On je naša Vjera, a ne islam,
zoroastrizam, kršćanstvo...
U ovom kratkom tekstu donosimo jednu rubaiju,
tj. četverostih koju je napisao jedan od najranijih perzijskih pjesnika,
izrazito sufijske provenijencije, a kojima je rubaija dominantna
pjesnička forma.[1]
Riječ je o stihovima Baba Tahira Urijana Hamadanija.
 |
| Ilustracija: Baba Tahir Urijana Hamadanija, klasična kaligrafska forma ispisane rubaije |
Već u njegovom imenu naziremo da je
porijeklom iz Hamadana, drevne perzijske pokrajine smještene na zapadnom dijelu
današnjeg Irana. Tačnu godinu rođenja i smrti ovome sufijskom pjesniku ne
znamo, a to nas i ne čudi shodno tome da, općenito o njegovom životu jako malo
znamo. Ono što možemo reći jeste da je živio i djelovao u XI stoljeću, pa je po
tome vjerovatno suvremenik mnogo glasovitijem perzijskom epskom pjesniku Firdusiju
(oko 940-1020.) ili pak filozofu i znanstveniku Ibn Sinau (Aviceni,
oko 980-1037.), a prethodnik, također glasovitom pjesniku i znanstveniku Omeru
Hajamu (XI-XII st.) – kako god!?
 |
| Baba Tahir Urijan Hamadani |
Sljedeće što se da iščitati iz
njegovog imena jeste da je bio, vjerovatno lutajući sufija (derviš, fakir)
izrazito sklon asketizmu, ali i melametu,[2]
odnosno onome što kršćanska tradicija poznaje kao jurodivost.[3]
Naime, naziv urijan u njegovom imenu odnosi se na to da je bio oskudno
odjeven, doslovno golih prsa. Sve navedeno, upravo je doprinijelo tome
da jako malo imamo biografskih podataka o Baba Tahiru.[4]
 |
| Baba Tahir Urijan Hamadani |
Unatoč tome što malo znamo o životu
Baba Tahira ipak njegove pjesme su iznimno prisutne na prostoru iranskog
govornog područja, napose u Iranu gdje se i danas pjevaju od strane gotovo svih
društvenih slojeva, a pjevanje istih najčešće je uz pratnju tradicionalnih
instrumenata kao što su lutnja, rebab, setar, naj (ili nej) i sl.
Iako o samom životu Baba Tahira malo
znamo (ako išta i znamo!?) ipak mnogo bolje poznajemo duhovnu tradiciju
u okrilju koje se ovaj hijeratik čistio (tahir, arapska riječ u značenju
čisti, neuprljani...), trijebio i oplemenjivao skrbeći se za to da njegovo
biće postane plodotvorni duhovni humus koji će iznjedriti sljedeće stihove, a
koji bez imalo pretjerivanja ukazuju na njegovo cijelokupno pjesničko, u ovom
slučaju duhovno spoznanje.
Pijanice i pijani iako smo mi, Ti jesi
naša Vjera,
nestabilni, krotki iako smo mi, Ti jesi naša Vjera,
iako smo mi muslimani, zoroastrijanci,[5] kršćani,[6]
što god da je spolja, Ti jesi naša Vjera.
nestabilni, krotki iako smo mi, Ti jesi naša Vjera,
iako smo mi muslimani, zoroastrijanci,[5] kršćani,[6]
što god da je spolja, Ti jesi naša Vjera.
