Staza prema Srcu

O zbirci pjesama Staza prema Srcu, i autoru Frithjofu Schuonu možete pročitati naš tekst Glasonoša religije ljubavi objavljen u Oslobođenju - Knjižni blok (god. LXXIX, br. 26.803, subota/nedjelja, 2. i 3. oktobar/listopad 2021). Riječ je o skraćenoj verziji istoimenog predgovora u navedenoj zbirci.

LINK:
Glasonoša religije ljubavi

Napominjemo da je Schuonovu zbirku pjesama Staza prema Srcu prevela Ivana Ibrović. Također, Ivana potpisuje prelom i dizajn knjige koji je inspirisan Schuonovim likovnim radom.

Iz zbirke izdvajamo pjesmu Simbol:

Simbol imaš u srcu nositi
i u simbolu uvijek obitavati,
to ti je riznica i utočište,
oružje kao i lađa spasa.

To je božanska milost koja nam život dariva,
u toj spasenjskoj milosti ne možeš (pro)pasti.
I znaj da si i ti simbol, i Božji znak,
drukčije ne možeš ni postojati.

Frithjof Schuon, STAZA PREMA SRCU

 

Božje ime

O Božjem imenu, u židovskoj religiozno-duhovnoj tradiciji piše fra Richard Rohr (r. 1943). Valjalo bi svoj abrahamsko/ibrahimovskoj čeljadi, naravno najprije kršćanima i muslimanima, imati u svijesti ovo što će Rohr kazati, a snažno se referišući na židovsku tradiciju, konkretno duhovnu kulturu koja reguliše odnos svakog pojedinca spram Njegovog imena. Tim više je ovaj Rohrov tekst, zapravo stara semitska praksa, važna danas, ovdje kod nas, imamo li u vidu da je Njegovo ime, bilo u semitsko-arapskom (Allah) ili slavensko-indoevropskom (Bog) obliku svedeno na svakodnevnu, pri tome posve besvjesnu upotrebu u našem jeziku – organu i govoru. Upravo ta svakodnevna besvjesna praksa držanja Njegovog imena u našem jeziku može i treba biti uspoređena s onim besvjesnim činom, a koji se čini ustima i jezikom, a to je žvakanje i prožvakavanje žvakaće gume. Da, Njegovo smo ime sveli na razinu jednog Orbita, ili za one starije, Čunga Lunge.

Sljedi tekst Richarda Rohra, a koji, vjerujemo, može uozbiljiti naš odnos prema Svetom imenu, ma kojoj religiozno-duhovnoj tradiciji pripadali.

Richard Rohr, OFM

"VELIKO NEIZRICANJE

Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svog. (Izl 20,7)

Nema riječi kojima bih dovoljno naglasio iznimnu važnost objave Božjeg imena Židovima. Ona cijelu prirodu naše duhovnosti stavlja u ispravan kontekst i da smo je poslušali, oslobodili bismo se poprilične količine idolatrije i arogancije. To je riječ Jahve, kako je danas izgovaramo i pišemo. Za one koji su govorili hebrejski bio je to sveti četveroslov JHVH (yod, he, vav i he). Židovima je doslovce bilo zabranjeno izgovarati ga, a svaki pokušaj da se sazna što ono zapravo označava bio je, kao što stoji u zapovijedima, „uzaludan“* (Izl 20,7). Stoga su umjesto njega u govoru i pismu koristili riječi Elohim i Adonai. Bog je svoj božanski identitet zaodjenuo tajnom i učinio nedostupnim za razum. Kad je Mojsije upitao Boga kako mu je ime, dobio je odgovor u obliku rečenice koja u prijevodu otprilike glasi: „JA SAM KOJI JESAM ... to mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena“ (Izl 14-15).

Od davnina nam je poznata ta neizgovorljivost Božjeg imena, ali sada znamo za njezin dublji smisao: praktično, riječ se uopće nije izgovarala, nego disala! Mnogi su uvjereni da je njezin ispravan izgovor pokušaj ponavljanja i oponašanja samoga zvuka udisaja i izdisaja.** Stoga je ono što činimo svakoga trenutka u životu izgovaranje imena Božjeg. To ga čini našom pravom riječi kada dolazimo na svijet i posljednjom kada ga napuštamo.

Već dosta godina poučavam o tome kontemplativne skupine u mnogim zemljama, a to bitno mijenja vjeru i molitveni život ljudi. Podsjećam ljude da nema islamskog, kršćanskog ili židovskog načina disanja. Nema američkog, afričkog ili azijskog načina disanja. Nema bogatog ili siromašnog načina disanja. Teren na kojem se odvija ova igra krajnje je ujednačen. Zemaljski je zrak jedan, to je isti zrak za sve. A to da taj božanski „vjetar puše gdje god hoće“ (Iv 3,8) znači da je on posvuda na isti način. Ni jedan pojedinac i ni jedna religija ne može nadzirati taj Duh.

Kada ga promatramo na takav način, Bog nam odjednom postaje dostupnijim i dohvatljivijim, baš kao i samo disanje, koje neprestano kroz nas teče. Upravo onako kao što su učitelji molitve uvijek govorili: „Budi u svom disanju, prati svoj dah“. To je isti dah koji je Jahve udahnuo u Adamove nosnice (Post 2-3), onaj isti dah koji je Isus na križu predao s povjerenjem (Iv 19,30), a potom udahnuo u nas kao „shalom“, opraštanje i Duh Sveti (Iv 21-23). Nije li divno što su dah, duh i zrak zapravo ništa – a ipak sve? 

