Vino u islamu – na ovom i onom svijetu

Temeljno vrelo islama, a to jeste Kur'an postepeno je zabranjivao konzumiranje vina – ovdje na Zemlji! Kur'an o vinu kazuje na stupnjevit način svodeći ga u kategoriju harama ili onoga što je zabranjeno konzumirati! 

Kur'an u tom smislu veli:

„Pitaju te o vinu i kocki. Ti reci: »U tome dvome grijeh je veliki, a i neke koristi za ljude! Ali, grijeh njihov veći je od koristi njihove!« (II:219)

„O vjernici! Doista su vino, i kocka, i kumiri (idoli), i strelice za proricanje, ružne stvari, posao šejtanski! Svega toga se klonite, da biste postigli što želite.“ (V:90)

„Šejtan samo hoće da među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci vinom i kockom, i da vas od spominjanja Boga i molitve (namaza) odvrati pa, hoćete li vi s tim prestati?!“ (V:91)

Ali, Kur'an govori i o vinu, na drugom svijetu (Ahiretu) kao piću koje je slasno i to onima koji su svoj smiraj našli u rajskim vrtovima! Dakle, govori o vinu u posve drugom tonu i smislu, pa veli:

„Evo primjera raja koji je obećan bogobojaznima: u njemu su rijeke od vode neustajale, i rijeke od mlijeka nepromijenjena okusa, i rijeke od vina slasna pijačima, i rijeke od meda procijeđenoga!...“ (XLVII:15)

Ipak vino će sve do dana današnjega ostati neizostavan simbol u islamskoj civilizaciji, odnosno u brojnim islamskim kulturama, a napose u kontekstu književnosti, najprije poeziji (sufijskoj poeziji). Treba li spominjati da je u navedenom kontekstu vino vazda bilo simbol ljubavi, ljubavi koja opija – one opijajuće ljubavi koja je usmjerena na Boga!

Treba biti posve iskren i reći da je vino, ipak i u doslovnom smislu, bilo vazda prisutno kao konzumni ili prehrambeni proizvod u mnogim islamskim državama, dinastijama i sl. 

Islamska umjetnost, npr. likovna o tome zorno svjedoči – ona nam pokazuje da je vino bivalo nerijetko prisutno u dvorovima islamskih velikaša kao neizostavan dio svake dvorske gozbe, zabave i sl. Posebno su u vinu uživali velikaši u vremenu dinastije Omejada (661-750.), ali i u drugim vremenima i kulturno-geografskim prostorima. Za velikaše, ili općenito one bogate slojeve društva kao da nije važilo opće vjerovanje i mišljenje da je vino haram (zabranjeno) u islam.[1]
Mnoštvo je legendi, predaja, predanja i dr. književnih žanrova u kojima se o vinu govori na ambivalentan način. Jedno od tih kazivanja izdvajamo ovdje.

„...Gabrijel (Džibril), izvodeći Adama (Adema) i njegovu ženu iz vrta, osjeti prema njima sućut, te im pruži lozu s jednog čokota iz vrta, a neki još kažu da se štap, na koji se plačući oslanjao kad je prognanima morao zapriječiti povratak, tako ovlaži suzama da je pustio korijenje i izbili mu pupoljci. Njegovi su plodovi bili anđeoske suze, veliki, okrugli i slatki. No Iblis je te polodove blagoslovio nesrećom, zbog čega vino ne donosi samo blagoslov.“[2]

Nekoliko uzoraka islamske likovne umjetnosti na kojem vidimo vino najmanje kao motiv, ako ne i kao samu temu!

Stranica iz el-Haririjevih Makana;
sirijska kopija iz memelučkog razdoblja, 1237.

Zidna slika iz harema palate Džavsak al-Hakani, odnosno palate Uhajdar u Samari
iz vremena Abasida (IX st.), koju je dao podići halifa al-Mutasim (833-842.).
Harem je bio ukrašen figuralnim slikama.
Na slici su prikazane nerejide koje igraju;
 refleks onoga što se odvijalo u palatama velikaša.

Rukopis, odnosno minijatura iz djela
"Priča o Bajadu i Rijadu", arapska ljubavna priča iz XIII st. (Španija)
Pretpostavlja se da je naslikan muzičar Zirjab (XIII st.)
sa društvom s kojim se časti ničim drugim nego vinom!

"Perzijska žena toči vino"
Sa zidne slike jedne od isfahanskih palača iz XVII st.

---

[1] Istina, nije vino bilo rezervisano samo za bogate, baš naprotiv. Nerijetko je u opadajućim fazama pojedinih državnih tvorevina u islamskoj civilizaciji vino bilo „utjeha“ onim najsiromašnijim slojevima društva, nazovi utjeha od teškog društvenog, najprije ekonomskog stanja – koliko li je, recimo Bošnjaka muslimana u XIX stoljeću za vrijeme posljednjih decenija Osmanske vlasti pilo (napose rakiju - treba li reći domaću) i pušilo (ne samo duhan, već i hašiš, burmut i sl.) u brojnim me(j)hanama, krčmama i sl. diljem tadašnje Bosne!?

[2] Walter Beltz, Mitologija Kur'ana – čežnja za rajem, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1982, str. 48