I Baba Tahir, kao i mnogi drugi
sufijski pjesnici promicao je u svojim stihovima ideju ili učenje o transcendentnom
jedinstvu postojanja (wahdat al-wujûd; ﻮﺠﻮﺪ ﻮﺤﺪﺖ -
sintagma koja u našem jeziku ima više prevoda, a svaki nudi dimenziju više u
semantičkom smislu, a nikako nije riječ o dovršenom prevodu, ili pak o
pogrešnom, mada i takva znaju poteći iz pera onih koji ovaj sufijski koncept,
ili ideju vide ili doživljavaju kao puki panteizam). Ovo učenje Baba Tahiru, kao i
mnogim drugim sufijskim pregaocima, kao što su Ibn Arabi ili pak Dželaludin
Rumi omogućilo je da u religijskim mnogolikostima, jednako kao i u kulturnim,
jezičkim, rasnim, etničkim... prepoznaju, ili iščitaju zajedništvo unatoč
razlikama, a kao odraz, ili plod volje i mudrosti kreativnog čina zajedničkog
nam Stvoritelja.
Kao što rekosmo, Baba Tahir je danas
izuzetno popularan na iranskom govornom području, najprije u Iranu. Njegove
pjesme i danas se pjevaju sa ili bez instrumentalne pratnje. A da je Baba Tahir
iznimno cijenjen, ali ne samo kao pjesnik, već i kao duhovna vertikala na to
nam ukazuje, opet njegovo ime, tačnije prvi dio imena koji funkcioniše više kao
„titula“. Naime, baba u islamskom, nadasve sufijskom miljeu označava
dobrog, poštenog i pobožnog starca, a nerijetko je sufijska titula koja ukazuje
na to da je riječ o šejhu – posebno kod bektašija, rifaija..., tj. duhovnom
učitelju (doslovno, ova perzijska riječ i znači otac, rijeđe djed –
staroperzijski pāpā). A osim toga što ga nazivaju babom, zatim što i
dan-danas pjevaju njegove pjesme u Iranu Baba Tahirov grob, tačnije turbe (mauzolej)
mjesto je svenarodnog zijaretgaha iliti mjesto hodočašća, i tako je
stoljećima. Turbe Baba Tahira nalazi se u gradu Hamadanu, smješteno je, u biti
kao i sva druga turbeta glasovitih pjesnika (mistika) u ambijentu
bogatom vodom, svijetlom (Suncem), cvijećem i zelenilom. Turbe u sred
vrta samo je želja, slutnja i nada da je merhum, uistinu rahmetlija,
pokojnik u Vrtu, odakle i dalje hrli Onome koji nije u Vrtu. Jer kako smo i
započeli ovaj tekst, riječima Baba Tahira tako ćemo ga i završiti, u istom
duhu.
 |
| Staro turbe Baba Tahira Urijana Hamadanija |
 |
| Novo turbe Baba Tahira Urijana Hamadanija, sagrađeno 30-ih godina XX st. |
Kao što naša vjera nije islam,
zoroastrizam, kršćanstvo...
svejednako tako naš utok nije Vrt, Ti jesi naš Utok.
svejednako tako naš utok nije Vrt, Ti jesi naš Utok.
[1]
Rubaija je poetska forma perzijskog
porijekla nastala u ranoj fazi perzijske poezije i to pisane novoperzijskim
jezikom. Rubaija (ili katren, tj. četverostih) unatoč tomu što je kao
forma posve perzijska sam naziv joj je arapski. Po formi rubaija se sastoji od četiri
polustiha ili dva distihona sa rimom a a b a (treći polustih se ne
rimuje). Ova poetska forma je, u biti najkraća u okviru perzijske
književnosti. Nešto slično rubaijama nalazimo u starijoj perzijskoj literaturi
bogoduhe naravi i to u Avesti (u njenim gatama), s tim da je ta
poetska forma nešto manja, tj. kraća od rubaija. Stariji perzijski naziv za rubaije
(rekosmo da je rubaija arapska riječ) jeste terane, što doslovno
znači pjesma. Rubaija kao poetska forma proslavljena je diljem svijeta, napose
na prostorima islamskog svijeta, ali i u Evropi zahvaljujući rubaijama Omera
Hajama. Osnovna odlika rubaije jeste kratka forma i jasna poruka, ili
konciznost misli. Puna jasnoća poruke u rubaiji smirena je, najčešće u četvrtom
polustihu. Tematski rubaija pokriva gotovo sve teme ili osjećaje jednog
pjesnika, u ovom kontekstu mistika, a to su teme koje se odnose i na društveni
ambijent (jasna kritika upućena vlastodršcima, vjerskim fanaticima i
licemjerima...) pa sve do onih najdubljih, intimnih, posve mističnih
slutnji. Ovu pjesničku, perzijsku formu kasnije će preuzeti mnogi pjesnici u
okrilju osmansko-turske ili divanske (sufijske) književnosti, a među
njima i mnogi bošnjački sufijski pjesnici.
