Da bi se razumio drugi i drugačiji neophodno je sve predrasude i nesuglasice, posebno one konfesionalne i političke naravi, odstraniti iz uma i pristupiti sa iskrenom željom da se drugost razumije. Ovo važi za sve one kojima pravoslavlje nije vlastita živuća tradicija. Kada se ovo neophodno odstranjenje učini onda možemo smirenog uma pokušati razumjeti svetu sliku u pravoslavnoj tradiciji, poznatiju kao ikonu - eikon (grč.) slika. Još jedna važna napomena, vezana za tekst koji slijedi, je ta da se tekst ne bavi razvojem ikonoslikarstva (ili ikonoslikarstvom u svakoj od nacionalnih, autokefalnih ili bilo kojih drugih crkvenih zajednica) u kontekstu hrišćanske umjetnosti. Tekst nastoji fenomen ikone transcendirati, te doprijeti do noumena, tj. ideje na koju ikona, sv. slika, upućuje.
Šta je ikona? Ikona je likovno prikazivanje svetoga u pravoslavlju i zauzima središnje mjesto u životu vjerujućeg čovjeka. Stoga neće se pogriješiti ako se kaže da upoznati ikonoslikarstvo, odnosno, ikonu zapravo je upoznavanje sa samom srčikom pravoslavne crkve.
Za nepravoslavca kada posmatra pravoslavno bogoslužje u crkvi (ali i u kući, ili bilo gdje drugdje van crkve kao objekta) posebnu pažnju privlači značenje ikone za vjernike. Kada vjernik ulazi u crkvu on prvo prilazi ikoni koju ljubi. Najčešće prilazi ikonostasu (ikonostas – pregrada sačinjena od mnoštva ikona koja dijeli prostor svetišta od prostora u crkvi za vjernike) gdje također ljubi ikone (Krista, Djevice, anđela i svetaca), a zatim prilazi stalku (analoju) smještenom ispred ikonostasa, na kome je ikona koja je u skladu sa određenim danom u pravoslavnom kalendaru. Vjernik ikonu na analoju ljubi, odaje naklon i krsti se. Nakon odavanja poštovanja ikonama vjernik se vraća među vjernike u crkvi. Ovaj običaj u crkvama, ali i u kućama zove se čašćenje ikona. U svakoj pravoslavnoj porodici, u istočnom uglu kuće, u dnevnoj ili spavaćoj sobi, nalazi se ikona na zidu. Običaj je, ne tako rijedak, da gost prvo pozdravlja ikonu, a zatim domaćina.
Sigurno da ovakvo čašćenje ikona pljeni pažnju onim ljudima koji nisu pravoslavne tradicije. Ali također i sam stil ikona, odnosno njena pojavnost, je krajnje neobična, posebno današnjem čovjeku. U zapadnoj crkvi umjetnik kada slika Krista, Mariju, anđele i svece on je uveliko slobodan u oblikovanju slike i dobrano su mu radovi plod vlastitog imaginarija, odnosno krajnje individualnog i samovoljnog likovnog uobličavanja. Ovakvo slobodno oblikovanje za ikonopisce (oni koji slikaju ikonu) nije bilo dozvoljeno. Stoljećima se ikonoslikarstvo zadovoljavalo nečim što bi mogli nazvati «reproduciranjem» svetih slika – ikona. Ipak, postoje pojedine odlike u autokefalnim crkvama kada je riječ o ikonslikarstvu, ali te razlike nisu onog obima kao npr. u zapadnom slikarstvu. Zato većini ljudi ikone uvijek liče na svaku drugu i laik teško ikonu kontekstualizira u vrijeme i prostor. Ne postoje adekvatne usporedbe onog što je romanika, gotika, renesansa na zapadu u odnosu na istočnocrkvenu umjetnost ikonoslikarstva. Razlika je još i u autorstvu. Na zapadu poznajemo brojne slikare, ali na istoku malo znamo o slikarima, o njihovim imenima i biografijama. Sam umjetnik ne igra neku značajnu ulogu i on u pravilu ostaje anoniman.
Ikone su najčešće rađene u manastirima, a rade ih monasi ikonopisci. U izradi jedne ikone nerijetko učestvuje više monaha, ikonopisaca: jedan slika oči, drugi kosu, treći odjeću..., te se i na taj način u jednoj ikoni gubi umjetnička individualnost. Uzmemo li u obzir i pridržavanje teološko-dogmatskog, odnosno ikonoslikarskog kanona biva jasnije zašto ne postoji umjetnička individualnost tako izražena kao u zapadnom slikarstvu. Sve navedeno ne treba tumačiti kao manu istočnocrkvenog slikarstva, ikonoslikarstva, a superiornost zapadnog slikarstva. Važno je naglasiti da ikonoslikarstvo ima teološko utemeljenje, te ga tako treba i razumijevati.
