ASASINI - ismailiti i...

ASASINI – jedna od najkontroverznijih ismailitskih interpretativnih tradicija u okrilju, naravno šijskog islama. Djelovali su u vremenu od kraja XI do sredine XIII st., tačnije do provale Mongola u Perziji, a u Siriji do 1273. kad ih je uništio memelučki sultan Bejbars.

Etimologija i semantika riječi "asasin" upućuje nas na arapski jezik i riječ "ḥaššāšīn" koja imenuje onoga koji konzumira hašiš. Ipak, asasini sami sebe nazivaju nizari.

Naime, utemeljitelj ove interpretativne tradicije bio je Hasan ibn Sabah koji je boraveći u Egiptu za vrijeme dinastije fatimida postao pristaša Nizara – najstarijeg sina al-Mustansira. 

Hasan ibn Sabah vrativši se iz Egipta sa svojim pristalicama naselio se u tvrđavu Alamut u sjevernoj Perziji, a odatle su se širili dalje na zapad ka Siriji. 

Kako je ovo doba bilo izrazito virovito, zbog križarskih ratova i mnoštva islamskih dinastija – vlada to je olakšalo njihovo djelovanje na prostoru Bliskog istoka. Općenito se uzima da su bili u političkom smislu neprijatelji Velikih Seldžuka.

Za asasine ili njihovu interpretaciju islama vezujemo niz ezoteričnih disciplina. A po običaju svaka ezoterija u očima drugoga, napose onoga ko s ezoterijom nema dodira, razbuđuje maštu koja ljudske oči nagoni da vidi i ono čega nema. Zasigurno da je to doprinijelo da se za ovu tradiciju vezuje niz drugih stvari koje se ne mogu u biti pripisati asasinima ili ismailitima općenito. 

Kao i obično, večinu onoga što danas "znamo" o njima temelji se na izvorima koji su nastali ne u okrilju asasina – ismailita, već u okrilju njihovih neprijatelja, onih sa islamskim ili kršćanskim prefiksom.

Toj čudnovatoj "slici" asasina kao egzotičnoj ili pak ezoteričnoj – mističnoj, a najprije fanatičnoj grupi koja je više opijena no trijezna doprinijele su brojne glasine koje su se širile još od XII stoljeća ne samo Bliskim istokom već i Evropom. U tom smislu važna su kazivanja i Marka Pola o asasinima koja su doprinijela razbuđivanju mašte kod zapadnjaka o tome šta jeste orijent, orijentalac, islam, musliman i sl. 

Ne tako davno evropsku sliku asasina je “restaurirao” Vladimir Bartol, autor romana “Alamut” (1938.). Roman je prepun onoga što sada, ako ne i ranije poznajemo kao klasičan registar pojmova, motiva, tema i sl., a koji jesu u službi orijentalizma o kojem je najsustavnije i najglasnije kazivao i pisao pokojni Edward W. Said (1935-2003.).*

Danas u evropskim jezicima riječ asasin, u različitim oblicima, vazda i uvijek označava ubojicu, a u “blažoj” varijanti napušenog i divljeg orijentalca koji je slijepi poslušnik i ludi zanesenjak i koji za ideju, isključivo putanog (još jasnije seksualnog) raja hoće i zna oduzeti život, drugome i sebi.

Na kraju pogledajte dokumentarni film o asasinima koji, istina može potaknuti na razmišljanje i dodatno propitivanje šta u biti jesu bili asasini, pardon NIZARI!

________________________
* Edward W. Said, Orijentalizam, Svjetlost, Sarajevo, 1999. 

l'art pour l'art

"Umjetnost radi umjetnosti, to znači umjetnost bez ljudske i Božanske poruke, umjetnost koja je pod utjecajem svake komercijalizacije i svake mode."*

Roger Garaudy 1913-2012.

___________________

*Roger Garaudy, Živi islam, El-Kalem, Sarajevo, 2000., str. 143.

Sudbina

S neba jedna kap sred mora pade,

Sred mora divljeg i jezovitog,

Al' hrabru vjeru nagradi joj Bog,

Pa joj i snagu i trajanje dade.

 

Nju tiha školjka obgrli, i ta

Kap sada, da se slavom vječnom glasi,

Ko biser krunu našeg cara krasi

I tu umilna lika blago sja.