[2] Melamet
kao specifični duhovni put u okrilju islama, tj. sufizma počinje se
intenzivnije javljati u IX stoljeću i to na prostoru drevnog Horosana (perz.
Khurasan, što znači „odakle Sunce izlazi“ ili „zemlja svijetlosti“), tj. na
prostoru današnjeg sjeveroistočnog Irana, sjevernog Afganistana, zapadnog
Tadžikistana i južnih dijelova Turkmenistana i Uzbekistana. Kulturni i duhovni
centri navedene oblasti, a u kojima se melamet kao duhovni put intenzivno
njegovao, ili prakticirao bili su Nišapur, Merv, Samarkand, Buhara, Herat,
Kabul, Balkh, Ghazni... Ovaj duhovni put biti će posebno prisutan i prakticiran
u onim sufijskim sredinama i kružocima u kojima se prethodno insistiralo na
asketskom načinu života i izrazito mističnim tumačenjima, ali i prakticiranjima
islama. Najkraće kazano, za sufije melametske tradicije do dana današnjega
vezuju se svakovrsni skandali, ali govoreći isključivo iz perspektive onog
islama koji je sveden samo na svoju izvanjskost, i to onu juridičke, posve
formalne naravi. Istina, riječ skandal vezuje se za sufije melamijske tradicije
i onda kada o njima govore i oni pripadnici sufijskih redova (tarikata)
koji su dobrano uštimani u dvorskim (sultanskim) ili političko-vjerskim institucijama,
a koje direktno ili indirektno oblikuju društvo u ruho, prije svega
licemjerstva, ili kako se to u islamu uobičajno zove munafikluka! Upravo u
takvim ambijentima, u kojima licemjerje preovladava i to ne samo u okriljima
egzoterijskog islama (juridičkog ili fakihskog – kod nas ta dimenzija islama
naziva se „šerijatski islam“, u biti posve pogrešno!) već i u kružocima koji
hoće reći da su derviši, sufije, fakiri, pripadnici tarikatskih redova, nosioci
svakojakih sufijskih titula (šejhovi, muršidi...) ali i drugih formalnih
oznaka, recimo odjevnih predmeta (hrke, tadžovi, turbani...) s kojima se želi
reći ili ukazati na duhovni stadiji pojedinca, baš u takvim ambijentima derviš
ili sufija melamijske tradicije ustaje jasno i glasno protiv svega navedenog i
to na način da svojim ponašanjem, nekonvencionalnim i neočekivanim zorno
ukazuje na stvarnost ili zbilju društvenog licemjerja. Takvo ponašanje,
nerijetko melamiju dovodi na loš glas s izuzetno lošom reputacijom. Da pokušamo
melamijsko-sufijski koncept, ili praksu svesti na sljedeće: melamija je
mišljenja da svetost nije normalna u ambijentu u kojem je licemjerstvo
sveprisutno, zato melamija u bolesnom društvu na svekoliko zdravlje (pa i ono
duhovno) ukazuje koristeći se krinkom bolesti, ludosti i budalastosti (daleko
bi nas odvelo kazivanje o terminu budala, ali ćemo samo
kratko kazati da je ta riječ u našem jeziku arabizam u značenju luđak,
mahnitov... pa tako u bosanskoj tradiciji osobe kao što su Budalasta Ajka,
Budalina Tale treba smještati u kontekst melamijske tradicije; srodna riječ
jeste abdal sveprisutna u sufizmu a vezuje se za lutajuće
derviše, ili konkretno abdale derviše iz XIII st. koji su brijali
glave, hodali bosi, nosili prosjački čanak – keškulj i tako lutali od grada do
grada; sve kazano opet počiva na istoj onoj ludosti kojom se „zarazi“ Imru' al-Qais
