zapisi: RELIGIJA - univerzalno i partikularno

subota, 27. srpnja 2013.

RELIGIJA - univerzalno i partikularno

"Svaka objavljena religija je univerzalna religija i partikularna religija; univerzalna utoliko što u sebi sadrži istinu i načine na koje se ta istina doseže; partikularna zato što naglašava jedan pojedini aspekt Istine u suglasju sa duhovnim i psihološkim potrebama ljudi kojima je namijenjena i kojima se obraća."*

(Seyyed H. Nasr)

*Seyyed Hossein Nasr, Muhammed - čovjek Božiji, Ibn Sina, Sarajevo, 2007., str. 118.

Tekst podvukao R. Ibrović

upute za čitanje zapisa

Tradicionalne nauke ili nauka prije kartezijanističkog dualizma (sve do Novog vijeka) motri tri elementa ili "nivoa" u ljudskoj konstituciji, to su:

Bosanski: Duh (i Um); duša; tijelo

Latinski: Spiritus (i Intellectus); anima; corpus.

Grčki: Pneuma (i Nous); psyche; soma.

Arapski: Ruh (i 'Aql); nafs; džism.

Epistemologija:

Razum (lat. ratio): individualno - formalno - diskurzivno!

Um (lat. Intellectus): univerzalno ili nadindividualno - nadformalno - direktno!

Razumu valja razumijevati ono što jeste Um (Intellectus) - ad infinitum, a nikako obrnuto! Zapravo, razum (ratio) biva prosvijetljen, iluminiran djelovanjem Uma (Intellectus-a) - intuitivna spoznaja.

Um je staroslavenska i sveslavenska riječ (umъ), pokriva značenja latinske riječi Intellectus, ili grčke Nous. Um je daleko viši red zbilje (Zbilje) spram razuma (lat. ratio; grč. dianoia). Um i Duh su, slobodno kazavši dvije strane iste Kovanice.

Um i Duh (lat. Intellectus i Spiritus; grč. Nous i Pneuma) u tradicionalnim naukama jesu oni konstitutivni elementi koje njemački srednjovjekovni filozof dominikanskog reda Meister Eckhart (1260?-1328.) ima u vidu kada kazuje sljedeće:

"U duši (čovjeku) ima nešto što je nestvoreno i nestvorljivo; kada bi cijela duša bila takva, bila bi nestvorena i nestvorljiva; a to je INTELEKT."

Aliquida est in anima quod est increatum et increabile; si tota anima esset talis, esset increata et increabilis; et hoc est Intellectus.

Evo kako ista istina glasi u drugoj tradiciji - Hermes Trismegistos:

"Svjetlom Intelekta čovječija duša biva prosvijetljena, kao što svijet biva prosvijetljen suncem - ne, čak i više od toga."

Evo kako to bosanski franjevac dr. Mile Babić u jednom svom tekstu kazuje:

"Intelekt upućuje na božansku stvarnost, on participira na božanskom intelektu ili je slika božanskog intelekta, a ratio posreduje između čovjekova intelekta i čovjekovih osjetila, tj. čovjekove osjetne spoznajne sposobnosti. Čovjekov ratio je trebao biti podložan čovjekovu intelektu koji je participirao na božanskom intelektu."

U evropskoj filozofiji ovo tradicionalno učenje koje jasno razlikuje Intelekt - Um od ratia - razuma doživjet će u XVI/XVII st. potpuni preobrat koji će imati nesagledive posljedice na daljni tok filozofske misli. Najzaslužniji za ovu, malo je reći distorziju filozofije jeste René Descartes (1596-1650.). I ponovo citirajmo bosanskog franjevca dr. M. Babića:

"...(diskurzivna spoznajna sposobnost) u Descartesa postaje glavna spoznajna sposobnost, jer preuzima tradicionalne funkcije intelekta. Ne samo da je ratio postao viša spoznajna sposobnost od intelekta, nego je ratio (Vernunft) posve racionalizirao intelekt (Verstand). Ratio ili Vernunft (germ. Vernunft - razum, ratio op. aut.) je podložio intelekt, koji je do tada bio podložan samo Bogu, i samom sebi. Od Descartesa se - gledano u svojoj biti - intelekt i ratio više ne razlikuju, od tada postoji samo ratio (Vernunft), on pokriva cijelo područje spoznaje i on je dijalektički prevladao intelekt."

I naravno isti autor zaključuje tako što ukazuje na ono što je ostavilo i ostavlja nesagledive posljedice u svim poljima ljudskog djelovanja. Riječ je o tome da je Intelekt u Novom vijeku posve zanijekan, jer je participirao na Božijem intelektu.

I na kraju, mada kraja ovoj kartezijanističkoj gluposti nema valja nam još napomenuti nešto što se može izgubiti iz vida u ovoj uputi za čitanje zapisa, a od presudne je važnosti.
Ako smo rekli da su Duh i Intelekt dvije strane iste kovanice, onda je jasno da sa R. Descartesom pa sve do danas u gotovo svim temeljnim evro-američkim filozofskim, ali i svijetskim tokovima ne samo da nema Intelekta (naravno u tradicionalnom smislu te riječi), već nema ni Duha, odnosno duhovnosti. Dakle, nema više metafizike, transcendencije, onostranog, nema više gledanja s onu stranu zvijezda ili nema više, kako bi to rekao Čedomil Veljačić "zagledanosti u Nebesko plavetnilo".