(Johann Wolfgang von Goethe)

 

zabava - FIFA WORLD CUP

"Nema delotvornijeg sredstva za lakšu vladavinu nad čovekom nego što je zabava... Uz pomoć zabave od celih naroda se prave idioti."*

Bela Hamvaš (1897-1968.)

___________________

* Bela Hamvaš, Hrišćanstvo - Scientia sacra II, Draslar partner, Beograd, 2012., str. 50

percepcije Zbilje

"No, učenje o bivstvodavnom raspirivanju 'formi' Imena i Atributa vrlinom Daha Milotvornog u punini razumije samo onaj baštinik neposredne spoznaje koji Boga 'motri' 'vidom Njegovim', prepoznajući Njegov trag u svakom biću i Njegovu istinsku Pasliku u svakom dogmatskom uvjerenju; za razliku od njega, onaj ko Boga 'motri' vlastitim vidom, on opaža Njegove tragove, ali Ga ne spoznaje i ne prepoznaje posvuda, osim u formi vlastitog dogmatskog uvjerenja i u vlastitoj predodžbi koju je o Njemu u sebi stvorio;onaj koji je potpuna neznalica, taj je duhovno slijep, tako da, kada i opazi bilo koji trag Božiji ili samu Pasliku Njegovu, on je ne prepoznaje niti je na bilo koji način štuje."*

Rešid Hafizović

___________________

* Rešid Hafizović, Suštinsko čitanje Ibn 'Arebijeva Fususa kroz komentar Abdulaha Bošnjaka, NI "Ibn Sina", Sarajevo, 2013., str. 99

Centar i Početak - Tradicija

"Biti sukladan tradiciji isto je što i ostati vjeran Početku, a time isto što i biti smješten u Centru; to znači prebivati u primordijalnoj Čistoti i u univerzalnoj Normi. Sve u ponašanju drevnih i tradicionalnih naroda može biti objašnjeno, izravno ili posredno, upućivanjem na ove dvije ideje, koje su kao orijentiri u bezmjernome i opasnome svijetu oblikâ i promjene."*

 

AXIS MUNDI

 

 

_______________________

* Frithjof Schuon, Ka drevnim svjetovima, DES, Sarajevo, 2005. god., str. 39; priredio i sa engleskog preveo Emir Pekmez

ILUZIJA DEMOKRATIJE

ILUZIJA DEMOKRATIJE

Rene Guenon (1886-1951.)

"Glasanje, koje bi u idealnom smislu trebalo da bude kolektivni sud o umijeću vladanja, predstavlja jednu od pogrešnih osnova demokratije. Danas niko ne bi pokušao da brani ideju da je većina intelektualno sposobna i sa dovoljno znanja o tome kakva administracija i vlada treba da budu prilikom donošenja službene odluke.

Zadržavajući isti kriterijum, takva egalitarsitička pretpostavka bila bi što i stav da je svako sposoban da daje mišljenje medicinskim pitanjima. Stvarna situacija će vrlo lahko pokazati da je to apsurd. Pretpostavimo da je osoba teško povrijeđena. Desetine posmatrača gledaju taj događaj. Šta će biti praktični kriterijum koji će odrediti ko može pomoći povrijeđenom? Pa, narvno, oni koji su kvalifikovani za to, a to su ljekari ili medicinske sestre. Glasanje bi bilo potpuno beznačajno jer većina nikada nije kvalifikovana za medicinske intervencije, kao što nije kvalifikovana ni za upravljanje.

Ako je ovakav način razmišljanja logičan u slučaju povrijeđene osobe, evidentno je da ako uzmemo sudbinu miliona pojedinaca, možemo zaključiti da je ono što gledamo prilikom izbora vlade neodgovornost koja je potpuno neshvatljiva.

Imamo različite primjere besmislenosti "demokratskog" temelja koji potvrđuje superiornost većine ili drugim riječima, da je neko mišljenje većeg broja pojedinaca superiorno u odnosu na drugo koje brani, npr., kvalifikovana manjina.

Kako prihvatiti da je dvjesta boca jeftinog vina, samo zbog broja, superiornija u odnosu na samo jednu čašu visokog kvaliteta? Ili kako da prihvatimo da je hiljadučetiristotinepedeste osoba, najrazličitijih zanimanja, među kojima je najmanje fizičara, kvalifikovanije od jednog specijaliste u riješavanju pitanja kvantne fizike?

