MRAMOR ili "stećak" (sarkofag). Bosanski, srednjovjekovni, kršćanski, interkonfesionalni i svenarodni nadgrobnjak. |
1. Nema mira među narodima bez mira među religijama,
2. Nema mira među religijama bez dijaloga među religijama i
3. Nema dijaloga između religija bez temeljnih istraživanja u religijama.1
Valjalo bi kazati još i ovo, da nema navedenog mira sve dok se svakoj zajednici, napose religijsko-duhovnoj ne dopusti da sama sebi i da sama drugima kazuje šta ona jeste, koja su joj vjerovanja, zašto je to što jeste, kad i kako je postala to što jeste i sl.
Da preciziramo – u tom dijalog ne može biti natruha orijentalizma, u protivnom imat ćemo zaglušujuću kakofoniju, monologe, ili mnogo gore krvlju zalivenom "susrete".
U tom smislu valja dopustiti muslimanima, bosanskim muslimanima da sami kažu o sebi sve što ih se tiče, a ne da im se kazuje, kako se stoljećima kazivalo, o tome šta jesu, koga to oni slijede, koja i kakva su im vjerovanja, zašto i kako su “postali” muslimani, a ne recimo kršćani ili budisti i sl.
A valja reći da se kazivalo mnogo o bosanskim muslimanima, pa i to da su kako je to ne tako davno kazivao bosanski fratar Ivan Franjo Jukić "nasljednici lažljivog proroka Muhameda, zato se Muhamedovci pravije zovu".2 I k tome još veli isti fratar za bosanske muslimane da su lahko prevrtljivi u religijskom smislu pa će olahko vratiti se staroj vjeri (kršćanstvu – rimokatoličanstvu) čim za to budu prilike, odnosno čim kršćanska država (vlast) zamijeni onu tursko-muslimansku tj. osmansku vlast u Bosni.3
Takve percepcije, koje istina nisu samo fra. Ivana F. Jukića, jer su se čule ili bolje reći odzvanjaju već stoljećima, ponovit će i hrvatski povijesničar Vjekoslav Klaić koji piše:
“Istina je medjutim, da bosanski Turci (bosanski muslimani, op. a.), premda su toli fanatični, prianjaju uz muhamedovsku (islamsku, op. a.) vjeru više izvana nego li iznutra; pa kao što su uz islam pristali iz sebičnih svjetskih motiva, da nebi marili opet postati kršćani, kad bi jim došlo do gusta. Oni bi brzo opet prigrlili kršćanstvo, osobito kad bi jim se nudjala kakova materijalna korist i osiguralo gospodstvo u Bosni.”4
Mramor - stela. |
I sada da se vratimo na početak ovog teksta.
Kako to bosanski musliman vidi kršćanstvo iz svog islamskog duhovnog identiteta?
Kako vidi bosanski musliman kršćanstvo iz kojeg je prethodno prepoznao poslanika Muhammeda kao Parakletosa kojeg je navještavao Isus Krist (vidi Evanđelje po Ivan, 14:15-27)?
Kao mogući odgovor nudimo kazivanje Rusmira Mahmutćehajića:
“Nastajanje muslimana među kršćanima pokazuje se na različite načine među onima koji svjedoče da su muslimani i onima koji svjedoče da su kršćani. U muslimanskome vidiku ništa od njegovog kršćanstva ne biva ni ostavljeno ni izdano u odluci da se posvjedoči da nema boga do Boga i da je Hvaljeni (poslanik Muhammed, op. a.) Njegov poslani. Sva značenjska polja odnosa čovjeka, svijeta i Boga su tim novim svjedočenjem preoblikovana, pa je u svem kršćanskom naslijeđu moguće vidjeti razloge za bivanjem muslimanom.
U svemu što su govorili Božiji vjesnici od Adema do djeve Merjeme i njenoga Sina te u svim vjesničkim knjigama, a prije svega u Tevratu (Tori, op. a.), Zeburu (Psalmi, op. a.) i Inđilu (Evanđelja, op. s.), muslimani nalaze razloge za svoje svjedočenje Hvaljenog. U svome svjedočenju jednosti Boga, poslanosti Hvaljenog i povratak Bogu musliman polazi od i iz kršćanstva kojem ništa ne dodaje niti oduzima. I kršćanin i musliman idu prema istome cilju iz kojeg i radi kojeg je stvoren svaki čovjek. Cilj je jedan ali su staze prema njemu različite. Vezu s ciljem potvrđuje vrlina putnika, što su vazda poniznost, darežljivost i ljepota.”5
Stela - NIŠAN. Bosanski, islamski nadgrobnjak & autor bloga zapisi |
Dakle za muslimana istina su i Isus i Muhammed!
