Duhovna ekologija

U mnogim ekološkim narativima koje čitam i slušam kod modernih i savremenih ekologa prepoznajem jedan stari rijek o sufijama (sufizmu) kojeg nam je u 11. stoljeću zapisao El-Hudžviri u djelu Raskivanje velova. Naime, pišući o sufijama, sufizmu, tj. tesavufu u kritičkom tonu El-Hudžviri navodi riječi jednog islamskog mistika koji veli sljedeće:

“Danas je tesavuf (sufizam) samo ime bez suštine, a prije je to bila suština bez imena!
…
Sada, eto, postoji ime, ali ne i njegova bit. Što bi se reklo, prije je postojala praksa i nije bilo bitno kako to nazvati, a danas postoji i poznat nam je naziv za to, no više nema prakse i ona je praktički nepoznata.”

Tako je, nažalost, i sa ekologijom, ekolozima…

U 18. stoljeću (1741), prije nego je njemački prirodoslovac Ernst Haeckel (XIX-XX) prvi put upotrijebio pojam, termin ekologija, u smislu odnosa živih organizama u dva pravca: prema njihovom organskom i neorganskom okolišu, jedan bosanski učenjak, hadži Mustafa Pruščak piše iznimno vrijedan rad pod naslovom Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja. U ovom djelu, nevelikog obima, imamo priliku susresti se s jednom duhovnom ekologijom (Seyyed Hossein Nasr), ili onim što danas zovu cjelovita ekologija (papa Franjo).

Rukopis: Hadži Mustafa Pruščak (18. st.)
 Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja
(Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo)

Ipak, valja naglasiti da i ovo djelo treba čitati oprezno i neprestance motriti širi kulturno-povijesni, odnosno društveno-politički ambijent u kojem živi i djela naš Mustafa Pruščak, e kako ne bi zapali u duhovnu miopiju i tupost. Ukoliko navedeno ne osvijestimo ne gine nam zasljepljenje pred stablom i to onim sasušenim u kojem nema vegetativnih sokova (i toga ima u ovom Traktatu i to gotovo na svakom slovu koje je odveć Pruščakovo) – upravo to stablo nam neće dati vidjeti Šumu.

Zato čitatelja upućujem na jedno kritičko i trezveno čitanje stranica ovog Traktata, s posebnom pažnjom na one alineje u kojima Mustafa Pruščak citira poslanika Muhammeda, ali i mnoge islamske mistike (sufije), duhovne pregaoce, na koncu Kur’an sam.

Za ovu priliku izdvajam sljedeća kazivanja:

“Od Ebu Hurejra se prenosi da je Allahov Poslanik, Allah ga blagoslovio i spasio, rekao:
‘Putujući, neki čovjek jako ožedni. Naiđe na bunar, siđe u nj, napi se i izađe. U tom vidje psa kako je isplazio jezik i od velike žeđi jede vlažnu zemlju. Ovog psa je spopala žeđ kao i mene, reče čovjek. Siđe u bunar, napuni obuću vodom, prisloni je psu na usta i napoji ga. Allah mu je zahvalio i grijehe mu oprosti.’

Rekoše mu (ashabi): ‘Božiji poslaniče, imamo li nagradu i od životinja?’ Na svemu što ima dušu (stiče se) nagrada, odgovori Poslanik.”*

“Od Ebu ed-Derdā’a (se prenosi hadis): ‘(Poslanik bi) slijedio djecu i kupovao od njih vrapce (koje su lovili), zatim bi ih puštao i govorio: ‘Idite i živite!’”**

“Viđen je Imam el-Gazali u snu pa mu je rečeno: Šta je Allah učinio s tobom? Postavio me je predase i upitao: ‘S čime mi dolaziš?’ Spomenuo sam razne vrste (moje) poslušnosti (prema Njemu). Ništa od toga nije primljeno! Ali, pišući jednom suzdržao si se kad ti je muha pala na pero. Pustio si je da se napije tinte iz samilosti. Kako si se ti njoj smilovao i ja sam tebi. Idi, oprostio sam ti!”***

 

* Nijaz Šukrić, Etika milosrđa ili “Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja” od h. Mustafe sina Muhameda Pruščaka, u: Zbornik radova, Islamski teološki fakultet u Sarajevu, 2, 1987, str. 185.
**Isto, str. 193.
***Isto, str. 201.

O knjizi Kuća Sabura: čitanje bosanske kuće

O knjizi Kuća Sabura: čitanje bosanske kuće čitajte u tekstu Arhitektura kao kristalizacija kulture, kojeg potpisuje bh. teolog Alen Kristić.
Navedeni prikaz objavljen je na bh. portalu Prometej.ba, 08.12.2023. godine.

Alen Kristić, Arhitektura kao kristalizacija kulture

Nadreligijsko, nadkonfesionalno... Jedno.

 

Willigis Jäger (1925-2020) bio je redovnik benediktinac i učitelj zena, ili samo duhovni učitelj – saputnik kako je i sam više volio kazati.

