kršćanstvo iz očišta bosanskog muslimana

MRAMOR ili "stećak" (sarkofag).
Bosanski, srednjovjekovni,
kršćanski, interkonfesionalni i
svenarodni nadgrobnjak. 

Šta je bilo, ili šta jeste, ili šta bi trebalo biti kršćanstvo iz očišta bosanskih muslimana važno je danas ponavljati i nanovo osvješćivati i to zbog samih bosanskih muslimana, ali i bosanskih kršćana, odnosno zbog mira – onog mira o kojem kazuje Hans Küng, a tog mir ili miroljubivog suživota za navedenog kršćanskog teologa nema bez: 

1. Nema mira među narodima bez mira među religijama, 

2. Nema mira među religijama bez dijaloga među religijama i 

3. Nema dijaloga između religija bez temeljnih istraživanja u religijama.1 

Valjalo bi kazati još i ovo, da nema navedenog mira sve dok se svakoj zajednici, napose religijsko-duhovnoj ne dopusti da sama sebi i da sama drugima kazuje šta ona jeste, koja su joj vjerovanja, zašto je to što jeste, kad i kako je postala to što jeste i sl. 

Da preciziramo – u tom dijalog ne može biti natruha orijentalizma, u protivnom imat ćemo zaglušujuću kakofoniju, monologe, ili mnogo gore krvlju zalivenom "susrete". 

U tom smislu valja dopustiti muslimanima, bosanskim muslimanima da sami kažu o sebi sve što ih se tiče, a ne da im se kazuje, kako se stoljećima kazivalo, o tome šta jesu, koga to oni slijede, koja i kakva su im vjerovanja, zašto i kako su “postali” muslimani, a ne recimo kršćani ili budisti i sl. 

A valja reći da se kazivalo mnogo o bosanskim muslimanima, pa i to da su kako je to ne tako davno kazivao bosanski fratar Ivan Franjo Jukić "nasljednici lažljivog proroka Muhameda, zato se Muhamedovci pravije zovu".2  I k tome još veli isti fratar za bosanske muslimane da su lahko prevrtljivi u religijskom smislu pa će olahko vratiti se staroj vjeri (kršćanstvu – rimokatoličanstvu) čim za to budu prilike, odnosno čim kršćanska država (vlast) zamijeni onu tursko-muslimansku tj. osmansku vlast u Bosni.3

Takve percepcije, koje istina nisu samo fra. Ivana F. Jukića, jer su se čule ili bolje reći odzvanjaju već stoljećima, ponovit će i hrvatski povijesničar Vjekoslav Klaić koji piše: 

“Istina je medjutim, da bosanski Turci (bosanski muslimani, op. a.), premda su toli fanatični, prianjaju uz muhamedovsku (islamsku, op. a.) vjeru više izvana nego li iznutra; pa kao što su uz islam pristali iz sebičnih svjetskih motiva, da nebi marili opet postati kršćani, kad bi jim došlo do gusta. Oni bi brzo opet prigrlili kršćanstvo, osobito kad bi jim se nudjala kakova materijalna korist i osiguralo gospodstvo u Bosni.”4

Mramor - stela.

I sada da se vratimo na početak ovog teksta. Kako to bosanski musliman vidi kršćanstvo iz svog islamskog duhovnog identiteta? Kako vidi bosanski musliman kršćanstvo iz kojeg je prethodno prepoznao poslanika Muhammeda kao Parakletosa kojeg je navještavao Isus Krist (vidi Evanđelje po Ivan, 14:15-27)? 

