NA DANAŠNJI DAN:
(Belh, 1207. - Konja 17. XII 1273.)
Datum Rumijeve smrti 17. XII svake godine proslavlja se u sufijskim krugovima diljem Svijeta, a taj spomendan nosi znakovit naziv „šeb-i arus“ što znači „nevjestina noć“ ili „večer vjenčanja“. Iz savremene perspektive noć nečije smrti nazvati vjenčanjem gotovo je neukusno, ali u kontekstu Rumija sasvim je opravdano. Poslušajte njegove stihove o smrti:
„Misliš smrt je utrnuće, a svitanje to je pravo
Kada tijela grob zarobi, duše smatraj slobodnim
Koje sjeme ne proklija kad ga se u zemlju baci?
Zar u sjeme čovjekovo sumnji, onda, mjesta ima?!
(Mevlana Dželaluddin Rumi,
Divan-i Šems, Lingua Patria, Sarajevo, 2005., str. 33.)
O smrti u Rumijevom učenju Khalifah Abdul Hakim kaže slijedeće:
„Mnoga vjerovanja i filozofije proglasile su život iluzijom, ali Rūmi izjavljuje da je život na svim stupnjevima Vječna Zbilja; nije život iluzija, već smrt.“; „Smrtnost pripada samo pojavnome, nije život iluzija, već je to smrt.“.
Vidi: M. M. Šarif, Historija islamske filozofije II, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 222-223.
„Mnoga vjerovanja i filozofije proglasile su život iluzijom, ali Rūmi izjavljuje da je život na svim stupnjevima Vječna Zbilja; nije život iluzija, već smrt.“; „Smrtnost pripada samo pojavnome, nije život iluzija, već je to smrt.“.
Vidi: M. M. Šarif, Historija islamske filozofije II, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 222-223.
Više
o mističnom konceptu smrti u sufizmu vidi: Jasna Šamić, Mistika i mistika, Plima, Cetinje, 2010. god.
Danas, više nego ikada Rumijev nauk jeste izbaviteljski iz okova partikularizma ili religiozno-teološkog dogmatizma. Poslušajmo jednu ilustrativnu priču (hikaju) iz Rumijev Mesnevije, u kojoj možemo prepoznati sveti i univerzalni nauk kojem je Rumi posvetio gotovo sva svoja prozna, napose poetska djela - priču koju ćemo navesti poznaju i druge religiozno-duhovne tradicije, vidi link:
“Slon jedan bijaše u mračnoj kući,
Radi izložbe dovedoše ga neki Hindusi,
Mnogo je ljudi da ga vidi odlazilo,
Sve jedan po jedan u onaj mrak ulazilo.
Kako ga očima ne bijaše moguće vidjeti,
to ga svaki uze dlanom opipati.
Jednom ruka na surlu pade te on reče:
“Ovo je kao cijev kojom voda teče.”
Drugi mu uho dotače,
učini mu se poput lepeze.
Pošto mu nogu dohvatio –
“Nalazim da je slon isti kao stup!” –
treći je izjavio.
Četvrti mu je ruku na leđa položio,
a zatim: “Ta on je kao prijesto!” – rekao.
Isto ovako, kad god bi o slonu što slušao,
svaki bi po dijelu koji bijaše dodirnuo shvatao.
Tvrđenja im se raziđoše po onome što spoznaše:
Za jednog slon kao “D”, za drugog kao “I” bijaše.
Da se u ruci svakog od njih našla svijeća,
u riječima njihovim nesloga ne bi ostala.
Oko čulne spoznaje tek je koliko i dlan ruke:
dlan kojemu nije data moć zahvatanja cjeline.
Oko mora je jedno, a nešto drugo je pjena,
pusti, bolan, pjenu, i pogledaj okom Mora.
Danonoćno iz mora naviru đerdani pjene,
Ti samo pjenu opažaš, gle čuda!, a ne i More.
Nalijećemo jedni na druge, kao barke:
Oči su nam obnevidjele, premda sred bistre vode.
O ti, koji si usnuo u čunu tjeslesnosti svoje,
Vodu si već vidio, sad gledaj Vodu vode.
U vodi ima Voda što je dalje tjera,
U duhu Duh što ga vazda doziva!”[1]
[1] Citirano iz: Enes
Karić, Kur’anski univerzum,Connectum,
Sarajevo, 2009. str.
61-62.
Pogledati i prevod:
Mesnevija III, PrintCom, Tuzla, 2004., bejt: 1259-1274.,
str. 99-100.