i postade Medžnun, tj. medžnun – luđak za Lejlom koja nije ništa drugo doli
božanska teofanija). Ipak, melamija nije sklon povlačenju u smislu bježanja
od društva, naprotiv. On svoje povlačenje (halvet) prakticira tako što
ne napušta svijet (društvo) već nedopušta da taj isti svijet (društvo)
njega posjeduje, njime upravlja... Tako melamija živi i radi u tom istom
licemjernom društvu, istina nepovinujući se općeprihvaćenim društvenim
licemjernim normama već istrajava na putu velike borbe (jihad al-'aqbar;
veliki džihad) posve svjestan da je življenje u ovome svijetu samo jedna
etapa, dionica na putu do hladne (osvježavajuće), biste i
čiste vode (doslovno značenje riječi šerijat) koja opet jeste
samo jedan stupanj na onom višem putu ka vrelu životodajne vode (ȃbu-hàjāt;
voda je u islamu, pored ostalog i simbol milosti, pa i one u vidu znanja,
gnoze, irfana...), vrelu kojeg je pohodio Musa (Mojsije) sa božijim
robom (Hidrom) – zapravo je riječ o istoj onoj vodi koju je nudio i Isus Krist,
a to je voda koja struji u život vječni (Kur'an XVIII:60-82.; Iv 4,14).
Treba znati da melamet, u suštini nije nikakav institucionalizirani sufijski
red, s tim u vezi ovaj duhovni put u bliskoj vezi je sa tajanstvenim likom
islamskog misticizma, tzv. Zelenim čovjekom ili Hidrom koji
upravo, po kur'anskom Tekstu podučava Musaa (Mojsija) na način da nekonvencionalnim
metodama ruši sve konvencionalne načine dosezanja istinskog znanja o Bogu –
upravo je to melamet. Prema Annemarie Schimmel melamije na sebe namjerno
i očigledno privlače prezir i prijekor svijeta (društva) čineći neprikladna,
čak nedopuštena djela, istovremeno čuvajući potpunu čistoću stanja uma i
ljubavi prema Bogu... s tim u vezi ona nudi i sljedeću hikaju, priču
iz melamijske tradicije:
Jednog od njih
(melamija) gomila je bučno pozdravila kako je stupio na gradske ulice; krenuli
su za njim pokušavajući naći se što bliže i prisnije društvu velikog svetog
čovjeka, ali on stade nasred ulice i javno poče urinirati, te se svi od njega
okrenuše i ostaviše ga konačno samog, istovremeno prestajući vjerovati u njegov
visoki duhovni stupanj i svetaštvo.
Valja naglasiti da ono što Annemarie Schimmel naziva namjernim
činom s ciljem provociranja i izazivanja reakcije kod ljudi nije ništa drugo
doli koprena ili zastor kojeg ovi ljudi postavljaju između sebe i licemjernog
društva ne s ciljem provociranja već s ciljem zakrivanja i čuvanja vlastite
pobožnosti.
[3] Jurodivost u kršćanskoj tradiciji dobrano je
slična melametu u islamu, pa ono što smo o melametu rekli gotovo da važi za
jurodivost. Askeza, siromaštvo, pobožnost... sve su to odlike jurodivosti, a
izvor takvom ponašanju, upravo po onima koji tako žive jeste život samoga
Krista, koji veli: „Stoga vam kažem: Ne budite zabrinuti za svoj život, šta
ćete jesti ili šta ćete piti; niti za tijelo svoje, u šta ćete se odjenuti.
Nije li život nešto više od hrane, i tijelo od odjeće? Pogledajte ptice
nebeske: ne siju, ne žanju, ne sabiru u žitnice, a ipak ih Otac vaš nebeski
hrani. Niste li vi mnogo vrijedniji od njih?“ (Mt 6,25-26).