Kao mogući odgovor nudimo kazivanje Rusmira Mahmutćehajića: 

“Nastajanje muslimana među kršćanima pokazuje se na različite načine među onima koji svjedoče da su muslimani i onima koji svjedoče da su kršćani. U muslimanskome vidiku ništa od njegovog kršćanstva ne biva ni ostavljeno ni izdano u odluci da se posvjedoči da nema boga do Boga i da je Hvaljeni (poslanik Muhammed, op. a.) Njegov poslani. Sva značenjska polja odnosa čovjeka, svijeta i Boga su tim novim svjedočenjem preoblikovana, pa je u svem kršćanskom naslijeđu moguće vidjeti razloge za bivanjem muslimanom.
U svemu što su govorili Božiji vjesnici od Adema do djeve Merjeme i njenoga Sina te u svim vjesničkim knjigama, a prije svega u Tevratu (Tori, op. a.), Zeburu (Psalmi, op. a.) i Inđilu (Evanđelja, op. s.), muslimani nalaze razloge za svoje svjedočenje Hvaljenog. U svome svjedočenju jednosti Boga, poslanosti Hvaljenog i povratak Bogu musliman polazi od i iz kršćanstva kojem ništa ne dodaje niti oduzima. I kršćanin i musliman idu prema istome cilju iz kojeg i radi kojeg je stvoren svaki čovjek. Cilj je jedan ali su staze prema njemu različite. Vezu s ciljem potvrđuje vrlina putnika, što su vazda poniznost, darežljivost i ljepota.”5

Stela - NIŠAN.
Bosanski, islamski nadgrobnjak &
autor bloga zapisi

Dakle za muslimana istina su i Isus i Muhammed! 

A nikako to da je samo prvi istinit, a drugi lažan i vice versa!

_________________

1. Hans Küng, Projekt svjetski etos, Osijek, 2003.

2. Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1973., str. 187.

3. Isto.

4. Vjekoslav Klaić, Bosna: podatci o zemljopisu i poviesti, Nakladom "Matice Hrvatske", Zagreb, 1878., str. 90.

Ovakva i druga slična nakazna kazivanja koja su plod inih, nažalost evropskih, napose modernih „izama“ najbolje je demantirala povijest XVII, XVIII, XIX st. i zaključno s genocidom nad bosanskim muslimanima na kraju XX stoljeća – dakle, bosanski muslimani nisu napustili islam kao duhovni identitet!

Naime, isti pseudoznanstveni narativ uprisutnjen je kod brojnih nacionalnih i/ili nacionalističkih ideologa na prostorima slavenskog juga koji su u bosanskim muslimanima (ali i u muslimanima Slavonije, Like, Dalmacije, dalmatinskog zaleđa, bivšeg beogradskog pašaluka – Srbije i sl.) vidjeli zapreku svemu svom nacionalnom i/ili nacionalističkom.

Jedan od njih je i glasoviti, južnoslavenski jedini nobelovac iz sfere književnosti Ivo Andrić. Navedeni nobelovac u svojoj doktorskoj disertaciji "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine" posve jasno ili nedvosmisleno iznosi antimuslimanski (tj. antibosanski) narativ koji je manje-više filigranski protkan kroz vaskoliku njegovu književno-literarnu pisaniju, ali i u njegovoj pisaniji iz vakta njegove diplomatsko-političke aktivnosti. Jer, valja znati da je I. Andrić bio član vlade Kraljevine Jugoslavije,* a ta politička tvorevina jeste, bez ikakve sumnje bila u funkciji ostvarivanja velike Srbije – pogledati tekst Ive Andrića „I balkanski rat i Arbanija„ pisan za potrebe vekliko srpske politike, a ta politika još od I srpskog ustanka, pa preko Ilije Garašanina i njegovog Načertanije nikada nije odustala od progona ili ubijanja ili pokrštavanja muslimana (posebno muslimana Slavena) na prostorima slavenskog juga, pa i na prostorima Bosne! 

Koliko li su bosanski muslimani samo od te godine kada je izašla navedena knjiga V. Klaića (1878.) doživjeli ubijanja, klanja, silovanja i dr. oblika nasilja i uništavanja kulturnog duhovnog i materijalnog naslijeđa? Sve to trajalo je tokom cijelog XX st., a isto stoljeće završeno je (za tu malu evropsku autohtonu muslimansku zajednicu) s g e n o c i d o m i to samo zato što su muslimani bilo deklarativno ili suštastveno – a Bog najbolje zna! 

