Tatanga Mani (1871-1967.) pripadnik je indijanskog
naroda Stoney. Bio je poglavica svoga plemena u vremenu kada je nad Indijancima
sjeverne Amerike, u ovom slučaju Kanade vršen masovni progon, pljačka i sveopća
diskriminacija, ali i masovna ubistva koja nikada nisu imenovana pravim nazivom – genocid.
Kao i drugi indijanci koji su se držali svoje
tradicije (Tradicije) Tatanga Mani je cijeli život iščitavao Riječi tj. Knjigu
Svetog Duha ispisanu na stranicama Prirode.
Nastojao je dugi niz godina bijelcima, svojoj
braći kako su ih unatoč svemu oslovljavali Indijanci, približiti tradicionalnu
indijansku misao. U tom smislu navodimo jedno njegovo kazivanje pred kojima
svaka duša, bilo da je utjelovljena u crveno, crno, žuto ili bijelo tijelo mora
zastati i preispitati vlastiti duhovni habitus ili vlastiti svjetopogled.
 |
| Tatanga Mani (1871-1967.) |
„Za vas bijelce bili smo divljaci. Vi naše
molitve niste razumjeli, niti ste ih ijednom poslušali. Kada mi Suncu, Mjesecu
ili vjetru, naše himne pjevamo, u vašim očima mi obožavamo idole. Ne shvatajući
nas, samo zbog toga što je naš način molitve bio drugačiji od vašeg, vi ste nas
osudili kao izgubljene duše. Mi vidimo djelo Velikog Duha u Njegovoj
cjelokupnoj kreaciji: u Suncu, Mjesecu, stablima, brdima i vjetru. Ponekad Mu
se približavamo putem onog što je On stvorio. Šta je u tom tako loše? Ja znam
da mi iz sveg srca vjerujemo u Uzvišeno Biće – i možda je naša vjera jača od
vjere mnogih bijelaca koji nas nazivaju mnogobošcima. Crveni divljaci su uvijek
bili tješnje povezani sa Prirodom od bijelih divljaka. Priroda je knjiga Onog
velike moći, Koga vi Bogom nazivate, a mi Velikim Duhom. Kakvu razliku čine
ime!“[1]
