Islamska sintagma za koju bi se moglo reći da je credo par excellence, a koju musliman vazda i uvijek izgovara na arapskom jeziku glasi: "La ilahe illallah"!
Jedan od prevoda navedene sintagme mogao bi glasiti: "Nema boga do Boga" ili "Nema jastva do Jastva" i sl.
Tu sintagmu, taj credo sljedbenici Muhammeda (a.s.) izgovaraju, napose u nutrinama svoga bića želeći posvjedočiti Boga, a takvo svjedočenje ima prizvuk onoga što je već davno kazao crkveni otac Tertulijan (oko 160 - oko 225). Tertulijanovo kazivanje koje ovdje prizivamo je: "Credo quia absurdum est" - "Vjerujem jer je apsurdno!"
Gotovo da je apsurdna situacija u kojoj se našao čovjek, a to je svjedočiti Apsoluta iz sfere relativnog! To i takvo svjedočenje najviše je stanje ljudske duše, ali jednovremeno u njemu ili oko njega vreba opasnost najnižeg ili najdubljeg duševnog strmoglavljenja (npr. ideologiziranje islama).
O tome Rusmir Mahmutćehajić veli sljedeće:
"Svjedočenje da nema boga do Boga znači da svaka misao o Njemu, zato i svaka predstava Njega, mora biti porečena. Kakav god bio domišljeni bog, to nije Bog u Sebi, Koji doista jest. Kakvo god da je, tumačenje svijeta ne uzdiže do Boga. Nema i ne može biti konačnih odgovora ni u pameti niti u duši čovjeka. Kazati "konačan" je isto što i kazati "apsolutan". A samo je Bog apsolutan, zato i jedini posve konačan. Tako je On i posve Prvi i posve Posljednji. Shvatljivi bog je uvjetno konačan. Zato je samo znak Boga Koji jest.
Bog ljudskog znanja uvijek je manje ili više jasna slika Boga. Usmjerenost Njemu pretpostavlja odbacivanje svih Njegovih slika, a naročito onih koje se učvršćuju u mišljenju i običaju. Sloboda je moguća jedino kao cilj puta na kojem se zbiva to odbacivanje slike radi dosezanja Oslikanog. Time sve pojave u svijetu i sva mišljenja o njima u jastvu postaju znakovi koji usmjeravaju prema Označenom.
Kad je uzet umjesto Označenog, znak postaje Počelo svemu nižem. Tada ograničava svijet, ali ga ne spaja ni sa čime iznad sebe. Tako je domišljena i oblikovana svaka ideologija. U njoj nije moguća otvorenost jastva."*
____________
Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, Clio, Beograd, 2015., str. 52-53.