* “Po dolasku Milana Stojadinovića na mesto predsednika vlade i ministra inostarnih poslova, jula 1935. (Ivo Andrić, op. a.) je postavljen za vršioca dužnosti načelnika Političkog odeljenja Ministarstva unutrašnjih poslova. U vladi Milana Stojadinovića više od dve godine, od 1937. do 1939., obavljao je dužnost zamenika ministra inostarnih poslova.

Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha – Adolfu Hitleru.” (Iz: https://sr.wikipedia.org/wiki/Иво_Андрић)

5. Rusmir Mahmutćehajić, Tajna Hasanaginice, Buybook, Sarajevo, 2010., str. 83-84.
Naznačio R. Ibrović

znakovi iz Učenja - ajeti iz Kur'ana

Od časa kada je počelo objavljivanje Učenja (ar. Kur'ana) čovjek se je našao s tom posljednjom Objavom u relaciji: slušanja, pamćenja, razumijevanja, čitanja - iščitavanja, prevođenja i sl.

Tako će biti do Posljednjeg dana - tako vjeruju miritelji (ar. muslimani). 

U tom smislu sve navedene relacije ili odnosi s Objavom traju u svim vremenim i prostorima u kojima ima onih koji ne mogu ostati gluhi spram navedene božije Riječi.

Drvo života, Drvo mudrosti, Kozmičko drvo -
Axis mundi - Arbor mundi.
Savremeni kaligrafski zapis - islamska umjetnost.

Uz prethodno kazano valja reći da je i kod nas, u Bosni Učenje uprisutnjeno još od XV stoljeća i do dana današnjega ono je mjerodavni i smjerokazni Tekst s kojim ili po kojem se hodi na putu ka Bogu. Od navedenog stoljeća neprestaju čitanja, ali i prevođenja Teksta s arapskog na bosanski jezik - to prevođenje vazda i uvijek jeste najprije u nutrinama svake duše svakog miritelja - mirnog (ar. muslimana).

Već odavno su kod nas poznati kompletni i ukoričeni prevodi Učenja, od strane više različitih prevodioca - od Miće Ljubibratića (XIX st.) do Esada Durakovića (XX st.).

Ono što je manje poznato jeste činjenica da su Učenje prevodili i da ga još prevode brojni drugi prevodioci i svoje prijedloge prevoda svetog Teksta nude kulturnoj javnosti objavljivanjem istih u različitim tekstovima (stručnim člancima, knjigama...) koji na prvu teško da bi potencijalnom čitatelju ukazali na prisutnost velikog broja prevedenih znakova (ar. ajeta) Učenja.

Jedan takav tekst tj. knjiga jeste ANDRIĆEVSTVO: protiv etike sjećanja (CLIO, Beograd, 2015.) autora akademika dr. Rusmira Mahmutćehajića. U navedenoj knjizi R. Mahmutćehajić donio je (ponudio je) niz znakovitih prevoda pojedinih znakova Učenja. Ti prevodi, u kontekstu bosanske tradicije prevođenja Učenja osobeni su po tome što u njima biva prevedena gotovo svaka, ako ne i svaka arapska riječ u bosanski jezik.
Npr.: musliman je miritelj ili mirni, vjera tj. dinn je dug, zekat je čistin, melek je anđeo, ajet je znak, Kur'an je Učenje, islam je mirenje... pa čak je i ime poslanika Muhammeda koje je u arapskom jezičkom ruhu donešeno u bosanskom jezičkom obliku s istim semantičkim značenjem (ili gotovo istim) pa je Muhammed jednovremno Hval1, a Merjem (Isaova majka) jeste Djeva, itd.

Evo nekoliko znakova iz Učenja:

"Mi vjerujemo u Boga, i to što je spušteno nama, i spušteno Ibrahimu i Ismailu, Ishaku i Ja'kubu, i njihovim potomcima, i to što je dano Musau i Isau, i vjesnicima, od njihovoga Gospoda. Ne pravimo razliku među njima, i Njemu smo mirni. Ko god hoće neki drugi dug mimo mirenja - neće mu biti prihvaćen. U budućem svijetu bit će među gubitnicima."2
(Kur'an, 3:84-85.)