Spomenimo samo još jedno čedo kartezijanističkog dualizma. Naravno, puno je čeljadi, ali izdvojimo za ovaj put psihoanalizu sa svojom idejom o:
a) svijest (realno) i
b) pod/nesvijest (nerealno - iracionalno)
Ali psihoanaliza ne govori o onome što jeste n/Nadsvijest - Nadrealno - Transcendentno - Zbiljsko!

Nekoć su jednom umjetničkom pravcu nadjenuli ime "Nadrealizam", a zapravo se radilo o subrealizmu tj. podrealizmu - ali kako to znati u svijetu kartezijanističkog dualizma?

kazivanja

Učenik reče:

Dragi majstore ne mogu više da podnesem da budem u zabludi; kako bih mogao da pronađem najbrži put do Njega?

Majstor reče:

Tamo gdje je put najteži, tuda idi, a ono što svijet odbaci, to ti prihvati; ono što On čini, ti činiti nemoj. Koračaj nasuprot svijetu u svim stvarima, tako ćeš najbržim putem do Njega doći.

(Jakob Beme, De Vita Mentali - O natčulnom životu)

///

TAO koji se može izraziti nije vječni TAO.

Ime koje se može nadjenuti nije vječno ime.

(Lao Ce, Tao Te Đing)

///

Bramin se ne postaje uplitanjem kose,

po rođenju ili naslijeđu,

već je uistinu sveti čovjek onaj koji poštuje istinu i pravičnost.

(Damapada - knjiga Budinih izreka)

///

Znanje bez razmišljanja je beskorisno.

Mišljenje bez znanja je opasno

(Konfucije - 551-479. p.n.e.)

///

Svaka istina, ma ko je rekao, od Svetog je Duha.

(Sv. Jeronim - 340-420.)

///

Najozbiljnija bolest koja može napasti jednu zajednicu jeste intelektualna pometnja i gubitak uzvišene svrhe, koju jedino može pružiti filozofija i religija.

Jedino um filozofa ima krila, i to je pravedno, jer se on uvijek, u mjeri svojih mogućnosti, drži prisjećanja onih stvari u kojima stanuje Bog.

(Platon, 427-347. p.n.e. - Phaedrus)

///

Nema vode koja bolje od Znanja čisti.

(Bhagavad Gita, IV, 38)

///

U kući Oca mojega, mnogo stanova ima.

(Ovo ne vrijedi samo na Nebu, nego i na zemlji: Sicut in Caelo et in terra.)

(Ivan, 14, 2)

O ljudi! Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste jedni druge upoznavali. (Nije rečeno da bi jedni druge mrzili)

(Kur'an, poglavlje "Sobe", XLIX, 13)

///

Razlike u mišljenjima učenjaka (autoriteta ili dobrih znalaca) su blagoslov.

(Muhammed a.s.)

///

Mi (Indijanci) nikada se ne raspravljamo o religiji, jer to je stvar koja se tiče svakog čovjeka pojedinačno i Velikoga Duha.

(Crveni Kožuh)

///

Bog je kugla čije središte je posvuda, i čija obodnica je nikuda.

(Blaise Pascal, 1623-1662.)

///

Čitanje - za čovjeka lišenog istinskog razumijevanja - nalik je gledanju slijepca u ogledalo.

(Garuda Purana, 16, 82)

///

Od riječi do djela, razvalina cijela.

(Miguele de Cervantes, 1547-1616.)

///

Veo na licu Drage je od praha moga tijela,
ah, kako će radostan trenutak biti kad s tog Lica veo zbacim.

(Hafiz Šemsuddin Muhamed, 1320?-1389.)

///

Moje srce postalo je primateljkom svakog oblika;
Ono je ispasište gazelama i manastir kršćanskih monaha,
hram idola, Ka'ba hodočasnicima, pločice Tore i knjiga Kur'ana.
Ja slijedim religiju Ljubavi: kojim god putem karavana Ljubavi da krene, taj put je moja religija i moje uvjerenje.

(Ibn Arabi, 1165-1240., Tumač želja )

///

Hidr a.s.

Hazreti Hidr u islamskoj tradiciji je vječni prenositelj iskonskih znanja. "Ko je Hidr, ako on jeste osoba? Šta je Hidr, ako to jeste neuosobljeno bivstvovanje? Eto, to su ta, to jest samo neka, naša pitanja o Hidru. Ona imadu mnogo toga zajedničkog sa sjećanjem na Utnapištimu, Ahasvera, robu Grku, ukletom Holandezu..." Sve su ovo pitanja, slutnje ili pak zgodne paralele o kojima će te više saznati u tekstu "Hazreti Hidr" od autora dr. Enesa Karića. Tekst je objavljen kao pogovor prevedene knjige od: Toshihiko Izutsu, Sufizam i Taoizam, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1995., str. 477-488.