U osnovi demokratske iluzije je negiranje prirodne hijerarhije, čiji je najjasniji izraz u hinduističkoj doktrini kasti, hijerarhiji koja se postavlja naniže od vrha do dna, tj. od najvišeg kvaliteta, spiritualnog, do najnižeg, drugim riječimo - materijalnog. Mentori moderne demokratije su je zasnovali na grubom najrasprostranjenijem materijalu."

POZNATI O DEMOKARATIJI

"Demokratija prelazi u despotizam"

(Platon)

"Neka obućar ne sudi dalje od cipela"

(Gaj Plinije Stariji)

"Od svih oblika vlasti, demokratija je najmanje cijenjena među civiliziranim narodima."

(George Washington)

"Najbolji argument protiv demokratije je petominutni razgovor sa prosječnim glasačem."

(Winston Leonard Spencer Churchill)

            

religio perennis

O univerzalizmu, sintezi ili transcendentnom jedinstvu religija! Navodimo riječi Williama Stoddarta:

William Stoddart

"Istaknuto je da univerzalizam ne podrazumijeva odbacivanje oblika (tj. religije, op. a). Da li onda podrazumijeva sinkretizam? Odgovor je "Ne". Učenje o transcendentnom ili ezoterijskom jedinstvu religija nije sinkretizam, nego sinteza. Šta to znači? To znači da nam je nužno vjerovati u sve pravovjerne, tradicionalne religije, ali da možemo prakticirati samo jednu. Razmotrimo metaforu penjanja na planinu. Planinari mogu krenuti sa različitih tačaka u podnožju planine. Iz ovih tačaka oni moraju slijediti put koji će ih odvesti ka vrhu planine. Mi možemo i moramo vjerovati u djelotvornost svih puteva, ali naše noge nisu dovoljno duge da bi nam mogle omogućiti da stopalima stanemo na dva puta u isto vrijeme! Pa ipak, i drugi putevi nam mogu biti od pomoći. Na primjer, ako primjetimo da neko, na susjednom putu, ima posebno vještu tehniku prelaženja stijena, nekad bi smo i mi mogli koristiti istu tehniku pri prelaženju takvih stijena na našem vlastitom putu. Putevi kao takvi, međutim, susreću se jedino u vrhu. Religije su jedno samo u Bogu."*

___________________________

* William Stoddart, Šta islam znači u današnjem svijetu?, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012. god., str. 83-84.

Mošus hazreti Fatime, ali i mošus hazreti Aiše

Mošus hazreti Fatime, ali i mošus hazreti Aiše

Šehidi, hej šehidi – hrana za perad, sirovina za šampone 

dr. Enes Karić

Uvjeren sam da me sjećanja ne varaju: Krajem decembra 1996. godine gledao sam  na BBC-iju  morbidnu vijest  koja je počinjala pitanjem: Did people in Afghanistan dig up bones for money? (Da li su ljudi u Afganistanu iskopavali kosti za pare?).

Naravno, kosti u ovoj vijesti  jesu ljudske kosti, to jest, kosti šehida Afganistanaca i tzv. internacionalnih mudžahida i ratnika (ili uglavnom njih) poginulih u odbrani Afganistana od   sovjetske ruske  okupacije  s kraja 1979. godine naovamo. Takvih je grobalja tamo  koliko vam je volja. Kako sam vidio iz ove BBC-ijeve vijesti, jedan cjeloviti ljudski skelet prodavao se za dvanaest rupija. Po tadašnjem kursu, za četiri prodana šehidska skeleta mogao se dobiti okruglo jedan američki dolar! A za jedan američki dolar tada se u Kabulu mogao kupiti jedan oveći komplet dječijih pelena za jednokratnu upotrebu.

Kuda su išle ove iskopane, pa potom prodate šehidske kosti? Odgovor je, također, morbidan. Kosti su bile isporučivane tvornicama  za spravljanje koncentratske hrane za farme i industrijske komplekse koji uzgajaju perad, a sve to u Islamskoj  Republici Pakistan!

Ovu strašnu vijest o sramotnoj trgovini ja sam tada čuo i pogledao, ali nekako brzo i gorko smetnuo s uma.

Dva su glavna razloga zašto sam  postupio tako. Prvi, tada su moje oči bile prezasićene ljudskim kostima,  jer u Bosni i Hercegovini su se baš  u to vrijeme počele iskopavati masovne grobnice i, kako mediji obično kažu, kosti i smrtni ostaci počeli su se dostojanstveno   sahranjivati.  Drugi razlog  zašto sam potisnuo ovu BBC-ijevu vijest nahodi se u tome što sam, makar izdaleka, reagirao muslimanski. Imao sam, naime, u vidu i realnu mogućnost da nama, muslimanima, taj zapadni  BBC nešto podlo podmeće, da nas muslimane tako BBC  želi dodatno ocrniti. A mi, naravno, nismo takvi. Zna se, a i vjerujemo, da nismo takvi.