"Poslani, dostavi to što ti je spušteno od tvog Gospoda; jer ako to ne učiniš, nisi dostavio Njegovu poslanicu. Bog će te zaštiti od ljudi. Bog ne vodi narod pokrivatelja. Reci: "Ljudi Knjige, ne stojite ni na čemu sve dok ne primjenjujete Tevrat* i Indžil*, i to što vam je spušteno od vašeg Gospoda. A ovo što je spušteno tebi od tvoga Gospoda doista će mnoge od njih osnažiti u drskosti i pokrivanju; neka te ne žalosti narod pokrivatelja. Doista oni koji vjeruju, i oni od Jevreja, i Sabejaca, i oni Kršćani, ko god vjeruje u Boga i posljedni dan, i čini dobra djela - nikakvoga straha na njima neće biti, i neće tugovati."3

(Kur'an, 5:67-69.)

"I tebi smo spustili Knjigu s istinom, koja potvrđuje Knjigu prije nje, jamčeći je. Pa sudi među njima u skladu s time što je Bog spustio, i ne slijedi njihove strasti, da bi ostavio istinu koja ti je došla. Svakome od vas objavili smo pravu stazu i otvoreni put. Da je Bog htio, učinio bi vas jednom zajednicom, ali da bi vas kušao u tome što vam je došlo. Pa napredujte u dobrim djelima;  Bogu ćete se vratiti, svi skupa; i kazat će vam o tome u čemu ste se razilazili."4
(Kur'an, 5:48.)

"Ljudi, klanjajte i padajte ničice, i robujte svome Gospodu, i činite dobro; e da se tako spasite; borite se za Boga, kako Mu priliči, jer vas je odabrao, a nije vas opteretio nikakvom smetnjom u vašem dugu, koji je pripadanje i vašeg oca Ibrahima; On vas je imenovao mirnim od davnine, i u ovom - da bi Poslani bio svjedok protiv vas, a vi svjedoci protiv svih ljudi."5
(Kur'an, 22:77-78.)

_______________
1. Evo šta o prevođenju imena božijeg poslanika Muhammeda u ruho bosanskog jezika (Hval) veli R. Mahmutćehajić (kazivanje se odnosi i na prevođenje drugih arapskih termina, imena i sl.) - riječ je o principu samog prevođenja:
"Ali Bog za Hvala kaže da je poslan kao milost svim svjetovima (Kur'an, 21:107), što znači i svim ljudima i svim narodima. Iz činjenice da je spuštao Svoje poslanice svim narodima, da su bile na njihovim jezicima i da je Učenje izvorno na arapskome jeziku, slijedi neosporiv zaključak da je ono prevedivo u sve jezike. Tako mora biti, jer svjedoci vjesnika Hvala istodobno su i svjedoci svih znanih i neznanih Božijih vjesnika, i to tako da među njima ne prave razliku (Kur'an, 2:162, 285; 3:84.). Ako ne bi bilo tako, različitost jezika ne bi bila jedan od Božijih znakova. Jedan narod i njegov jezik bili bi na višem stupnju od drugih. To ne bi bilo pravedno, pa bi bez smisla bilo i Božije ime Najpravedniji od sudaca (Kur'an, 95:8.)."
Iz: Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, CLIO, Beograd, 2015., str. 515,
2. Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, str. 212.
(podvukao R. Ibrović)
3. Isto, 426. 
*Tevrat - Tora
*Indžil - Evanđelje
(podvukao R. Ibrović)
4. Isto, 460-461.
5. Isto, 515-516.

Jahve je pastir moj

Dobri pastir.
Katakomba Priscila - Rim.
Ranokršćanska umjetnost.

Psalam* 23

Psalam. Davidov. Jahve je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam;

na poljanama zelenim on mi daje odmora.

Na vrutke me tihane vodi

i krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravlja

radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,

zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.

Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš

na oči dušmanima mojim.

Uljem mi glavu mažeš,

čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će mene

sve dane života moga.

U Jahvinu ću domu prebivati

kroz dane mnoge.*

__________________

*Jeruzalemska Biblija
*Psalmi u islamskoj tradiciji poznati su kao Zebur, tj bogoduhi Tekst objavljen poslaniku Davudu (Davidu) a.s.

Budine izreke

Nekoliko Budinih izreka iz Damapade

"Ovo su moji sinovi,

ovo je moje bogatstvo -

tako razmišlja neumnik, koji ni sam nije svoj.

Kako onda da budu njegovi sinovi i blago?"

///

"Onaj čije misli čvrsto streme prosvetljenju,

ko se bez oklevanja raduje slobodi nepripadanja,

oslobođen od želja i ispunjen svetlošću,

slobodan je već i u ovom životu."

Kalachakra ili "Kotač zakona" u ranom budizmu simbol je Bude,  
kao i lotos, drvo i konj bez konjanika.
Rani budizam držao se Budinog naputka
po kojem se Buda nije prikazivao u antropomorfnom liku i formi,
a tek od II st. stare ere ta zabrana biva ad acta!*

"Čak i ako ceo život budala

provede pored mudraca,

spoznat će pravu Istinu

koliko i kašika ukus supe."

///

"Budala znajući da je budala,

bar je u tome mudra;

glupan koji misli da je mudrac

zaista je pravi glupan."

Buda, II st. nove ere.
Ovo prikazivanje Bude u antropomorfnoj formi
pod uticajem je grčko-helenske kulture!
Tunika u kojoj je Buda tipična je helenistička!
Ovaj prikaz Bude pripada umjetnosti Gandare.
Gandara je koljevka budističke figurativne umjetnosti."*

"Lepi su mirisi sandalovine,

ruže, lotosa i jasmina,

ali među svim mirisima,

najlepši miomiris je miris vrline i dobrote."

///

"Kao što pčela sakuplja polen,

ne uništavajući cvet, njegovu boju i miris,

tako i mudrac živi u svom telu."*

Lijevo: fotografija iz 70-ih god. XX st.
Buda isklesan u stijeni u Bamijanu (Afganistan).
Buda kao Lokatara, gospodar svijeta, IV-V stoljeće.

Desno: fotografija "istog" spomenika poslije
vehabističko-selefijsko-talibanskog barbarskog čina (miniranje)!
Ovaj spomenik koji je bio pod zaštitom UNESCO-a
danas je postao živi svjedok zarotiranog ili ideologiziranog islama!

_________________

*Damapada, preveo Dragan Janeković, Mono i MAnjana, Beograd, 2010.
*Tamara T. Rice, Stara umetnost centralne Azije, "Jugoslavija", Beograd, 1968.

Religije, a ne religija!!!

U vedskom bogoduhom glagoljanju (ili u tzv. hinduizmu) veli se više nego jasno da se On, nadasve Transcedentni očituje, ili javlja, ili oglašava u svakom vremenu, ali i mjestu u kojima je takvo oglašavanje neophodno eda bi ljudi razaznali pravi put i usmjerili svoja jastva Jastvu. 

U tom smislu navodimo nekoliko prevoda jedne iznimno zanimljive śloke (stiha) iz Bhagavad-gīte, tzv. pete vede (smṛti spis).

Uzgred kažimo da je Bhagavad-gītā najčitaniji i najpopularniji sveti spis u okrilju vedske religiozno-duhovne tradicije (ponavljano, u tzv. hinduizmu). 

OM

Bhagavad-gītā, 4.7

"Kad god i gdje god dođe do zanemarivanja religijskih načela i porast bezbožnosti, o potomče Bharate, Ja se pojavljujem." 

(Bhagavad-gītā: kakva jeste, TBBT: ISCON Centar za vedske studije, Zagreb, 1995., str. 191.)

prevela Ankica Franjić - prevod s engleskog (prevod prevoda!)

 ili

"Jer kad god Darma-Pravda opada i bezakonje ovlada, o Bharata, ja dolazim na svet u telesnom obliku."

