O kulturi ishrane u okrilju sufijsko-gnostičke tradicije

Sufija, gnostik, mudrac, teozof... Šejh Išrak Suhravardi (Šihabuddin Jahja bin Habeš bin Emirek Suhravardi), poznat i kao Šejh al-maqtūl (Umoreni šejh) živio i djelovao je u XII stoljeću. Rođen je u mjestu Suhravardu, blizu grada Zendžana na sjeverozapadu Irana; kretao se na prostorima drevne Perzije, Mezopotamije, Sirije... Umoren je u kasnim tridesetim godinama od strane upravitelja Halepa, Malika Zahira, sina glasovitog sultana Salahuddina Ejjubija, a na pritisak ondašnjih kvaziučenih teologa, pravnika. Optužili su ga za „krivovjerje“, a nakon svojevrsne sudske rasprave osudili i umorili.

Suhravardi

U svom gnostičkom djelu Hikma al-išrāq (Orijentalna mudrost – teozofija svjetlosti) i to u djelu duhovne oporuke, na kraju knjige, Suhravardi savjetuje čitatelje da se pridržavaju sljedećeg, ukoliko žele razumijeti njegovu knjigu:

„Podajte je (na čitanje, op.a.) samo onom koji je dobro upućen u peripatetičko mišljenje, zaljubljenik u Svjetlo Božije. Neka taj meditira četrdeset dana, nek se uzdrži od mesa, neka malo jede, usredsređujući se na kontempliranje Svjetla Božijeg, najveličanstvenijeg i naslavnijeg, kao i na ono što mu bude naložio Podupiratelj Knjige (Purpurni anđeo, Džibril/Gabrijel, op.a.)“

(Shihabuddin Suhrawardi al-Maqtul, 2011, str. 254)

U svom drugom djelu, također gnostičke naravi, Rūzī bā jamā' at-e sūfiyān (Jedan dan u skupini sufija) govori da nema spoznaje, tj. prosvjetljenja bez duhovne prakse koja se mora očitovati na praktičnoj ravni života, a koja korespondira s Božanskim parametrima. S tim u vezi Suhravardi se opet dotiče kulture ishrane i našeg odnosa prema hrani, kazujući nam da nema valjanog duhovnog napretka bez praktiče duhovne alhemije. Čitajte pažljivo sljedeće kazivanje, ali imajte na umu da je ovaj prvak sufijsko-gnostičkog puta majstor jezika simbola:

„Rekoh šejhu: 'Ja nemam taj pogled. Šta da radim?' Reče: 'Stomak ti je prenatrpan. Idi, četrdeset dana uzdrži se od hrane. Nakon toga uzmi sredstvo za čišćenje crijeva da se ispovraćaš, ne bi li ti se oko otvorilo (duhovno oko, op.a.).' Upitah: 'A kako da spravim to sredstvo?' Reče: 'Taj pripravak dolazi iz samog tebe.' Upitah: 'Od čega je taj pripravak sastvaljen?' Reče: 'Od svega što ti je drago, imetak, vlast, tjelesni užici i pohota i slično tome, to je smjesa onog lijeka za čišćenje. Idi i četrdeset dana zadovolji se s nekoliko zalogaja odgovarajuće hrane, koja je daleko od sumnjivog i na koju nije pao ničiji pogled. Onda taj pripravak stavi u havan tevekkula (pouzdanje u Boga, op.a.) pa ga smrvi u prah rukom stremljenja i od njeg spravi lijek za čišćenje i popij ga nadušak. Ako ti se brzo javi potreba za pražnjenjem, lijek je djelovao i brzo će ti se oko prosvjetliti. A ako se potreba ne javi, lijek nije djelovao. Onda se suzdrži opet četrdeset drugih dana, i opet spravi onaj lijek i popij ga da bi ovaj put djelovao. A ako ni ovaj put ne bude djelovao, a ti opet sve ponovi, pa opet sve ponovi dok lijek ne bude djelotvoran. Ali, ako se neko, kao pas, vrati svome izmetu, onoj mješavini od koje je spravio lijek za čišćenje i popio ga i koji je djelovao na nega i postao izmet, ako opet bude preokupiran i zabavljen tim izmetom, bolest će mu se povratiti, javit će se tegobe i nema tog ljekara koji će ga moći izliječiti.“

(Šejh Išrak Suhravardi, Šapat Džibrilova krila, 2024, str. 245-246)

 

Više o ovom duhovnom pregaocu čitajte u:

Shihabuddin Suhrawardi al-Maqtul, Orijentalna mudrost: Teozofija svjetlosti, s arapskog preveo Rešid Hafizović, NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2011.