Ali, na svijet je uskoro  došla 1998. ili 1999. godina Gospodnja.  Na ambicioznoj  al-Jazeeri  (koliko se sjećam i na MBC-iju)  vidio sam vijest u trajanju od dvije ili tri minute:  Afganistanska djeca rumenih obraza nose ljudske kosti u sepetićima i u vrećama, potom kosti razvaguju, pa ih sasipaju kao suha ogrijevna drva u parkirane šlepere. Čuje se veseli dječiji žamor i nevina graja, jer se prodaja ljudskih (šehidskih!) kostiju odmah kešira, pare se broje na licu mjesta, trgovina je unosna, prođa  je vidljiva! Sve pošteno, iz ruke u ruku (yeden bi yedin) – kako bi kazali stručnjaci za šerijat.  A oni parkirani šleperi te ljudske kosti voze u tvornice šampona – opet direktno u Islamsku Republiku Pakistan!

Sada nisam imao kuda, sumnji nije bilo mjesta. Jer, vijest je emitovana na našoj muslimanskoj  al-Jazeeri.

Istina, pretpostavlja se da porijeklo ovih kostiju sada nije imalo samo rusko-sovjetske okolnosti, već se radilo o šehidima iz beskrajnih međumuslimanskih sukoba u Afganistanu oko pravoga islama i prave zajednice, to jest oko vrle i kreposne  islamske države.

Nepotrebno je spominjati da u toj nesretnoj afganistanskoj zemlji sunitski talibani (pravi muslimani)  već godinama napadaju druge sunite (neprave muslimane ili muslimane s falinkom!). I u samom Pakistanu već nekoliko potonjih godina talibani ili pravi muslimani napadaju neprave muslimane (šiije, sufije, sekularne sunije, itd.). A i ovi, onda, uzvrate ponekada njima. Tako džamije i džemati lete u zrak, baš kao i tekije, hanikasi, turbeta, drevni mauzoleji i mezarovi evlija. Propagandisti  pravoga islama na taj način svakodnevno vrše   čišćenje povijesti, odstranjuju novotarije, higijeniziraju narodne ili pučke tradicije islama, ugone mlitave muslimane u suru. Jednom riječju,   oni su ti jedini koji znaju  kako izgleda prava vjera u Boga, svi drugi su nevjernici i pokvareni ljudski šljam vrijedan  trijebljenja i ubijanja!

Odakle da pođe naša teologija, naša teozofija, naš akaid i tefsir?

Danas svi gledamo Siriju, taj ponovljeni Afganistan,  iz dana u dan.  Vijesti su strašne. Ši‘ije i sunije se međuse trijebe kao zvjerovi.

Kad gledam Siriju i kad slušam kako  se uz  gromoglasno  Allahu akbar!   ispaljuju rakete,  topovske kanonade i salve,  uvijek se sjetim   onih kostiju afganistanskih šehida i toga kako su postale unosan resurs za izradu industrijske hrane i vitaminskog koncentrata za sretnu cvrkućuću perad.  Bože, u kakvim li će velikim mlinovima (i da li će) biti samljevene kosti današnjih sirijskih šehida, za par godina?!  U kojim li će  mračnim ždrijelima i želucima miliona industrijske peradi biti svarene te kosti?!

Danas, u haotičnom muslimanskom svijetu, svako među nama  ko gleda u naše vjerske islamske knjige, ili ko ima makar trunku edeba, ahlaka i morala,  trebalo bi da donese jednu važnu odluku: Gotovo sve naše islamske teologije,  gotovo sve naše teozofije, sufizmi, irfani, akide’i-sahihe,  zamalo pa svi ti naši današnji komentari Kur᾿āna i tefsiri, sve te naše nabožne debate i magle  - sve to moralo  bi se preispitati unutar ovog surovog međumuslimanskog  prolijevanja krvi,  i razmotriti  u vezi sa ovom bizarnom trgovinom ljudskim  kostima spomenutom na početku ovog eseja.