A nikako to da je samo prvi istinit, a drugi lažan i vice versa!
_________________
1. Hans Küng, Projekt svjetski etos, Osijek, 2003.
2. Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1973., str. 187.
3. Isto.
4. Vjekoslav Klaić, Bosna: podatci o zemljopisu i poviesti, Nakladom "Matice Hrvatske", Zagreb, 1878., str. 90.
* “Po dolasku Milana Stojadinovića na mesto predsednika vlade i ministra inostarnih poslova, jula 1935. (Ivo Andrić, op. a.) je postavljen za vršioca dužnosti načelnika Političkog odeljenja Ministarstva unutrašnjih poslova. U vladi Milana Stojadinovića više od dve godine, od 1937. do 1939., obavljao je dužnost zamenika ministra inostarnih poslova.
Ovakva
i druga slična nakazna kazivanja koja su plod inih, nažalost evropskih, napose
modernih „izama“ najbolje je demantirala povijest XVII, XVIII, XIX st. i
zaključno s genocidom nad bosanskim muslimanima na kraju XX stoljeća – dakle,
bosanski muslimani nisu napustili islam kao duhovni identitet!
Naime,
isti pseudoznanstveni narativ uprisutnjen je kod brojnih nacionalnih i/ili nacionalističkih
ideologa na prostorima slavenskog juga koji su u bosanskim muslimanima (ali i u
muslimanima Slavonije, Like, Dalmacije, dalmatinskog zaleđa, bivšeg beogradskog
pašaluka – Srbije i sl.) vidjeli zapreku svemu svom nacionalnom i/ili
nacionalističkom.
Jedan
od njih je i glasoviti, južnoslavenski jedini nobelovac iz sfere književnosti Ivo
Andrić. Navedeni nobelovac u svojoj doktorskoj disertaciji "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine" posve
jasno ili nedvosmisleno iznosi antimuslimanski (tj. antibosanski) narativ koji
je manje-više filigranski protkan kroz vaskoliku njegovu književno-literarnu
pisaniju, ali i u njegovoj pisaniji iz vakta njegove diplomatsko-političke
aktivnosti. Jer, valja znati da je I. Andrić bio član vlade Kraljevine Jugoslavije,* a ta politička tvorevina jeste, bez ikakve sumnje bila u funkciji
ostvarivanja velike Srbije – pogledati tekst Ive Andrića „I balkanski rat i Arbanija„ pisan za potrebe vekliko srpske
politike, a ta politika još od I srpskog ustanka, pa preko Ilije Garašanina i
njegovog Načertanije nikada nije odustala od progona ili ubijanja ili
pokrštavanja muslimana (posebno muslimana
Slavena) na prostorima slavenskog juga, pa i na prostorima Bosne!
Koliko
li su bosanski muslimani samo od te godine kada je izašla navedena knjiga V.
Klaića (1878.) doživjeli ubijanja, klanja, silovanja i dr. oblika nasilja i uništavanja
kulturnog duhovnog i materijalnog naslijeđa? Sve to trajalo je tokom cijelog XX
st., a isto stoljeće završeno je (za tu
malu evropsku autohtonu muslimansku zajednicu) s g e n o c i d o m i to samo zato što su muslimani bilo
deklarativno ili suštastveno – a Bog najbolje zna! * “Po dolasku Milana Stojadinovića na mesto predsednika vlade i ministra inostarnih poslova, jula 1935. (Ivo Andrić, op. a.) je postavljen za vršioca dužnosti načelnika Političkog odeljenja Ministarstva unutrašnjih poslova. U vladi Milana Stojadinovića više od dve godine, od 1937. do 1939., obavljao je dužnost zamenika ministra inostarnih poslova.
Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava
vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za
opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu.
Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru
Rajha – Adolfu Hitleru.” (Iz: https://sr.wikipedia.org/wiki/Иво_Андрић)
5. Rusmir Mahmutćehajić, Tajna Hasanaginice, Buybook, Sarajevo, 2010., str. 83-84.
Naznačio R. Ibrović
Naznačio R. Ibrović