Bogorodica Perivleptos, Čajnička Krasnica (dupla ikona - litijska ikona)
Bosna i Hercegovina, Čajniče, Crkva Uspenja Presvete Bogorodice,
tempera na dasci 103x73 cm, vizantijski ikonopisac, prva polovina XIV stoljeća.
Najstarija i najvrijednija ikona na području BiH!
Ikona ima crkveno-dogmatsku narav, te se ikona ne može odvojiti od crkve i liturgije. To je razlog zašto neki pravoslavci doživljavaju izložbe ikona po galerijama, van crkvi i daleko od liturgija, kao bogohulan čin. Ikona je sveta slika i tu činjenicu ne bi trebalo ispuštati iz vida. Ikona je posvećena i postoji liturgija posvete ikone. Ikona se ne posvećuje samo kada je završena, nego sam proces slikanja ikone je liturgijski čin. Sam ikonopisac treba biti na određenom stupnju svetosti i posvećenosti. Monasi, ikonopisci su se pripremali za izradu ikone postom i pokorama. Materijal i pribor za rad je posvećivan. Sve rečeno jasno kazuje da ikona ima duhovnu funkciju. Ta vezanost ikone za samu pravoslavnu duhovnu srčiku učinila ju je kanonskom slikom, zato ikonu, kao «reproduciranu» sliku, ne treba shvatiti kao odraz umjetničke slabosti, već treba znati da promjenu ikone, kao slike, spriječava teološko vjerovanje.
O ikoni u teološkom kontekstu mnogo su pisali crkveni oci iz doba patristike, a posebno iz vremena ikonoklazme. Braneći ikonu od ikonoklasta u vremenu od VII do VIII stoljeća nastaju teološka djela posvećena ikoni. Crkveni oci jasno kazuju da ikona nije plod fantazije čovjeka - umjetnika. To zanči da oni ikonu ne smatraju djelom čovjeka već odrazom samog nebeskog pralika. Ikona je kako neki oci kazivaše prozor koji se nalazi između zemaljskog i nebeskog svijeta. Prozor kroz koji gledaju stanovnici nebeskog svijeta dolje, ovdje, u naš svijet, te se tako odražavaju crte nebeskih pralikova. Tako lik Djevice, Krista ili svetaca je samoslika, samootisak nebeskog pralika. Kroz ikonu se nebeski likovi objavljuju zajednici na zemlji i s njom se sjedinjuju. Ikonolozi VII i VIII stoljeća govore i o utjelovljenju. Krist se utjelovljuje u ikoni, tj. u materijale ikone (drvo, ulje i gips) isto kao što se utjelovljuje u meso i krv (inkarnacija) u svom učovječenju. Ipak najvaljanije je reći da pravoslavna teologija uči da ikone odražavaju arhetipove, pralikove svetih osoba nebeskog svijeta. Ikona kao ogledalo nebeskog pralika nije trodimenzionalna slika već dvodimenzionalna. Ograničavanje ikonoslikarstva (ali i općenito crkvenog slikarstva, npr. freskoslikarstva) na dvodimenzionalnost ne treba shvatati kao nevještost ikonopisaca. Naime, crkveno slikarstvo tokom vremena "gubi" osjećaj za ovozemaljski prostor. Ili, bolje kazano, crkveno slikarstvo ovozemni prostor ne sagledava kao sve u svemu, ono sluti, ukazuje i na metakozmičke i hijerokozmičke zbilje. Tamo gdje donekle i ima osjećaja za fizički prostor obavezno se uspostavlja obrnuta perspektiva koja linije prostora ne sabire u očima čovjeka - posmatrača, nego njihovo sjecište premješta u transcedentno vidno polje. Naravno, takva ikona traži od vjernika da razvije neveštastveni vid (ili kako druge duhovne tradicije kazuju: treće oko, srčano oko - 'ayn al-qalb ili chishm-i dil...). Ovakva koncepcija perspektive jasno sugerira onostrane dimenzije - metakozmos. Kompletna ikona emanira sjaj i ozračje nebeskog svijeta, to je razlog zašto je na ikonama zlatna podloga dominirajuća.
Opstajanje ikone uvijek u jednom maniru ili tipu slikanja nije nemoć umjetnikove fantazije već sama bit ikone, jer u ikoni nije uključena nikakva mašta i fantazija samog ikonopisca. Zato promjena u stilu, maniru ikonopisa bila bi čista hereza i skrnavljenje nebeskih pralikova, a to je ravno promjeni crkvene dogme.
