najmanju ruku rijetko to čine. Oni sada žele osvojiti sve planinske visove, žele lišiti planinu sveg njenog dostojanstva, savladavajući je - radije putem najteže linije uspona. Budući da iskustvo letenja po nebesima, simbolizirano u kršćanstvu duhovnim iskustvom Božanstvene Komedije a u islamu Noćnim Usponom (al-mi'radž) Poslanika Muhammeda, a.s., nije više na raspolaganju ljudima, tu preostaje poriv da se leti po prostoru i da se osvajaju nebesa. Posvuda postoji želja da se osvaja priroda; međutim, u tom je procesu vrijednost osvajača samog, a taj je čovjek, razoren a njegova istinska egzistencija ugrožena."*

Botticelli Alessandro (1444/45-1510.),
Pakao, ilustracija iz Danteove Božanstvene komedije

Božanstvena komedija:

Čistilište (Purgatorio) i

Raj (Paradiso)

Miradž Muhammeda a.s.

___________

* Seyyed Hossein Nasr, Susret čovjeka i prirode (duhovna kriza modernog čovjeka), El-kalem, Sarajevo, 2001., str. 14-15.

* Vidi: http://rasimibrovic.blogspot.com/2011/09/tariqa.html



transcendentno jedinstvo religija

 

 

Dara Šikoh (1615-1659.),

sin glasovitog Džahan-šaha i Mumtaz Mahal, ustvrdio je:
 

"Nauka vedante i nauka sufizma jedno su te isto."*
 

 

 

__________________

*Vilijam Stodart, ISLAMSKI EZOTERIZAM, str. 93., U: SUFIZAM, priredili Darko Tanasković i Ivan Šop, Beograd, 1981. god.

Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet)

IN MEMORIAM

Safvet-beg Bašagić,

rođen u Nevesinju 6. maja 1870.,

a preselio na ahiret 9. aprila 1934. godine.

"Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima".

(Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912.)

NA BAJRAM

Velik si, Bože,

Tvoja veličina je neizmjerna,

pram njoj je ništa svesioni svijet.

Vječan si, Bože!

A sva su druga stvorenja

pram vječnosti Tvojoj truhla snijet.

Moćan si, Bože,

moć Ti je bezgranična,

sve pred njom pada u slabi prah.

Strašan si, Bože!

Sve živo pred Tobom strepi

I strepnju svoju zove: Božji strah.

Divan si, Bože!

Tvoja divota je zagonetna,

uz poj slavuja i bistro vrela šum

najveći čovjek diveć Ti se reče:

"Divotu Tvoju moj ne pojmi um!"

...



810 godina abjuracije BOSANSKIH KRSTJANA - raskolnika ili šizmatika

ABJURACIJA

BOSANSKIH 'KRSTJANA'

u mjestu „Bolino poili“ 8. travnja 1203.

