nedjelja, 14. kolovoza 2016.

O ljubavi/Ljubavi u Novom Zavjetu

Iz: NZ, Prva poslanica Korinćanima (autor: sv. Pavle iz Tarsa)


Hvalospjev ljubavi/Ljubavi
ili
Najveća je ljubav/Ljubav

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, 
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;

nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;

sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.

Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.

Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.*


Rembrandt (Portre sv. Pavla)
XVII st.

Gore citirani tekst iz Novog Zavjeta u ruhu bosanskog jezika XVII st., i iz prevodilačkog ili tačnije redakcijskog pera bosanskog franjevca Ivana Bandulovića (XVI-XVII st.) glasi posve neobično za današnjeg baštinika naših jezika, bilo da ih oslovljavamo ili nazivamo bosanski, ili hrvatski, ili srpski jezik:



"O milošti

       Bratjo, ako bi jezici ljudskimi govorio, ali angeoskim, a milošte ne imam, učinjen jesam kakono mido zučeći, ali čimbal tutnjeći. I ako bih imao proročanstvo i da bih znao svaka otajna i oda svega umitestvo, i ako bih imao toliku viru tako da bih gore prinašao, a milošte ne bude imati, ništare jesam.

        I ako bih razdilio na blagovan'je ubozih sve svoje iman'je, i ako podam kip moj tako da izgori, a milošte ne budem imati, ništare ne prudi meni. Milošta ustrpljiva jest, dobrostiva jest. Milošta nikogare nenavidi, ne čini nepravedno, ne oholi se, nije ponosita, ne ište ka nje jesu, ne srdi se, ne misli zlo, ne veseli se svrhu nepravde da raduje se istim. Svaka ta svaka viruje, svaka ufa, svaka podnosi. Milošta nikada ne pomanjkava, ili se proročanstva isprazne, ili jezici pristanu, ili se mudrost razruši.

       Jere mi nikim dilomznamo, a nikim prorokujemo. A kada pride što podpuno jest, istino, tada se isprazni što iz dila jest. Dokle bih malahan, mišljah kako malahan. Da kada jurve učinjen bih čovik, odvrgoh koja bihu malahnoga. Jere vidimo sada kakono po zrcalu u prilici, a tada ćemo lice s licem. Sada znam dilom, a tada ću znati kako sam i poznan."*


_______________
* Herta Kuna, Hrestomatija starije bosanske književnosti, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1974., str. 141.