HAMADANI

(‘Ayn al-Qudat Hamadani) 

Puno ime perzijskog sufije ili mistika Abu al-Ma'ali 'Abdullah Ibn Abi Bakr Muhammad Ibn 'Ali Ibn al-Husayn Ibn 'Ali al-Miyanji uslovno kazano manje je poznato, ali ime 'Ayn al-Qudat Hamadani mnogo je poznatije diljem svijeta, ili nešto realnije kazno, bar u onom dijelu svijeta koji se interesuje za islamsku mistiku, tj. sufizam. 

Kao što rekosmo 'Ayn al-Qudat Hamadani (u nastavku samo Hamadani) poznati je perzijski mistik iz XI-XII stoljeća (1098-1131.). Rođen je, kako se to da vidjeti iz njegovog imena, u gradu Hamadanu (današnja I.R. Iran) u kojem je po legendi sahranjena starozavijetna ličnost Estera i u kojem je također sahranjen jedan od najglasovitih islamskih filosofa i znanstvenika IbnSina ili Avicena.

"Smaknuće Mensura Haladža"
Minijatura iz mogulskog rukopisa
cca. 1600. 

Kada se spominje ime Hamadanija u kontekstu islamske mistike ili sufizma neminovno se sjetimo još dva glasovita islamska mistika, a to su: Hallaj (858-922.) i Suhrawardi (1154-1191.). I šta je to što povezuje ova tri čovjeka?

Odgovor je gorak, a glasi MUČENJE. Naime, sva trojica su zbog svojih uvjerenja osuđena na krivovjerje (!), a potom gnusno ubijena, a prije toga su mučeni na najbestijalni način sve do “smrti”.[1] No vratimo se samo Hamadaniju. 

Porijeklom je iz Azerbejdžana, odakle je njegov djed došao i nastanio se u Hamadan. 

Potiče iz porodice vjerskih učenjaka, tačnije pravnika. Naime, Hamadani je bio kadija, tj. pravnik, a tu funkciju obnašali su prije njega i djed (koji je također umro kao mučenik) i otac mu.

Već od rane mladosti postao je zaljubljenik i poklonik mistične ljubavi, koju je već ranije spominjani Hallaj dobrano promicao u islamskom svijetu i zbog tog čina ili te aktivnosti životom ovozemnim platio – kako rekosmo mučeničkom “smrću”. 

Duhovni učitelj Hamadanija bio je pored ostalih i poznati sufija Ahmad Gazali (1061-1123. ili 1126.), brat glasovitog učenjaka, ali i sufije Hamida Gazalija (1058-1111.). Ali, i prije nego što će A. Gazali postati njegov duhovni učitelj Hamadani je ranije, još dok je bio dječak sa svojim ocem posjećivao derviške (sufijske) tekije i hanikahe prisustvujući duhovnim seansama (ili “ritualima”). 

Dakle, sklonost prema mističnoj ljubavi (Ljubavi) i vodstvo, naravno duhovno od strane A. Gazalija perzijskog mistika Hamadanija, po vokaciji pravnika, izbavili su iz ralja osificirane ili okoštale ljušture pravne prakse i inicirali su ga u svijet u kojem caruje Istina, a koja se sluti u ljepoti (Ljepoti), a napose ljubavi (Ljubavi). 

Hamadani je počeo vrlo rano čitati brojne autore, tj. sufijske mistične pjesnike i sve dublje zalaziti u stanja mistične opijenosti što ga je sve više dovodilo u sukobe slične onima s kojima su se susretali mnogi mistici diljem svijeta, ne samo u okrilju islamske duhovne tradicije.
U svojim dvadesetim godinama počeo je s ozbiljnim izučavanjem poznatog djela Ihya' 'ulum al-din (ovo djelo smatrano je kao pomirba islamskog misticizma – sufizma i nomocentričnih teoloških disciplina) od autora gore spominjanog Hamida Gazalija. Izučavajući navedeno djelo pokušao je prodrijeti u tajne kelama, tj. islamske teologije, koja je u to doba bila izuzetno popularna znanost. Ali za Hamadanija kelam, tj. teologija bila je ništa drugo nego kako on to sam veli "napor utapajućeg čovjeka da se nekako spasi".[2] 