Istovremeno bi, prije bilo kakve rasprave,  trebalo obaviti jedan dugotrajni zavjet na šutnju i dugotrajni post. Jer, zapravo, ima li   od šutnje,   nijemosti i plakanja boljeg odgovora na sve ovo sektaško divljaštvo u današnjem muslimanskom svijetu?!

Ipak, govoriti i pisati o svemu ovome moramo i trebamo.  Pri svemu tome se u govoru i pisanju o današnjem sunovratu međumuslimanskih odnosa moramo držati starog pobožnog pravila islama:  Naš govor o nasilju ne smije i sam pobuđivati daljnje nasilje!

Vrijeme je da se muslimanski alimi i intelektualci osvijeste usred jedne ružne činjenice:  Naime, još i prije, a napose nakon tzv.  “Arapskog proljeća“,  sindrom Afganistana kao kuga   umnaža se diljem muslimanskog ummeta!  Ši‘ije i sunije u Iraku posvađani su na nož za narednih pola milenija! Krv teče ulicama Tripolija (i libijskog i libanskog), umire se masovno u lokvama krvi pred   kamerama svjetskih medija na ulicama Kaira, Bagdada, Damaska, Homsa, Haleba… Afganistanske i pakistanske gradove koji osviću u krvi međumuslimanskih  sukoba gotovo da nije moguće ni pobrojati. Sutrašnje samoubilačke eksplozije već danas su posve stara i ubuđala vijest!

U haosu u kojem sudjeluju ruke i politike velikog broja današnjih muslimana i njihovih predvodnika nema pravila, nikakvog. Ubijaju se muslimani međuse bilo da su ih okupirale  “Amerika i Engleska“, ili kada  “Amerikanaca i Engleza“  (i njihovih armija) tu uopće nema!  K tome, nikad se kod današnjih muslimana ne zna kad će  i koji će među njima američku intervenciju smatrati srećom, a kada  i  koji  nesrećom!

Ipak, autoru ovih redaka previše bi bilo baviti se krupnim svjetskim pitanjima i razlozima za očiti pakao u današnjem   nepreglednom muslimanskom i islamskom svijetu.  Osim toga,   u našoj javnosti imaju znaniji i pozvaniji od mene da nam sve te ogavne planetarne stvari u politici potanko objasne. Gospoda Hajrudin Somun, Zlatko Dizdarević, Nusret Čančar, Neven Kazazović, Nerzuk Ćurak… kompetentniji su od potpisnika ovog eseja da nam objasne geostrateške, neoblokovske, hladnoratovske, američke, ruske, britanske, francuske, saudijske,   iranske i druge politike i njihove razloge zašto danas veliki dio muslimanskog ummeta tako prezreno umire, strada, skapava,  trpi i rida u krvavim suzama. I zašto ždere krvave zalogaje.

Sve što na ovim stranicama želim pokušati reći tiče se moguće veze onih šehidskih kostiju,  koje se pakuju u šlepere,  i  današnjih muslimanskih i islamskih sektaških teologija, teozofija, irfana, sufizama, tefsira, mezheba, akidei-sahiha…

Naravno, kao ni mnogim drugima koje sve ovo boli, ni meni nije nepoznato da su krvave drame u muslimanskom svijetu umnogome posljedica svjetskih kretanja. Rekli bismo kako u svoj ovoj krvi koju muslimani jedni drugima prolijevaju vidimo samo vrh ledenog brijega.

Ali, ipak, nije sve do bijeloga svijeta, ima makar nešto i do tih samih muslimana.

Makar  ima na tom vrhu ledenog brijega jedno parče koje pripada muslimanima,  i za njega su sami muslimani odgovorni. Kad se pametan i ozbiljan čovjek nađe na vrhu ledenog brijega, on nastoji svoje stanje što prije srediti i umiriti  na tom malom prostoru gdje se obreo, sve prema  prilikama gdje se našao.

Kad lađom plovimo rijekom, morem ili okeanom, posve je jasno da smo srazmjere lađe spravili prema sebi i svome stanju u kojem jesmo kad plovimo,  te prema svojoj potrebi da se preplovi i preživi.  Nismo lađu spravili prema beskrajnim dubinama okeana i tektonskim strujama koje kolaju osam milja pod morem.