(Iz: Bhagavad-gita; pesma o božanstvu, Grafos, Beograd, 1987., str. 37.)

preveo dr. Pavle Jevtić - prevod s orginalnog teksta

ili

"Kad god vidim da na svetu

Zakon pravde nisko pada,

Bezakonje maha hvata,

Ja tad samog sebe rađam."

(Iz: Počeci indijske misli, BIGZ, Beograd, 1981., str. 252.)

preveo Miroslav Marković - prevod s originalnog teksta

O ljubavi/Ljubavi u Novom Zavjetu

Iz: NZ, Prva poslanica Korinćanima (autor: sv. Pavle iz Tarsa)

Hvalospjev ljubavi/Ljubavi

ili

Najveća je ljubav/Ljubav

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, 

a ljubavi ne bih imao,

bio bih mjed što ječi

ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja

i znao sva otajstva

i sve spoznanje;

i kad bih imao svu vjeru

da bih i gore premještao,

a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak

i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,

a ljubavi ne bih imao –

ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,

dobrostiva je ljubav,

ne zavidi,

ljubav se ne hvasta,

ne nadima se;

nije nepristojna,

ne traži svoje,

nije razdražljiva,

ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi,

a raduje se istini;

sve pokriva, sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja? Uminut će.

Jezici? Umuknut će.

Spoznanje? Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje,

i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno,

uminut će ovo djelomično.

Kad bijah nejače,

govorah kao nejače,

mišljah kao nejače,

rasuđivah kao nejače.

A kad postadoh zreo čovjek,

odbacih ono nejačko.

Doista, sada gledamo kroza zrcalo,

u zagonetki,

a tada – licem u lice!

Sada spoznajem djelomično,

a tada ću spoznati savršeno,

kao što sam i spoznat!

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav

– to troje –

ali najveća je među njima ljubav.*

Rembrandt (Portre sv. Pavla)
XVII st.

Gore citirani tekst iz Novog Zavjeta u ruhu bosanskog jezika XVII st., i iz prevodilačkog ili tačnije redakcijskog pera bosanskog franjevca Ivana Bandulovića (XVI-XVII st.) glasi posve neobično za današnjeg baštinika naših jezika, bilo da ih oslovljavamo ili nazivamo bosanski, ili hrvatski, ili srpski jezik:

"O milošti

       Bratjo, ako bi jezici ljudskimi govorio, ali angeoskim, a milošte ne imam, učinjen jesam kakono mido zučeći, ali čimbal tutnjeći. I ako bih imao proročanstvo i da bih znao svaka otajna i oda svega umitestvo, i ako bih imao toliku viru tako da bih gore prinašao, a milošte ne bude imati, ništare jesam.

        I ako bih razdilio na blagovan'je ubozih sve svoje iman'je, i ako podam kip moj tako da izgori, a milošte ne budem imati, ništare ne prudi meni. Milošta ustrpljiva jest, dobrostiva jest. Milošta nikogare nenavidi, ne čini nepravedno, ne oholi se, nije ponosita, ne ište ka nje jesu, ne srdi se, ne misli zlo, ne veseli se svrhu nepravde da raduje se istim. Svaka ta svaka viruje, svaka ufa, svaka podnosi. Milošta nikada ne pomanjkava, ili se proročanstva isprazne, ili jezici pristanu, ili se mudrost razruši.

       Jere mi nikim dilomznamo, a nikim prorokujemo. A kada pride što podpuno jest, istino, tada se isprazni što iz dila jest. Dokle bih malahan, mišljah kako malahan. Da kada jurve učinjen bih čovik, odvrgoh koja bihu malahnoga. Jere vidimo sada kakono po zrcalu u prilici, a tada ćemo lice s licem. Sada znam dilom, a tada ću znati kako sam i poznan."*

_______________

* http://biblija.ks.hr/search.aspx?pojam=hvalospjev%20ljubavi

* Herta Kuna, Hrestomatija starije bosanske književnosti, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1974., str. 141.

