Premošćivanje vlastitih razvalina

Miguel de Cervantes Saavedra (1547-1616.) poznati španjolski književnik na jednom mjestu veli:

“Del dicho al hecho hay gran trecho.”       
“Od riječi do djela, razvalina (provalija) cijela.”[1]

Ova misao se može na različite načine kazivati. Zapravo, ona ima paradigmatsku vrijednost. Taj jaz, provalija, razvalina… koja nerijetko počiva između, s jedne strane onog što želimo biti, ili onog kako se želimo nazivati (zvati) i s druge strane, onoga što zaista jesmo i to po svojim mislima, riječima i nadasve djelima jeste sva drama ovozemaljskog čovjeka, koji jeste, između ostalog i homo religiosus.

Dva glagoljanja, a koja upravo kazuju o gore navedenom jazu, i to glagoljanja u dva posve različita, ne samo kulturna ambijenta,već i dva različita religijsko-duhovna žilišta jesu riječi jednog bosanskog franjevačkog redovnika i jednog kineskog muslimana. Obojica su gotovo suvremenici (XVI/XVII st.), ali i pripadnici različitih religijskih tradicija (kršćanstvo i islam), i posve različitog kulturnog zaleđa. Ipak, obojica će zamijetiti ono isto s čime se susreće čovjek i to uvijek i vazda. Riječ je o starostavnoj drami – tragediji u kojoj čovjek umišlja da je samo nazvati se, recimo čovjekom  (homo sapiensom) uistinu i dovoljno da bi se bilo čovjekom.

Bosanski franjevac Matija Divković (1563-1631.) u duhu svega gore naznačenog piše, pored ostalog i sljedeće retke:

“Mnogo je krstjana, ali je malo dobrijeh krstjana. Ovdi tko hoće može rijeti od kraljeva, od banova, od trgovaca, od težaka i od svakijeh zanatčija, koji se mnozi zovu samo imenom krstjani; od kojijeh je vele malahno djelom i činjen’jem pravijeh i istinitijeh krstjana.”[2]

Ovo kazivanje fra Matije Divkovića valja dovesti u najbližu vezu s još jednim njegovim retkom koji glasi:

“Tko je luđi, tko li je većega pokaran’ja dostojniji, nego ti, o zli, tamni i opaki krstjanine i krstjanko, koji se samo imenom zoveš krstjanskijem, a u tebi nije nikakova djela ni nasl’jedovan’ja Isukrstova, ni krstjanskoga?”[3]

Apokalipsa - pobjeda Janjeta nad Zvijeri.
Minijatrua iz XI st. (Leon - Španija).

Dok je o navedenim temama bosanski fratar u ondašnjoj Bosni pisao, jedanko tako je na drugom kraju svijeta i to u Kini jedan drugi mudrac, koristeći se taoističkim, budističkim, a ponajviše konfučijanskim teološko-filozofskim riječnikom kazivao o islamu, tačnije o muslimanima. Zapravo, on je postavljao bezmalo isto pitanje onima koji su se, u ovom slučaju zvali huihui, a što je jedan od naziva za muslimane Kine, naravno na kineskom jeziku. Prije nego navedemo riječi kineskog muslimana imenom Wáng Dàiyū (XVI/XVII st., poznat je i kao Zhenhui Laoren, tj. istinski starac islama) valja nam kazati da je jedan od kineskih naziva za muslimana (a tih kineskih naziva ima više) i huihui što bi u doslovnom prevodu značilo povratak povratak. Wáng Dàiyū obraća se muslimanima (huihui) Kine i kazuje:[4] 

“Većina današnjih ljudi nepravedno nose ime huihui, a za tu zbilju sami ne mare. Kada su pitani o počelima, ništa ne znaju. Zar se ne stide pred značenjem huihui?”[5]

Kineski musliman (ahong) iz Altishahra
s tespihom (brojanicom) u ruci.
Crtež iz XVIII st.
za vrijeme dinastije Qing.

U tradicijskim kazivanjima, osobito onima iz okrilja islama, kada se kaže znati to napose i svejednako znači biti. Nije moguće nešto autentično znati, osobito iz okrilja islamske duhovnosti (iskreno mislimo da to svejednako važi i za sve dr. autentične religijsko-duhovne tradicije), a to ne biti! Baš onako kako je to Čedomil Veljačić (1915-1997.) jedne prilike kazao – napisao:

“Postoji znanje koje se ne da ni misliti, ako se ne živi u skladu s njim!” 