Šejh Išrak Suhravardi, Šapat Džibrilova krila: simboličke pripovijesti s komentarom, s perzijskog prevela i priredila Mubina Moker, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2024.

polisemičnost Kur'ana

O Kur'anu, ukoričenoj Božjoj riječi i njegovoj polisemičnosti kazuje nam islamski mistik, sufija, hz. Dželaluddin Rumi Mevlana (u. 1273) u svom djelu Fīhi mā fīhi, koristeći se specifičnom sufijskom leksikom, prije svega simbolima. A oni, sufije i njihov jezik bremenit simbolima, nemaju ama baš nikakvog zazira i od erotskog – naprotiv. U tom smislu predlažem čitanje jednog kratkog Rumijevog kazivanja, a koje može biti inspirativno napose danas kada nam putem masmedija nude čitanja kur'anskog Teksta isključivo u juridičkom maniru, kao da je Kur'an zbirka zakona, ili još beternije, tehničko uputstvo za čovjeka u cilju srozavanja na subhumano biće.

Zato je sufijsko, ako hoćete mistično čitanje Kur'ana biriladž, ili svojevrsna panaceja za različite duhovne miopije, odnosno bolesti svakovrsnih izama, kao što su selefizam, vehabizam... i drugi redukcionizmi.

Pažljivo čitajmo Rumija, majstora koji vješto ukazuje na ideje ponad fenomena, i to baš u duhu naslova njegove knjige Fīhi mā fīhi – ne usuđujem se navesti nijedan prevod ovog naslova:

Kur'an je dvostrani brokat. Neki uživaju jednu, a drugi drugu stranu. Obje strane su istinske i prave, budući da Uzvišeni Bog želi da obje grupe iz toga izvlače dobrobit. Isto tako, jedna žena ima supruga i dojenče; svaki od njih dvoje doživljavaju je drukčije. Užitak djeteta leži u njezinim grudima i u njezinu mlijeku, užitak muškarca u spavanju s njom te u poljupcu i zagrljaju. Neki ljudi su djeca na putu i dojenčad koja uživaju izvanjski smisao Kur'ana. Ali, oni koji su pravi muškarci, poznaju jedan drugi užitak i drugo razumijevanje za unutarnje značenje Kur'ana.*

*
Navedeno prema: Navid Kermani, Bog je lijep: estetski doživljaj Kur'ana, s njemačkog preveo Sulejman Bosto, El-Kalem, Sarajevo, 2023, str. 174.

Možda ova poštanska markica i najbolje zrcali bolesti, gore navedenih i još mnogobrojnih naslućenih izama od kojih boluje današnji tzv. ummet.
Naime, drevni grad Belh, negdašnje duhovno gnjezdilište budističke, zoroastrijanske i islamske, sufijske duhovnosti, grad u kojem je rođen Rumi, a na prostoru današnjeg Afganistana, upravo je prostor odakle je sufizam izgnan, i ne samo sufizam nego bilo koja druga islamska interpretativna tradicija, a koja je s onu stranu redukcionizma – a šta tek reći o budizmu, zoroastrizmu...? Ova poštanska markica iz 60-ih godina XX stoljeća posljednji je plamičak pluralnosti – tako imanentne svakoj istinskoj duhovnosti. Današnji Afganistan ne samo da se odrekao Rumija i njegovih djela, pa i ove poštanske markice, odrekao se, zapravo svega onog što na humanost sluti.

Eh, da je samo Afganistan, ni po' jada, već ummet, ekumena!

Dobro nam došao mjesec posta – ramazan

 

U Kur'anu Bog veli da je post Muhammedu i njegovim nasljedovateljima propisan, baš kao što je bio propisan svim prethodnim narodima, zajednicama (Kur'an, II:183). Uistinu, dovoljno je samo malo zaći u bilo koju religiozno-duhovnu tradiciju i susrest ćemo se sa postom, i to u različitim oblicima, trajanjima, običajima... Ipak, zajedničko svim tim postovima jeste približavanje Bogu, Stvoritelju, ili drugim riječima kazano post našu dušu vraća u intaktno, djevičansko stanje; to stanje, govoreći iz islamske perspektive zove se fiṭrah (vedska tradicija navedeno poznaje kao svarūpa).

