O svijetu u kojem sada jesmo, i o
njegovoj naravi kazuju nam ine kaže u bogoduhim Tekstovima, napose u onima oko
kojih i po kojima su se razvili glavni religiozno-duhovni tokovi u historiji
čovječanstva – od Veda (vjerovatno najstarijeg poznatog korpusa
svetih tekstova) pa do Kur'ana.
Ovom prigodom navodimo jedno zgodno
vedsko, izrazito slikovito kazivanje o svijetu u kojem jesmo. Naime, vedska
kozmologija uči da stvorenim, bolje kazati (i u duhu vedskog učenja) manifestiranim
svijetom vlada svekoliki privid, pričin, iluzija... Kako god mi to oslovili
našim pojmovima i shvatanjima vedska kultura to oslovljava i imenuje s terminom
māyā (sanskrt.: lukavstvo, obmana...). No taj termin, māyā[1]
uistinu ima mnoštvo semantičkih slojeva u kontekstu bremenite vedske
religiozno-duhovne (ali i filosofske) tradicije, jednako tako i u
kontekstu drugih izvorno indijskih duhovnih učenja (a da ne govorimo o
brojnim evro-američkim interpretacijama māye u kontekstu New age, odnosno
najčešće pseudovedante – zarotirane vedante!).
Nezalazeći, bar ne sada i ovdje u
tankoćutna prebiranja po semantičkim slojevima navedenog sanskrtskog termina mi
ćemo se osloniti na jedno starostavno vedsko kazivanje koje je i kratko i
sadržajno, rekli bi smo i dostatno u ukazivanju na temeljnu narav svijeta u
kojem se odvija sva naša drama izbavljenja i/ili oslobođenja i/ili povratka (mukti
i/ili mokṣa i/ili nirvāṇa) izvornom stanju naše
duše!
„Čuvenom isposniku Naradi[2]
koji je beskrajnim trpljenima stekao Višnuovu milost,[3]
javio se Bog i obećao da će mu ispuniti svaku želju. »Pokaži mi magijsku moć
tvoje māye«, zatražio je Narada. Višnu je prihvatio i pozvao ga za sobom.
Ubrzo, pošto su se našli na pustom putu obasjanom suncem, Višnu, osetivši žeđ,
zamolio je Naradu da ode nekoliko stotina metara dalje, u jedno seoce i donese
mu vode. Narada požuri i pokuca na vrata prve kuće na koju je naišao. Vrata mu
otvori prelepa devojka. Isposnik ju je dugo gledao da bi na kraju i zaboravio
zašto je došao. Ušao je u kuću, gde su ga devojčini roditelji primili uz
poštovanje kakvo se ukazuje svecu. Vreme je prolazilo. Narada se oženio
devojkom i spoznao užitke braka i muke seljačkog života. Prošlo je dvanaest
godina: Narada je u međuvremenu dobio troje dece, a nakon smrti svog tasta
postao je i vlasnik imanja. No, u toku dvanaeste godine strašni pljuskovi
izazavali su poplavu u kraju u kojem je živeo. U toku jedne noći stoka se
podavila, a kuća srušila. Jednom rukom pridržavajući ženu, a drugom držeći
dvoje dece, dok mu je ono najmlađe sedelo na ramenu, Narada se s mukom probijao
kroz vodu. Ali, teret je bio pretežak: posrnuo je i mališan je pao u vodu;
Narada je ostavio drugo dvoje dece da bi spasao najmlađe, no već je bilo kasno;
bujica ga je već bila daleko odnela. Dok je Narada tražio malog, voda mu je
progutala drugo dvoje dece, a ubrzo i ženu; i sam je pao, i bujica ga je
onesvešćenog ponela poput komada drveta. Kada se, izbačen na neku stenu,
osvestio, setio se nesreća koje su ga snašle i počeo da jeca. No iznenada je
začuo poznati glas: »Dete moje! Gdje je voda koju je trebalo da mi doneseš?
Čekam te više od pola sala!« Narada se osvrnuo i umesto bujice koja je sve
uništila ugledao je pusta polja koja su sijala pod suncem. »Da li sad shvataš
tajnu moje māye«, upitao ga je Bog.“[4]
[1] Ono što sve tri temeljne indijske
religiozno-duhovne tradicije (đainizam, vedanta i budizam, ali i dr.
religijska učenja koja su nastajala u dodiru s islamom, kao što su: sikizam i
sl.) poznaju i oslovljavaju kao māyu poznato je i drugim tradicijama,
naravno s izvjesnim značenjskim aberacijama. Recimo učenje o māyi, u navedenim
tradicijama veoma je srodno i s mnogo istosti s onim što se u islamskoj
tradiciji zove i poznaje kao hijab (hidžab).
[2] U vedskoj tradiciji među prvim stvorenim živim bićima bio je (mudrac) Narada Muni kome je predato znanje Veda, koje će se stoljećima prenositi usmenom predajom sve do kali-yuge kada ovo znanje (Vede) po uputi Narada Munija zapisuje mudrac Vyasadeva. Također, Narada Muni, napose u pučkoj vedskoj pobožnosti doživljava se kao vječni, duhovni svekozmički putnik, putnik kroz prostor i vrijeme.
[3] Višnu je vedsko božanstvo koje ulazi u sastav tri vrhovna božanstva
(trimūrti: Višnu, Brahma i Šiva), a vjeruje se da je djelatni ili
stvaralački bog, ili bolje reči aspekt (energija, svojstvo...) Apsoluta
– Boga.
[4] Preuzeto iz: Mirča Elijade, Slike i simboli: ogledi o
magijsko-religijskoj simbolici, izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović,
Sremski Karlovci, Novi Sad, 1999., str. 80-81.