Sad nakon ovih Veljačićevih riječi biva jasno zašto je posve ozbiljna odgovornost nositi ime, ili zvati se kršćaninom (krstjaninom) iliti muslimanom (huihui). Zvati se navedenim imenima, a bez znanja o smislu toga (znanje kao bivanje) za fra Matiju Divkovića i Wáng Dàiyū-a, bez obzira što žive na dva kraja svijeta i u različitim kulturnim i religijsko-duhovnim tradicijama jeste iznevjerenje kršćanstva, tj. islama, a oba sveta puta, nisu ništa doli puti povratka sebi i jednovremeno povratka Bogu (huihui – povratak sebi i povratak Bogu!). I tako nije samo s kršćanstvom i islamom, tako je, htjeli-nehtjeli sa svakim putem kojeg je On razastro od Sebe Sebi. Naravno, posljednje kazano nije prihvatljivo ako Njegovu Svemilost, tj. darove Svetog Duha reduciramo iliti privatiziramo samo za svoj/naš put. Ako to činimo, tada, upravo tada činimo grijeh protiv (Svetog) Duha – Vjetar, kao i Duh, puše gdje hoće; čuješ mu šum, ali ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha (Iv 3,8).

Dakle, samo ime, bilo ono kršćanin ili musliman, a bez znanja o tim imenima (znanja kao bivanja) neće čovjeka izbaviti od zla, tame i opakosti, kako to veli fra Matija Divković. Zvati se navedenim imenima, a ne bistriti i ne ozbiljivati sve ono što kršćanstvo i islam jesu nije ništa doli sljediti stope farizejsko-munafičkih prvaka.

Vratimo se još jedared riječima Miguela de Cervantesa s početka ovog teksta (od riječi do djela, razvalina – provalija cijela) i neće nam biti teško shvatiti da su naše povijesti religija, ali i naše osobne povijesti religioznosti, upravo najčešće razvaline i provalije. Tek pokoje naše osobno djelo ili čin zablista na našem putu religijsko-duhovnog, tj. putu povratka, baš onako kako pokoja osoba zablista u hijeropovijesti kršćanstva, odnosno islama. Te osobe, paragoni duhovnog puta – povratka jesu so zemlje i svjetlo svijeta (Mt 3,13-16). Bivajući zagledani u njih, njihova djela ispunjena Svetim, mi naše vlastite razvaline i provalije poput graditelja mostova (pontifeks) premošćujemo vjerodostojnim nasl’jedovan’jem Isukrsta, ili kazano iz očišta islama utjelovljenjem Kur’ana u našu vlastitu osobnost (biće).[6]

---

[1] William Stoddart, Nepobjediva mudrost: navodi svetih spisa, svetaca i mudraca u svim vremenima i mjestima, dobra knjiga, Sarajevo, 2011., str. 85.

[2] Vuk-Tadija Barbarić, et. al., Besjede fra Matije Divkovića, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2016., str. 646.

[3] U nastavku fra Matija Divković piše i ovo: “I ne samo da nije u tebi djela Isukrstovije(h) i djela krstjanskije(h), nego si jošter pun svakog grijeha: nevjerstva, kriva zaklinan’ja, ubojstva, kurvarstva, priljubodjevstva, lupeštva, krive svjedočbe, osveta, nenavidosti i ostaloga pomanjkan’ja na koje G(ospodi)n Bog vele mrzi, koje su stvari protivu Isukrstu i zakonu i zapovijedem i imenu krstjanskomu.” Iz: Matija Divković, Nauk krstjanski za narod slovinski; Sto čudesa aliti zlamen'ja Blažene i slavne Bogorodice, Djevice Marije, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Sarajevo, 2013., str. 128.

[4] Koliko god nama to zvučalo nevjerovatno ali intelektualni rad Wáng Dàiyū-a nije imao prozelitističku narav. Zapravo, on je nastojao kineskim muslimanima (huihui) kazati što to jeste islam, tj. što to jeste istinska predanost Bogu, ili kako su ga muslimani Kine zvali TAO. Više o naznačenom u: Sachiko Murata, Chinese Gleams of Sufi Light, State University of New York Press, 2000.

[5] Sachiko Murata, The First Islamic Classic Chines: Wang Daiyu’s Real Commentary on True Teaching, State University of New York Press, 2017., str. 141.

[6] Sachiko Murata & William C. Chittick,Vizija Islama: temelji muslimanske vjere i prakse, Connectum, Sarajevo, 2019., str. 60.