Ili, još „jednostavnije“ kazano, postom će svako jastvo (duša) u svojoj nutrini sažgati sve što nije Jastvo.

Upravo to sažgavanje jeste ramazansko vrijeme; sažgavanje iluzija, pričina, privida, neznanja, oholosti... I da se razumijemo, svako od nas, ponaosob, treba sažgati sve zapreke, a samo neke smo gore naveli, na putu oboženja (deificatio, teosis), a to je ona vrsta puta kojim su kročili svi vjesnici, proroci, poslanici i Mesih (Mesija, Krist, Pomazanik) sami, jednako tako i svi sveti (evlije) na putima bezbrojnim.

Sve navedeno nema, ama baš nikakve veze sa reflektorima, kamerama, zvučnicima, radio i tv postajama, tj. emisijama, svakojakim savremenim razglasima, javnim naravno, pa čak ni polujavnim, makar se radilo i o karitativnim manjim ili većim banketima, teferičima, odnosno ručcima i večerama – sehurima i iftarima!

Ovo ramazansko vrijeme u kojem nam valja sažgavati, postiti, i to ne samo od jela i pića (ukoliko ne želimo da ovaj vrhunski bogoštovni čin pretvorimo u puko gladovanje, kako veli poslanik Muhammed) jeste vrijeme sažgavanja, prije svega vlastite oholosti, nadmenosti, umišljenosti, uskogrudnosti, sebičnosti... U tom smislu, za nas, kao da niko nije tako jasno orisao kako postiti doli sin Merjemin (Marijin), Isa Mesih (Isus Krist). Poslušajmo kako njegove riječi bilježi Matej, a one su, bez imalo pretjerivanja u dosluhu sa Kur'anom samim:  

Post u skrovitosti

I kad postite, ne budite smrknuti kao munafici. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Bog tvoj, koji je u skrovitosti. I Bog tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

(Mt 6,16)

Nadosobni Bog

Ono što nam o osobnom, a najprije o nadosobnom Bogu* kazuje benediktinac Willigis Jäger (1925-2020) na tragu je sličnih kazivanja koja su nam sačuvana od strane mnogih mistika. Svakako, i ne bez razloga, kazivanje Meistera Eckharta (XIII-XIV) o onom Bogu kojeg misli teologija možda je i najbolje čitati prije nego poslušamo Willigisa Jägera.

 

Meister Eckhart, detalj freske "Via Veritas",
slikara Andrea di Bonaiuto (XIV st.),
 u crkvi Santa Maria Novella, Firenca.

Čovjek se ne treba zadovoljiti mišljenim Bogom; jer, kad prođe ta misao, prolazi i taj Bog. Treba radije imati zbiljskoga Boga, koji je daleko uzvišen iznad mislî čovjeka i svakoga stvorenja. Taj Bog ne prolazi, pa makar se čovjek svojom voljom od Njega okrenuo.
(Meister Eckhart, Knjiga božanske utjehe, Zagreb, Naprijed, 1989, str. 22)

Willigis Jäger

Napuštanje teološkog osobnog Boga teško je onima čiji je sustav osobnosti egocentričan. Iskustvo pokazuje da upravo takvi ljudi doživljavaju unutarnji šok kad im u kontemplaciji nestane slika osobnoga Boga. Njima je inače teško bilo što pustiti iz ruku. Pitamo li dalje, doznajemo da se na kraju ne radi o osobnom Bogu, nego o vlastitoj osobi, o vlastitom ja, kojeg se ne želimo odreći. Ako nestane slika Boga koji stoji nasuprot, onda i ja gubim svoje uporište.
(Willigis Jäger, Kontemplacija: kršćanski put mistične duhovnosti, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2015, str. 220)

_____________
*Osobni Bog, kazuje nam Wiligis Jäger, je Bog institucionalne religije (crkve), učilišta, obreda... Osobni Bog se shvaća kao stvoritelj i moćan vladar. Njemu se obraćamo u molitvi. Takva percepcija Boga podrazumijeva dualnost („ja i ti“) i katafatičku teologiju.
Dočim, nadosobni Bog jeste Bog mistike, odnosno mistične razine. Tu nema mjesta za dualan odnos („ja i ti“); riječ je o „ne-dualnosti“, ili o onome što se u jednom sufijskom predanju jasno kaže: „ovdje nema mjesta za dvojicu 'ja'“. Za mistika koji sluti nadosobnog Boga jedina moguća teologija jeste ona apofatička.