U ime vječnoga Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda, godine 1203. od njegova utjelovljenja, šeste godine gospodina pape Inocenta III. Mi priori onih ljudi, koji se dosada navlastito nazivasmo povlasticom kršćanskog imena na bosanskom zemljištu, mjesto svih prisutnih, obećavamo pred Bogom i njegovim svecima u prisutnosti gospodina Ivana de Casemaris, kapelana pape i rimske crkve, u tu svrhu u Bosnu poslana, pred zaštitnikom banom Kulinom, gospodarom Bosne, za sve koji su od navedene zajednice naše bratovštine da ćemo se držati uredbe i zapovijedi rimske crkve tako u životu i ponašanju svojem kako (i u tome) da ćemo joj poslušni biti i živiti po njezinim propisima, obvezujući se za svekolike od naše družbe i jamčeći, ako bi ikada odsada slijedili krivovjersku opačinu, svojim posjedima i cijelim imetkom. Ponajprije se odričemo raskola kojim smo ozloglašeni i priznajemo rimsku crkvu za svoju majku, glavu svegakršćanskoga jedinstva. U svim našim mjestima gdje ima samostana braće, imat ćemo bogomolje gdje ćemo se braća javno sastajati noću i danju na pjevanje časova. U svim pak crkvama imat ćemo oltare i križeve i čitat ćemo knjige tako Novog kako Starog zavjeta, kao što čini rimska crkva. U svim našim mjestima imat ćemo svećenike koji će bar u nedjelju i na blagdane čitati misu prema obredu, slušati ispovijed i dijeliti pokoru. Uz bogomolje imat ćemo groblja u kojima će se zakopati braća i pridošlice, ako bi slučajno ondje umrli. Najmanje sedam puta u godini primat ćemo iz ruku svećenika tijelo Gospodnje, naime na Božić, Uskrs, Duhovo, Petrovo, na Veliku Gospu i na Sve svete, koji se blagdan slavi prvoga studenoga. Održavat ćemo postove crkvom određene i od naših starijih obzirno zapovijedane. Žene koje budu od našeg reda, bit će od muževa odijeljene tako u spavaonicama, kako i blagovaonicama i ni jedan brat neće razgovarati sam sa samom odakle bi se mogla poroditi pogrešna sumnja. Uostalom, nećemo primati oženjenog ili udatu, osim ako se obojica obrate obećavši čistoću uzajamnom privolom. Blagdane ćemo svetaca koji su od sv. otaca ustanovljeni svetkovati. Ubuduće nećemo među nas primiti ni jednoga koji bi po sigurnom znanju bio manihej ili koji drugi krivovjerac. I kao što se od ostalih svetovnjaka odvajamo životom i ponašanjem, tako ćemo se razlikovati i odjećom, koja će biti zatvorena, ne šarena, do gležanja odmjerena. Uostalom, nećemo se ubuduće kao dosada nazivati kršćani, nego braća da se onim posebnim imenom ne čini krivica drugim kršćanima. Kad umre magister, načelnici će od sada za sva vremena ubuduće uz savjet bogoljubne braće birati poglavara da ga jedini papa potvrdi. Ako bi još štogod drugo rimska stolica htjela dodati ili oduzeti, s poštovanjem ćemo primiti i obdržavati. A da sve to zauvijek steče vrijednost, potvrđujemo vlastitim pismom. Učinjeno kod rijeke Bosne, u mjestu koje se naziva Bolino Polje, 8. travnja.

Potpisasmo: Dragič, Ljubin, Brgela, Pribiš, Ljuben, Radoš, Bladoš, ban  Kulin, dubrovački arhiđakon Marin.*

 Ploča (ostatak crkve) Kulina Bana iz 1193. godine.

_____________
* Ivan Mužić, Vjera Crkve Bosanske, Split, 2008., str. 131-132.

Neoplatonista VS Nietzschea

"Dajte nam Istinu da ne bismo propali od moderne i savremene umjetnosti - posvemašnjeg opskurnog pričina."

(neoplatonista, živi sin Budnog - Vječno Živog Boga)

VS

"Dajte nam umjetnost da ne bismo propali od istine."

(Friedrich Nietzsche, 1844-1900. - "mrtav sin" nikada mrtvog Boga)

Slovo o duhovnom vitezu

Ideja velikog džihada (džihad-i ekber) ili duhovnog (intelektualnog) pregnuća poznata je bosanskom tlu odvajkada.
Evo te ideje, ali sada kao svojevrstan eho iz bosanskog srednjevjekovlja u tekstu kojeg potpisuje Mak Dizdar (Mehmedalija Dizdar, 1917-1971.).

Bosanski pjesnik Mak (u obrnutom čitanju kam) trgao je iz zaborava bosansko glagoljanje o vječnom - perenijalnom u vremenu posvemašnje gluhovine za svaku slutnju o onome što jeste s onu stranu zvijezda.

"Jer najmanje znaš da u svome žiću

Najteža rvanja su

I ratovi pravi

U samome Biće"*

Crtež bosanskog srednjevjekovnog nadgrobnjaka, 
danas zvanog stećak,
 a u srednjevjekovlju, pored ostalog i
 kam.

 Nije li ovaj stećak, odnosno vitez na njemu sa zamahnutim mačem u ruci lapidarna slika potpunog i pripravnog da rastavlja istinu od neistine ili zbilju od pričina i to samo po tome što je ta slika zapravo odslik Onoga koji je Istina i Zbilja!?