*Misli se na drugu Božju zapovijed, dok engleski izraz in vain, koji autor koristi, upućuje i na značenje „tašt“, op. prev.

**DAVID ABRAM, The Spell od the Sensuous, Random House, New York, SAD, 1996., str. 249-250."[1]

---

[1] Richard Rohr, Golo sada: vidjeti kao što mistici vide, prevela Ranka Gregorić, Synopsis d.o.o., Zagreb – Sarajevo, 2016, str. 36-38.

Nevruz u Sarajevu – dašak Perzije

Uoči Nevruza prisjećam se bogatog perzijskog (iranskog) kulturnog, materijalnog i duhovnog naslijeđa koje je nemalim dijelom prisutno i u bh. kulturi.
Shodno činjenici da bh. narodi pripadaju južnoslavenskoj kulturnoj skupini, s perzijskom kulturom povezani su prije svega na osnovu pripadanja zajedničkoj indoevropskoj skupini naroda i jezika.
Nadalje, imamo li u vidu da naši narodi baštine abrahamsku religijsku tradiciju nije nevažna činjenica da su još stari Jevreji boraveći u Perzijskom carstvu dobrano bili pod duhovnim utjecajem starih perzijskih religioznih učenja, shvatanja, svjetogleđa... Napomenimo samo to da su ideje, ili učenja o raju, ili paklu upravo iz perzijske religiozno-duhovne tradicije našle svoje domište u okrilju jevrejskog, ili starozavjetnog korpusa duhovnih učenja. Potom će ideja raja i pakla, posredstvom jevrejske tradicije naći svoje mjesto i u eshatološkim predodžbama, kako kršćanskim, jednako tako i islamskim!

S dolaskom osmanskih Turaka na naše prostore, perzijska kultura (materijalna i duhovna) snažno se odražava i ostavlja gotovo neprolazne tragove u našoj, bh. kulturi – osobito onoj urbanoj. Napomenimo još i to da je perzijska kultura, osmanskim Turcima bila golemo nadahnuće, ali i svojevrsna riznica – nesagledivi su utjecaji perzijske kulture na osmanske Turke, a posredno i na druge narode, osobito evropske, a koji ulaze u sastav Osmanske države.

Sve kazano, naravno na razini natuknice i uoči Nevruza ima za cilj prenijeti jedno, osobno, svježe iskustvo, što bi rekli od neki dan.

Boraveći u kazandžijskoj radioni (gle, i kazandžijsko umjeće, obrada bakra svoje domište ima u drevnoj Perziji) sarajevskog kazandžije Abdulaha Hadžića, na Kovačima imao sam priliku gledati, bolje reći slušati (samâ') kako ovaj majstor pravi ibrik (perzijska riječ!).

To je prvi put da gledam, ali i slušam kako se pravi ibrik – jer to se i gleda i sluša! U tom trenutku, ma koliko to možda zvučalo i pretenciozno, sam ibrik, ili ono što tek treba postati ibrikom postaje, u mojoj percepciji posve nevažno. Zapravo, sve u toj nevelikoj kazandžijskoj radioni postaje nevažno ili manje važno spram jedine slike pred mojim očima, ali i zvuka u mojim ušima.

Ta slika okretanja komada bakrenog pleha, i uz reski, ritmični zvuk čekića preda mnom je prispodobila, nikoga drugog doli glasovitog perzijskog mistika (sufiju) hz. Dželaludina Rumija Mevlanu (XIII st.). Naime, predanje veli da je upravo ovaj mistik, zaljubljenik u apsolutnu Ljepotu, hodajući čaršijom (Konjom) začuo zvuk čekića iz obližnjih zanatskih radionica (kujundžijskih, kazandžijskih, kovačkih – svejedno). Zvuk čekića, i to ritmični zvukovi nagnali ili inspirisali su ovog zaljubljenika da u njima prepozna muziku sfera, a pred tom muzikom zanešenjak nije mogao ništa drugo uraditi doli se prepustiti istoj. Podigao je ruke, jedan dlan okrenuvši ka nebu (Nebu), a drugi ka zemlji započeo je svoj ples – upravo poput ovog bakrenog pleha u rukama kazandžije Abdulaha, uz ritmični zvuk čekića!

Istina, Rumi se započinjavši navedeni ples predavao nebeskoj muzici, poput bakrenog pleha u Abdulahovim rukama.
Ovo može biti i drugačije kazano: Rumi je bio predani abdullah (služitelj Božji) poput bakrenog pleha u rukama Abdulaha.
Koliko li samo asocijacija!
Valja stati ovdje i prepustiti vas majstorstvu sarajevskog kazandžije Abdulaha, uz želju da vam ova Nova godina, Nevruz, bude svijetlija od prethodnih.

Henry Corbin, Swedenborg i ezoterijski islam

Djelo Swedenborg i ezoterijski islam Henryja Corbina prevedeno na naš jezik upravo je izašlo iz štampe. O autoru i navedenom djelu možete pročitati u našem predgovoru Hermeneutički tumač anđeoskog svijeta, na linku ispod.

Henry Corbin, Swedenborg i ezoterijski islam

Navedeno djelo preveo je Haris Dučić, kao i drugo djelo istog autora Stvaralačka imaginacija u sufizmu Ibn Arebija.