Velik značaj i nezaobilazan u svakom kazivanju o ikoni ima i odnos iste prema liturgiji. Pravoslavna liturgija svoj najviši izraz nalazi u slavlju euharistije. Euharistija je liturgijski čin u kojem vjernik doživljava sam Kristov dolazak i njegovo prisustvo. To nije samo susret s Kristom već sa svekolikom zajednicom nebeskog svijeta. Dakle, u vrijeme euharsitije u posvećenom prostoru crkve nebesko carstvo (zajednica) silazi na zemlju. Krist dolazi kao gospodar, pobjednik, okružen kerubinima i serafinima, nošen na kopljima nebeskih vojski. Upravo ove prizore imaju ikone na ikonostasu. Ikone na ikonostasu nisu poredane bez reda, naprotiv, postoji tačno određeno mjesto za svaku ikonu s određenom temom. Na desnoj strani pored carskih dveri nalazi se ikona Krista, lijevo ikona Majke Božije, desno od Krista ikona Ivana Krstitelja, a lijevo od Bogorodice ikona sveca kome je crkva posvećena. Na samim vratima su najčešće ikone arkanđela Gabrijela i Mihovila kao predstavnika nebeske zajednice, itd.
Ikona - Sveta trojica Starog Zavjeta,
ili Gostoprimstvo Avramovo,
ikonopisac Andrej Rubljov, ikona nastala oko 1411. god.
Ikona izložena u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi.
Osim ikonostasa koji ima ikone poslagane po tačno određenom sistemu, u crkvi odnos liturgije i ikone se ogleda i kroz još jedan važan segment, možda i na intimniji način. Naime, svaki dan u pravoslavnom kalendaru je dan nekog od mnogobrojnih svetaca ili je neki vjerski blagdan. Tako svaki dan ima određenu ikonu koja se nalazi na analoju. Ta «centralna» ikona, za svaki dan druga, budi kod vjerujućeg čovjeka u mislima, pri liturgiji, iste one pralikove koji su prisutni na ikonama i, slobodno kazavši u duhu savremene lekseme, pomaže vjerniku u konekciji sa nebeskim carstvom kojem on hita s vjerom u srcu.
Oslikana ikona prije nego što bude upotrebljavana u liturgijske svrhe od strane svećenika biva posvećena. Ovo posvećivanje se može shvatiti i kao potvrda identiteta između urađene slike-ikone i nebeskog pralika.
Na kraju treba još jedared istaknuti da se ikonoslikarstvo ne smije ni u kojem slučaju odvajati od liturgijske i dogmatske povezanosti u Pravoslavnoj crkvi. Iz ovoga proizilazi zaključak da je pravoslavno crkveno slikarstvo ostalo do danas konzervativno (ili korektnije kazano tradicionalno), ali ne zato što su njegovi slikari bili nesposobni razviti stvaralačku individualnost, već iz liturgijsko-dogmatskih razloga prisutan je kanon pri slikanju ikona kojeg su se pridržavali monasi ikonopisci. Ikona je, mogli bi kazati, i središnji dogmatski pojam, jer sama misao slike upućuje nas na dobro znano kazivanje o odnosu između Boga i čovjeka. Čovjek je stvoren na sliku Božiju, čovjek u sebi nosi ikonu Boga. Ova spoznaja za pravoslavnog čovjeka je centralna, jer ona jasno govori da je čovjeku u stvaranju utisnuta slika Božija. Samo spasenje je zagarantovano i sastoji se u tome da se čovjek obnavlja u sliku Isusa Krista, da se uslikava u Isusu Kristu, tj. da se obnavlja, pali čovjek, prema slici Isusa Krista, a to jeste obnavljanje svoje slike Boga.
Ikona, sv. slika, je uistinu ključ shvaćanja i razumijevanja pravoslavne vjere.
Literatura:
- Ernst Benz, DUH I ŽIVOT ISTOČNE CRKVE, Svjetlost, Sarajevo, 1991. god.
- Leonid Uspenski & Vladimir Loski, SMISAO IKONE, Jasen, Beograd, 2008. god.
- Egon Sendler, IKONA SLIKA NEVIDLJIVOG - ELEMENTI BOGOSLOVLJA, ESTETIKE I TEHNIKE IKONOPISA, Jasen, Beograd, 2009. god.
- Titus Burckhardt, SVETA UMJETNOST NA ISTOKU I NA ZAPADU, Tugra, Sarajevo, 2007. god.
- Svetlana Rakić, IKONE BOSNE I HERCEGOVINE (16 - 19. VIJEK), Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Beograd, 1998. god.
____________________
© by Rasim Ibrović