___________

* Mak Dizdar, Kameni spavač - Putovi

mušepci, perda, veo...

"Služi Boga kao da Ga vidiš, jer ako ti ne vidiš Njega On vidi tebe."

(Hadis)

 

Mušepci omogućavaju čovjeku da vidi bez da bude viđen.
Nije li to na paradigmu božanskog odnosa s nama!?
On se krije iza 77.000 perdi ili velova (maya) kroz koje On vidi nas, ali ne i mi Njega.

Platon i babuške

"Nous je u Psyhe, a ona je u Somi."

 (Platon, V-IV st.p.n.e.)

Viši je stupanj stvarnosti i viša mjera vrijednosti u onome što je više unutar -

poput sistema babuški ili matrjoški!

(Babuške ili matrjoške)

"Mjera vrijednosti i stvarnosti proporcijalna je mjeri unutrašnjosti, pa je Nous stvarniji i više vrijedi od Psyhe, a ona je stvarnija i više vrijedi od Some."*

___________________

*Dževad Karahasan, Napomene uz "Raspravu...", U: Ihwanu s-safa, Rasprava čovjeka sa životinjama, El-Kalem, Sarajevo, 2001., str. 320.

Kulturno naslijeđe - SEVDALINKA

Kulturno naslijeđe - sevdalinka 1. dio

Kulturno naslijeđe - sevdalinka 2. dio

Urednik: Ivan Plejić

Režija: Orhan Džipa

Proizvodnja: TVSA, 1969.





predestinacija - krila

"O Darivatelju svih razumijevanja, u pomoć mi pritekni:
Niko ništa ne želi dok Ti to ne poželiš.

Od Tebe potječu i dobro djelo i želja za njim:
Ko smo mi? Ti si Prvi, Ti si Zadnji.

Ti govori, Ti slušaj i Ti budi!
U potpunosti smo ništa, i pored svih napora ovih.

Zbog ove pomirenosti naše, želju za ibadetom* nam povećaj:
Ne šalji na nas lijenost i mlitavost džebra*.

Džebr je krilo i perje za onog savršenog;
Ali džebr je i zatvor i lanci za onog lijenog.

Znaj da je ovaj džebr kao voda Nila -
Voda za mu'mina*, a krv za kjafira*.

Krila nose sokolove do Cara:
Krila nose vrane do mezarja*."

(Iz: Dželaluddin Rumi - Mevlana, Mesnevija VI, Buybook, Sarajevo, 2007., str.158.;

preveo sa engleskog Velid Imamović)

"O hazreti (dobri, sveti...) Mevlana!"

__________________

* ibadet - bogoslužje u najširem smislu te riječi, svaka aktivnost u Ime Boga i zarad Njegova  

zadovoljstva.

* džebr - predodređenje, predestinacija...

* mu'min - čvrsti i iskreni vjernik. Također je riječ o jednom od stupnjeva (nivoa) na uzlazno-

spoznajnoj skali, odnosno mističnom - duhovnom putu ka Ishodištu.

* mezarje - mezar, grob...

* kjafir - u bosanskom jeziku i jezicima kao što su srpski i hrvatski ova arapska  

riječ (kâfir) najčešće se prevodila i prevodi kao nevjernik. Međutim, takav prevod ove

iznimno važne kur'anske riječi koja je sveprisutna u islamskoj literaturi nije 

najadekvatniji. U kontekstu Kur'ana riječ kâfir prije svega označava onoga koji zakriva

istine. Dakle, riječ je o onome ko zna istinu, ali je zakriva, prikriva... Jedan arapski 

filolog veli da se za oblak koji prekriva svjetlost Sunca kaže da je kâfir. Za ovu riječ kao i

za svaku drugu iz kur'anskog teksta valja kazati da ima nesagledive i neizbistrive 

semantičke dubine. Više o pojmu kâfir i njegovim značenjima vidi:

Enes Karić, Kako tumačiti Kur'an, Tugra, Sarajevo, 2005.