Jurodivost pronalazi svoje uzore i u Starom
zavjetu. Recimo Izaija hoda bos i gol (Iz 20, 2-3), Jeremija je
načinio jaram oko svoga vrata (Jr 27 i 28)... Jurodivost nalazi svog
utemeljenja i u Ivanu Krstitelju, poznatom asketi i pustinjaku, potom u
apsotolu Pavlu koji u Prvoj poslanici Korinćanima veli: „...a mi
propovijedamo Krista raspetog: Židovima sablazan, paganima pak ludost, ali
onima koji su pozvani, i Židovima i Grcima, Krista, Božiju silu i Božiju
mudrost. Jer je ludost Božija mudrija od ljudi, i slabost Božija od ljudi jača.
Ta promotrite svoj poziv, braćo: nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta
izabra Bog da posrami mudre; i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i
neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što
jeste, da se niko ne bi dičio pred Bogom.“ (1 Kor 1, 23-29). Nakon
Pavla jurodivost se može prepoznavati u duhovnim praksama inih kršćanskih
mistika od sv. Šimuna Stilita (V st.) ili do, na zapadu mnogo poznatijeg
sv. Franje Asiškog koji u prirodi, sa siromašnim i gubavim u oskudnoj odjeći, a
prethodno napustivši svu raskoš bogate trgovačke obitelji korača putem obnove
vlastite duhovnosti ali i duhovnosti šire zajednice, baš onako kako mu Krist
veli: „Franjo, idi i obnovi moju Crkvu“. Obnavljajući sebe, crkvu,
zapravo Crkvu i sv. Franjo je kao i svi drugi jurodivi smatran, s prva doslovno
čudakom, luđakom...
Ipak, jurodivost kao svojevrsni pokret, i to baš pod ovim ruskim
nazivom (юродство) najčešće vezujemo za kršćansko-pravoslavnu Rusiju i to u vremenu
od XI do XVII stoljeća.
[4] U literaturi može se naći više različitih godina
rođenja i smrti Baba Tahira, a sve te godine ukazuju nam na to da nemamo
pouzdan izvor koji nam daje tačnu godinu. Bosanski iranista Bećir Džaka u svom
djelu Historija perzijske književnosti naveo je, kao pretpostavku da je
Baba Tahir rođen oko 1000. godine, a da je umro oko 1055. Iz: Bećir Džaka, Historija
perzijske književnosti: od nastanka do kraja 15. vijeka, NI „Ibn Sina“,
Sarajevo, 1997., str. 271.
[5] U izvornom tekstu
Baba Tahir je upotrijebio termin geber. To je arabizam koji je u Baba
Tahirovom vremenu dobrano bio prisutan u njegovom maternjem, perzijskom jeziku.
U arapskom jeziku, ovaj termin, s ovim trokonsonantnim korijenom (ﻏﺒﺮ) ima značenje, između ostalog i pobožnjak (ﻣﻐﺒﺮة). Dočim, u perzijskom govornom području, prije svega se odnosio
na zoroastrijance. Isti termin u okrilju osmansko-turskog u ovisnosti od
konteksta može značiti zoroastrijanac ili pak kršćanin. Iz: Teufik Muftić, Arapsko-srpskohrvatski
rječnik, II dio, Orijenatalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1973., atr.
2444.; Mubina Moker & Đenita Haverić, Perzijsko-bosanski rječnik, NI
„Ibn Sina“, Sarajevo, 2010., str. 898.
[6] U izvornom tekstu stoji nazareni što je sveprisutan termin u jezicima islamskog orijenta, a koji za razliku od termina geber nema, u biti nimalo dvojbi da se odnosi na kršćane. Nazareni
se zapravo referiše na činjenicu da se za Isusa Krista, u obje tradicije i
kršćanskoj i islamskoj veli da je iz Nazareta.