U ranim dvadesetim godinama Hamadani je prolazio svojevrsnu duhovnu krizu, krizu koja  je proizilazila uprošćeno kazano od izazova, i to s jedne strane od kelama, tj. teologije (dobrano bazirane na racionalizmu), a s druge strane od sufizma (baziranog na intuitivnom uvidu u zbilju/Zbilju). Ta kriza vrhuni i jednovremeno biva razriješena, ili započinje njeno razriješenje onog časa kada se on susreće s bratom Hamida Gazalija, poznatim i priznatim sufijom, promicateljem sufijske ljubavi Ahmedom Gazalijem. Sam Hamadani veli da se je nakon tog susreta sa svojim pirom, tj. učiteljom ili vodičem i upućivačem u božansku Zbilju (haqiqa) njegov unutarnji vid počeo otvarati i da mu je zbiljnost stvari postajala očiglednijom, te da je bivao na onom putu na kojem se je oslobađao svega od sebe što bijaše posljedica njegovih želja, a da je ostajalo samo ono što je Bog htio da ostane – traganje, utrnuće i išćeznuće u Zbilji bijaše njegov cilj.[3]

Hamadani u godinama koje su bile ispred njega, a na žalost nije ih imao mnogo jer je relativno mlad otišao s ovog svijet, duhovno je napredovao stigavši do onih razina do kojih dolaze isitinski duhovni vitezovi, hijeratici, gnostici... Te razine podrazumijevale su ono što najčešće i vezujemo za mistiku ma kojeg religiozno-duhovnog miljea bila, a riječ je o nesvakidašnjim čudima. Njegovi suvremenici, najčešće biografi bilježe da je on imao moć oživljavanja,[4] a što je iznimno uznemiravalo, zapravo ljutilo teokratske, teološke i druge egzoterijske kružoke grada Hamadana ali i šire okoline tadašnjeg Seldžučkog sultanata. Ljutnja, negodovanje i otvoreni pozivi na linč od strane šire društvene zajednice, a napose one navedene, Hamadanija su na svojevrstan način prisilile da se zatvori u hanikah (sufijski kloster) i da se preda pisanju. A kad smo kod pisanja valja reči da je njegov magnum opus ili krunsko djelo Tamhīdāt (Metafizička iskušenja) – riječ je o djelu koje raskriva različite sfere sufijske gnoze. Ovo djelo nastalo je, prema pisanju njegovih biografa četiri godine prije njegove smrti – smaknuća. O kakvom je djelu riječ najbolje će kazati sljedeće kazivanje prof. Rešida Hafizovića:

"U sadržinskoj osnovi djela počivaju, prije svega, qur'anska načela i poučci iz predanja Poslanika islama, a potom i najbolje sukusirano sufijsko i teološko iskustvo njegova vremena. Analitičari tvrde da je ovo djelo, pisano prije skoro devet stoljeća, po svojoj jezičkoj formi i danas vrlo moderno, precizno u svom pojmovlju i odveć raskošno u svom semantičkom obzorju. Duhovne dubine i bremenit simbolički jezik ovoga djela do te mjere je zgusnut da njegov duhovni ritam i najdublje semantičke intencije može s lahkoćom slijediti samo onaj čitalac čiji duh raspolaže dostatnim sufijskim iskustvom i izoštrenim duhovnim sluhom za tajanstvene jeke vječne sufijske gnoze."[5]

I Hamadani, kao i mnoge druge sufije, u svom je djelu posebnu pažnju posvetio "mističnoj smrti" – duhovnoj instituciji koja zauzima krunsko mjesto unutar sufijskog učenja, bolje reči iskustva, jer sufizam kao i svaki drugi autentični misticizam jeste najprije ISKUSTVO, a to iskustvo jeste preduvijet mišljenja, jer kako veli Čedomil Veljačić (1915-1997.) u svom djelu Ethos spoznaje u evropskoj i indijskoj filosofiji: “postoji filosofija koja se neda ni misliti, ako se u skladu s njom ne živi.”[6] 

A kad smo kod smrti valja nam se dotači i one fizičke, ovozemne, tjelesne smrti koju je Hamadani iskusio na najtragičniji način, i to onako kako su tu smrt već mnogo ranije proživjeli (da, jer smrti zapravo i nema, zato je se i može PROŽIVJETI) mučenici na Kerbeli ili pak kakvu su proživjeli već ranije spominjani Hallaj i Suhrawardi i brojni drugi iz okrilja islamsko-sufijske tradicije (treba li reći da to svejednako važi za sve istinske hijeratike u bilo kom vremenu, mjestu, odnosno religijsko-duhovnom žilištu). Ali da ovu priču o ubistvu Hamadanija skratimo reći ćemo sljedeće.

