otuđenje: otuđenje od koga ili čega?

Otuđenje (lat. alijenacija), koliko li su o njemu govorili ili pisali, najprije nasljedovatelji Karl Marxa (1818-1883.), tzv. marksisti, marksisti različitih marksističkih interpretacija. 

K. Marx u svojim djelima ukazuje na to da je otuđenje položaj, ili stanje čovjeka u kojem se njegovi proizvodi rada, ali i djelovanje i mišljenje postali posve strani ili tuđi tom istom čovjek, i ne samo to oni su postali i nadređeni njegovoj volji i postali su posve neovisni o njegovoj djelatnosti. Pojam otuđenja, bio je i ostao je jedan od središnjih pojmova u djelu K. Marxa, i u kasnijim djelima njegovih apostola napose u modernoj filoZofiji, sociologiji ali i u psihologiji i psihijatrijskoj medicini (lat. depersonalizacija).

No o otuđenju imaju šta, i ne samo šta već i štošta kazati i oni ljudi koji su osvijestili da čovjek jeste, ne samo homo faber, već i homo religiosus, ali i homo viator... jednom riječu kruna božijeg stvaranja.

Ovdje će biti riječ o otuđenju iz religijsko-duhovne perspektive. Sve religijsko-duhovne tradicije svijeta mogle bi kazati šta je to otuđenje, ili koje je to otuđenje najpogubnije za čovjeka, ili koje je to otuđenje majka svih otuđenja, a ta njihova kazivanja bila bi u manjoj ili većoj mjeri slična ili pak ista.

Navodimo jedno kazivanje, iz perspektive kršćanske tradicije, no ta perspektiva iznimno je bliska sveabrahamskoj perspektivi, unatoč tomu što kršćanstvo operiše pojmovima i religijskim istinama, kao što su: Isus Krist; Božiji i čovječiji sin; Bogočovjek; Isus je Put, Istina i Život i sl. Kazivanje koje slijedi neće samo ukazati na to u kojoj relaciji otuđenje uistinu jeste, već će ponuditi i pokoje slovo o tome kako to otuđenje preobraziti u vezu, ponovnu vezu – religio!

Navodimo poduži tekst Vladete Jerotića (r. 1924., Beograd). Napominjemo, tekst je pisan iz kršćanske, napose pravoslavne tradicije kojoj autor pripada, a svakom ne kršćaninu valja iščitavati, dole citirani tekst, na način da se iščita ona istina koja jeste ispodpočivajuća, ili istina koja pripada onom korpusu istina u okrilju onog što poznajemo kao religio perennis.[1]

Vladeta Jerotić

„Priča o sagrešenju Adama i Eve, o praroditeljskom grehu i posledičnoj klici zla, u isto vreme i krivici sa kojom klicom dolazimo na svet, nije jedino hrišćanskog porekla. Gotovo svi narodi sveta, kao i sve religije, davno prije Isusa Hrista i Mojsija, u svojim mitovima, iako na različite načine, iskazivali su neko prisećanje ili praznanje o padu čoveka i poreklu njegove smrtnosti. U većini ovih prastarih mitova poreklo čovekovo je dvostruko: čovek ima nebeski i zemaljski koren. Takvog je porekla čovek i po biblijskom kazivanju (od zemaljskog praha je i Božijeg duha nastao). Ako je tako, onda postoji, zaista, u biti, samo jedno otuđenje, ono od Božijeg duha.

Sve religije sveta, hrišćanstvo, po uverenju hrišćana najplodnije, teže da uspostave spasonosni most između neba i zemlje, čoveka i Boga, života i smrti. Isus Hristos, božiji i čovečiji sin (kako je sam sebe često nazivao), najpouzdaniji i najčvršći Most koji su do Njega pravili veliki religiozni predvodnici u svojim narodima. Zašto hrišćani veruju da je Isus Hristos Put, Istina i Život za sve ljude sveta? Zato što je dolaskom Isusa Hrista u svet stvarno počela istorija, ne više kružnog toka sa večnim ponavljanjem istog, kao u politeističkih naroda i religija (zbog čega je Buda i čeznuo za nirvanom), već linearnog toka, počinjući od Alfe i završavajući istoriju sa Omegom. Zato, dalje, što je Isus Hristos Svojim životom, smrću i vaskrsenjem pokazao da je čovek, najpre, biće slobode, a tek potom i biće prinude koje se pokorava zakonima (u sebi i van sebe). Bog je stvorio svet iz ljubavi, ne iz nužnosti! Hristos je doneo svima obilje ljubavi koja je prvi put u istoriji sveta, ono ljudsko (odveć ljudsko): želim, moram, krunisala sa: treba ili hoću. Možda smo se sada približili jednom zadovoljavajućem odgovoru na univerzalno pitanje, danas toliko aktuelno za mlade, zašto treba da razviju u sebi altruizam. Vera, nada i ljubav hrišćanska, sigurni su odgovori na postavljeno pitanje. Čovek je bogoliko biće, upućeno na večno usavršavanje (oboženje), ne samo ovde na zemlji – iako se pitanje njegovog slobodnog izbora za veru i Boga postavlja samo na zemlji – već i u eone eona posle smrti. Smrti, zapravo, i nema, čovek je besmrtno biće, ali ne nužno besmrtno (kao kod Platona, gnostičara i u azijskim religijama), već je besmrtno po blagodati Božijoj.“[2]


P.S.