Willigis Jäger 

O religijskoj mnogolikosti i onome što je ponad svake religijske forme, ali i o nužnosti forme eda bi slutili ono nadformalno, ovaj istinski homo viator, mistik, kazuje sljedeće u razgovoru sa njemačkim filozofom i teologom  Christophom Quarchom:

 

„Sve su religije načini doživljavanja božanskog, ali ni jedna religija ne može polagati pravo na jedini pristup Bogu. Želim to pojasniti jednom slikom: religije su poput prekrasno obojenih prozorskih stakala. Ona daju svjetlu koje sja kroz njih posebnu strukturu. Ako nema svjetla, prozori su bez sjaja, bez predmeta. Tako je svjetlo odlučujući element. No svojim očima mi ne možemo vidjeti svjetlo. Svjetlo čini stvari vidljivima, ali je samo nevidljivo. Postaje vidljivo jedino kada je podijeljeno na boje i poprima strukturu. To je također istina o religijama s obzirom na božansko. Religije daju opipljivu strukturu neopipljivom. Cijena koju religije plaćaju za to je reduciranje božanskog na jedan dio čitavog spektra. Bilo bi ludost uzeti taj dio kao cjelinu. To bi bila ludost kao i vjerovanje da prozorsko staklo ima svoju vlastitu snagu osvjetljavanja neovisnu od svjetla koje sja na prozoru i osvjetljava ga. Osim toga moramo shvatiti da se svjetlo mora lomiti u spektar boja da bi postalo vidljivo, a ne samo jednostavno sjati. Bog se pojavljuje u religijama, ali nikada neće biti doživljen u njima u potpunoj punini svojega svjetla ako religije nisu otvorene prema iskustvu.

Da bi se izravno doživjelo ono što zovemo Bog, znači li to da bismo morali izaći iz „tame crkve“ i usuditi se stati ispred otvorenog neba?

Ne vjerujem da je božanska stvarnost za nas izvan svih struktura i prelamanja, nastavljajući usporedbu sa svjetlom u prizmi. Nije mi prihvatljivo postojanje nečega što nije aspekt Jednog. Prvotna stvarnost je uvijek sve. Bog postoji i kao oblik i kao ne-oblik. Upravo kao što svjetlost nije raspoznatljiva drugačije no na nečemu što obasjava, tako za nas ne postoji Bog bez oblika. Ako nema ničega što bi svjetlo obasjavalo, ne vidite ni svjetlo. Čak bismo mogli reći da ono što nam izgleda kao osvijetljen predmet nije ništa više od zapakiranog svjetla! Drugačije rečeno: zaista nije ništa više do svjetlo. Svjetlo se pojavljuje kada se osvjetljava. Upravo je to slučaj s Bogom. Postoji samo Bog, jer Bog je postojanje samo po sebi. Sve što postoji jeste pojavnost bivanja, „zapakiranog bivanja“, da se tako izrazim. To je ono što mistik doživljava. On ne doživljava čistog, golog Boga iza svih religija. One ne izlazi kroz crkvena vrata gledati sunce. (Oštetio bi oči tim postupkom kao što je to Platon rekao u svojoj paraboli o pećini!). Točnije, on doživljava da je sve, uključujući i njega samog, prikaz Boga – svežanj božanskog bivanja. Svemir je Božje bogojavljanje.“*

 

*Willigis Jäger, Val je more. Mistična duhovnost za moderna vremena, prijevod s njemačkog M. Botić i Z. Botić, Synopsis, Sarajevo, Zagreb, 2014, str. 60-61.

Gnijezdilište Ljepote

Izvrsni i glasoviti jugoslavenski scenarista i režiser, bosanskog porijekla, Milan Kovačević (Kotor Varoš, 1915 – Beograd, 1985) poznat je i po svom višegodišnjem TV serijalu Karavan koji se emitovao na programu JRT od 1960-ih do 1980-ih godina. Jedna od epizoda, ili postaja je i ona u drevnom gradu Prizrenu (Kosovo) iz 1966. godine u kojoj nam je M. Kovačević ostavio neizmjerno vrijedan TV zapis o dervišima rifaijskog tarikata (reda). Osim audio-vizuelnog zapisa iz tekije rifaijskog tarikata i usula, imate priliku vidjeti vrijedne snimke starog i tradicionalnog Prizrena koji uzmiče pred jugoslavenskom industrijalizacijom, urbanizacijom...

Uživajte u slikama, ali i zvucima jednog svijeta kojeg više nema, osobito svijeta starih tekija, zavija, pa ako hoćete i jednog islama, ili muslimana koji znaju kako ono Univerzalno u islamu prilagoditi svemu svome partikularnom, odnosno lokalnom, kulturnom, etničkom, psihološkom..., a to je istinska mudrost.

Mudrost je i onaj zapis, kako reče M. Kovačević u ovom filmu, nekog „turskog estete“ na malteru uz freske stare saborne crkve Bogorodice Ljeviške (XIV st., zadužbina kralja Stefana Uroša II Milutina):

„Zjenica oka moga,
gnijezdo je ljepote Tvoje,
počasti nas ulaskom,
ovo je dom Tvoj.“

„Turski esteta“ je putopisac koji je prolazeći Prizrenom u hramu ostavio gore navedene stihove perzijskog pjesnika Hafiza.

Stoljećima su ovaj hram, kako veli sveštenik Vladan Vukomanović poštovali ne samo Srbi praoslavci, već i muslimani Albanci, Turci, Bošnjaci i ostali (https://radiokontaktplus.org/vesti/crkva-bogorodice-ljeviske-u-prizrenu-zenica-oka-moga-gnezdo-je-lepote-tvoje-pocasti-nas-ulaskom-ovo-je-dom-tvoj/18388/).

Oni koji ne vide i/ili ne znaju za istinsku vrijednost crkve/hrama Bogorodice Ljeviške, jednako tako i vrijednost prizrenskih derviša i njihovih tekija, zavija, turbeta, zikir halki... u njihovim očima se ne gnijezdi Ljepota.