Zbog svojih učenja, napose mističnih bio je optužen da odstupa od vjere, tj. pravovjerja (!). Ali kako je i sam odlično poznavao kelam (teologiju), a nadasve fikh (islamsko pravo) Hamadani se jedno vrijeme uspješno branio od svih optužbi da je krivovjernik ili da odstupa od vjere, već je ukazivao na to da on, u biti objašnjava suštinu islamskog učenja – apsolutni monoteizam (tewhid). 

Ipak, egzoterijski učenjaci, ranije rekosmo osificirani islamski pravnici i teolozi izvršili su snažan uticaj na sud, ili bolje reći na seldžučkog vezira Abu'l-Qasima al-Darguzina da donese odluku o pogubljenju Hamadanija. Odluka je donešena i izvršena. Hamadani je mučki ubijen, vješanjem. A povijesničari vjeruju da je sud smrtnu presudu donio na osnovu kontroveznih stihova, a za koje je Hamadani tvrdio da su sročeni iz ljubavi prema Bogu, ali su ih sudije tumačili kao nevjerničke (bogohulne), a dio te tzv. bogohulne poezije donosimo i mi ovdje s vjerom da nas niko neće ubiti, zapaliti, vješati, streljati i sl.

“Stvoriću plamen, zapaliću ovu vjeru i uvjerenje,

Umjesto vjere krenut ću putem Tvoje ljubavi.

Do kada da Tvoju ljubav krijem u prsima svojim,

Ti si konačan cilj, a ne vjera i vjerovanje.”[7]

 ///

Post Scriptum

Na kraju kažimo da čovjek naših jezičkih krajeva, i to onih koje hrvatski filolog Radoslav Katičić oslovi kao središnji južnoslavenski jezički prostor ima tu čast čitati i upoznavati se sa djelom Tamhīdāt, tj. Priprave, kako smo rekli magnum opusom perzijsko-islamskog mistika, odnosno sufije Hamadanija.

Navedeno djelo preveo je dr. Namir Karahalilović, a pogovor navedenog djela u bosanskom izdanju napisao je bosanski akademik Rešid Hafizović, koji jeste najautentičniji interpretator misli i djela blaženopočivajućeg Hamadanija.[8]

Knjigu Tamhīdāt (Priprave) izdao je Kulturni centar ambasade I. R. Iran u BiH. Nažalost u navedenoj knjizi izdavač je izostavio godinu izdanja bosanskog prevoda.

'Einolqozāt Hamadānī, Priprave (Tamhīdāt),
preveo Namir Karahalilović,
Kulturni centar ambasade I.R. Iran u BiH

______________________

[1] Kažimo da su mnogi na Zapadu u liku Hallaja prepoznavali crte (sekvence, inserte...) svetopovijesnog života Isusa Krista, naravno iz perspektive kršćanstva. O tome vidi više u djelima Louisa Massignona (1883-1962.) “The Passion of al-Hallaj” i “Hallaj, Martyr and Mysti”.

[2] 'Ayn al-Qudata Hamadani, Tamhidat, Teheran, 1962., str. 61.

[3] Ibid., str. 51-52.

[4] Sam Hamadani u svom djelu Tamhīdāt piše:

"Ali me ljudi ne slušaju. Oni misle da sam ja mag. Međutim, kao što je Isa izvodio čudesa i svojim dahom uspijevao oživiti ptice, slijepcu vratiti vid i mrtvoga uskrsnuti... tako isto Prijatelj Božiji posjeduje (sličnu) karizmatsku moć, a i ovaj jadni siromah (to jeste 'Ayn al-Qudat) također posjeduje takve moći."

Ibid., str. 250.

Ostavljamo svakom čitatelju da sam iščitava ovo kazivanje u kojem se veli da je Hamadani oživljavao. Da li je riječ o doslovnom – fizičkom oživljavanju ili pak duhovnom!? 

[5] 'Einolqozāt Hamadānī, Priprave (Tamhīdāt), preveo Namir Karahalilović, Kulturni centar ambasade I.R. Iran u BiH, str. 264.

[6] Čedomil Veljačić, Ethos spoznaje u evropskoj i indijskoj filosofiji, BIGZ, Beograd, 1982. god.

[7] Ali Akbar Velajati, Sufizam i junaštvo, u: Istorija kulture i civilizacije islama i Irana, preveo Muamer Halilović, Centar za religijske nauke "KOM", Beograd, 2016., str. 776.

[8] Rešid Hafizović, ‘Ayn al-Qudat Hamadani i njegova metafizička iskušenja, u: 'Einolqozāt Hamadānī, Priprave (Tamhīdāt), preveo Namir Karahalilović, Kulturni centar ambasade I.R. Iran u BiH, str. 259-309.