Ovaj tekst jeste prilog 9. maju, danu NAVODNE pobjede nad fašizmom kojeg dobar dio svijeta obilježava. Valja se zapitati je li fašizam 9. maja 1945. uistinu pobjeđen? Ko se je to sve borio protiv fašizma tj. nacizma? Da li je u tom bloku, tzv. antifašista bilo i onih snaga koje jesu uistinu fašističke? Šta je to boljševizam ili pak staljinizam, pa zašto nereći i komunizam pa makar bio to komunizam jugoslovenskog modela? Nije li Staljin bio gotovo saveznik Njemačkoj još u vrijeme dok je Hitler okupirao pojedine zemlje Evrope? Koliko li je boljševizam, a potom staljinizam ostavio mrtvih ljudi iza sebe, ni krivih ni dužnih - prije i poslije 1945.? (Više o ovim pitanjima vidi u: Vladimir Mrkoci, Kratka povijest komunizma (za nekomuniste), Naklada Pavičić d.o.o, Zagreb, 2017.)

XX stoljeće, nema sumnje najkrvavije je stoljeće u historiji. To je stoljeće u kojem je čovjek ubirao plodove koje su zasijale ideologije, a koje nisu čovjeka vidjele kao božije stvorenje, koje nisu priznale Boga, već su još telalile da je Bog mrtav (Friedrich Nietzsche, 1844-1900.), ili da je religija opijum za narod (K. Marx) i sl.

Fašizam nije 1945. pobjeđen, jer nije moguće da fašista pobjedi fašistu! A sve dok ima fašizma ili bilo kojeg izma koji ubija, kršćani bi rekli Boga, ili koji ubijaju Boga u svakom od nas, sve dok su te snage ti izmi živi među nama i u nama samima nema razloga ni za kakva slavlja u i na kojima se laže da je nečovječnost pobjeđena. 

Biti otuđen od Boga znači mjesto Boga uzeti neki od izama, a svaki izam uzet mjesto Boga jeste fašizam!

Smrt vaskolikom izmu bez Boga, sloboda Teizmu.

Ili samo, živjela S L O B O D A!


i n d i k c i j a
Devetog maj 2017. godine po Kristu ili uoči noći lejletu-l-berata, tj. 15. noći mjeseca šabana po hidžretskom, islamskom kalendaru. 
A noć lejletu-l-berat po islamskom vjerovanju jeste noć u kojoj anđeli (meleci) počinju pisati sudbinu čovječanstva, ali i svakog pojedinog čovjeka za narednu godinu. Također, to je noć oprosta, sudbine i želja. S nadom da će nam On oprostiti svaki izam bez Teizma, pa i svaki onaj isključivi i agresivni "teizam" koji ugrožava  s l o b o d u  drugog i drugačijeg!

---

[1] O tome šta jeste religio perennis vidi više u: Frithjof Schuon, O transcedentnom jedinstvu religija, s francuskog preveo i pogovor napisao Rešid Hafizović, BEMUST, Zenica, 1997.; Nevad Kahteran, Perenijalna filozofija (sophia perennis): u mišljenju René Guénona, Frithjofa Schuona i Seyyeda Hosseina Nasra, El-Kalem, Sarajevo, 2002.

[2] Iz: Vladeta Jerotić, Individuacija i (ili) oboženje, Ars Libri, zadužbina Vladete Jerotića, Beograd, 2010., str. 158-159. (podebljao R. Ibrović)

Ovdje moramo kazati da se ne bi složili, bar ne u cijelosti s kazivanjem V. Jerotića, i to onim u kojem olahko govori o politeizmu kod nekih naroda i religija – autor nenavodi kod kojih naroda i u kojim religijama? Nije li možda riječ o henoteizmu?

Nadalje, također se ne bi mogli složiti sa preplošnim kazivanjem da je Buda čeznuo za nirvanom i to samo radi cikličnog povijesnog ili vremenskog toka. O budizmu i nirvani u okviru budističkog učenja, iz perspektive samog budizma ili bolje reći budiste vidi više u: Čedomil Veljačić, Budizam, OPUS, Beograd, 1990.