"Nema boga do Boga" - credo islama

Islamska sintagma za koju bi se moglo reći da je  credo par excellence, a koju musliman vazda i uvijek izgovara na arapskom jeziku glasi: "La ilahe illallah"!

Jedan od prevoda navedene sintagme mogao bi glasiti: "Nema boga do Boga" ili "Nema jastva do Jastva" i sl.

Tu sintagmu, taj credo sljedbenici Muhammeda (a.s.) izgovaraju, napose u nutrinama svoga bića želeći posvjedočiti Boga, a takvo svjedočenje ima prizvuk onoga što je već davno kazao crkveni otac Tertulijan (oko 160 - oko 225). Tertulijanovo kazivanje koje ovdje prizivamo je: "Credo quia absurdum est" - "Vjerujem jer je apsurdno!"

Gotovo da je apsurdna situacija u kojoj se našao čovjek, a to je svjedočiti Apsoluta iz sfere relativnog! To i takvo svjedočenje najviše je stanje ljudske duše, ali jednovremeno u njemu ili oko njega vreba opasnost najnižeg ili najdubljeg duševnog strmoglavljenja (npr. ideologiziranje islama).

O tome Rusmir Mahmutćehajić veli sljedeće:

"Svjedočenje da nema boga do Boga znači da svaka misao o Njemu, zato i svaka predstava Njega, mora biti porečena. Kakav god bio domišljeni bog, to nije Bog u Sebi, Koji doista jest. Kakvo god da je, tumačenje svijeta ne uzdiže do Boga. Nema i ne može biti konačnih odgovora ni u pameti niti u duši čovjeka. Kazati "konačan" je isto što i kazati "apsolutan". A samo je Bog apsolutan, zato i jedini posve konačan. Tako je On i posve Prvi i posve Posljednji. Shvatljivi bog je uvjetno konačan. Zato je samo znak Boga Koji jest.

Bog ljudskog znanja uvijek je manje ili više jasna slika Boga. Usmjerenost Njemu pretpostavlja odbacivanje svih Njegovih slika, a naročito onih koje se učvršćuju u mišljenju i običaju. Sloboda je moguća jedino kao cilj puta na kojem se zbiva to odbacivanje slike radi dosezanja Oslikanog. Time sve pojave u svijetu i sva mišljenja o njima u jastvu postaju znakovi koji usmjeravaju prema Označenom.

Kad je uzet umjesto Označenog, znak postaje Počelo svemu nižem. Tada ograničava svijet, ali ga ne spaja ni sa čime iznad sebe. Tako je domišljena i oblikovana svaka ideologija. U njoj nije moguća otvorenost jastva."*

____________

Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, Clio, Beograd, 2015., str. 52-53.

Abrahamske ili ibrahimovske tradicije (religije)

"Ne mogu judaizam, kršćanstvo i islam u svojim izvornim sadržajima biti međusobno suprotstavljeni. Takva mogu biti samo njihova i d e o l o g i z i r a n a  t u m a č e nj a. 

...

Niko nema istinu (Istinu, op. a.), ali svako može biti usmjeren prema njoj (Njoj, op. a.) i primicati joj se ustrajnim preispitivanjem i pokušavanjem u neograničenoj otovorenosti."*

Rembrandt (Abraham i Izak)
XVII st.

_________________

* Rusmir Mahmutćehajić, Subotnji zapisi - s političkih razmeđa, Buybook, Sarajevo, 2002., str. 222-223.

Religio Perennis

Neka On,

Naš Otac za kršćane,

Jahve za židove,

Allah za muslimane,

Budha za budiste,

Brahma za hinduse,

neka ovo svemoguće

božanstvo,

puno ljubavi,

koje priznajemo

kao prapočetak i pracilj svih

bića,

da nama ljudima mir

i ujedini nas u bratstvu.*

___________________

Iz: Fra Petar Anđelović, Fratar i njegova Bosna, Rabic, Sarajevo, 2007., str. 163.