Zato smatram da se  vjerske elite i vjerski prvaci  u muslimanskim zajednicama i društvima trebaju baviti poglavito  ovim  područjima današnje opće muslimanske tragedije, područjima koja jesu po naravi muslimanska (mezhebi, sekte, sljedbe, vjerskopravne škole, propagande o odbrani tobožnjeg  pravog i čistog islama, itd…). Jer, stotine miliona muslimana danas usred su tragedije  koja je u gotovo svim svojim dimenzijama pripravljena  rukama samih muslimana, ili njihovih bahatih vjerskih i političkih lidera,  koji posežu za stranicama Kur᾿āna, posežu za samom vjerom i za ranom islamskom poviješću  da bi činili zlo i sijali nered, haos i užas po zemlji.

Novim Sifinima ćemo vas   istrijebiti!

Dok gledamo današnje muslimane u krvi i haosu, da podsjetim one čitatelje koji su možda zaboravili: Sifin je mjesto gdje su  prvi muslimani vojevali jedni protiv drugih, boj na Sifinu odigrao se  26. jula 657. godine po Isau, a.s.  Sifin je, kasnije, postao paradigma krvavih međumuslimanskih sukoba.  K tome, Sifin je nesaglediva tragedija, jer su se tu posvađali i pocijepali ne samo obični muslimani, već su i sami Drugovi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., zauzeli nasuprotne strane i okrenuli mačeve jedni protiv drugih. Zveket mačeva tu je bio jači od milozvučnog glasa Kur᾿āna. Želja za vlašću na Sifinu je nadjačala prefinjenu vjeru. Drugim riječima, Muavija je nadmudrio Aliju, rat je varka, vlast je davno rekla da vladar nema brata.

Sve otkada postoje sunije i ši‘ije, a u zametku postoje od uspostave muslimanske zajednice u Medini i prvih pravovjernih halifa (632. – 661.), ta su dva bloka suprotstavljena, Sifini (i svi kasniji Sifini) uvijek su samo   posljedica  nemoći muslimana (njihove uleme i ajatullaha) da uspješno zatvore pretince prošlosti. I nemoći da relaksirano i izmiriteljski gledaju na prošlost.

Jer, naime, u čemu se sastoji, i kakvo je to golemo dobro, koje nam doista dolazi iz evociranja uspomena na Sifin?!  Odgovaram:  Nikakvog dobra nema u kontinuiranom  proizvođenju nove sifinske mržnje i podjele među muslimanima!

Uostalom, sud o Sifinu i o Kerbeli muslimani trebaju prepustiti eshatologiji, Sudnjem Danu i dragome Bogu. Pa, Bog ima i postoji baš i zato da se ne bi sve prepustilo ljudima i njihovim malim mozgovima.

A sami muslimani bi na Ovom svijetu iz sifinskog slučaja, kao i iz kerbelanske katastrofe,  trebali da izvedu i promoviraju dalekosežne projekte mira kako među sobom, tako i između sebe i drugih vjera, kršćanstva i judaizma prije svih drugih.

Recimo,  zadaća je današnjih muslimana da mire, stalno i uporno, halifu Muaviju i halifu Aliju. Je li to moguće? Naravno da jeste.  Evo jednog skromnog savjeta iz ove zabite Bosne, jednog moga kratkog prijedloga:  U Teheranu bi današnji iranski moćnici mogli podići veliki internacionalni univerzitet pod imenima  “Hazreti Alija i hazreti Muavija“. A u Kraljevini Saudijskoj Arabiji mogli bi na sve univerzitete uvesti redovno i dobrohotno proučavanje i komentiranje filozofskih i teozofskih djela Mula Sadre Širazija ili Mir Damada. Tu je izlaz, ili jedan od izlaza. U mirenju davnih zakrvljenih muslimana, a ne u otvaranju novih sifinskih priča.

A i za Jezida, sina halife Muavije, za kojeg se tvrdi da je vodio muslimanske vojske koje su na Kerbeli umorile Husejna, unuka Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., dakle, i za samoga Jezida treba naći makar neki eshatološki izlaz.  Recimo, muslimani danas, i ši‘ije i sunije, trebaju organizirati  zajedničke ceremonijalne dove na kojima će moliti dragoga Boga dž.š. da oprosti Jezidu i njegovim vojskama.

Tražim li ovim prijedlogom previše?

Mislim da nije previše. Evo,  podsjećam nas sve redom: Već godinama se islamska ulema i kršćanski i drugi svećenici sastaju u Assisiju (u Italiji) i mole za mir i oprost! Zašto se, onda, sami muslimani ne bi sastajali, i ši‘ije i sunije, jedne godine u Kerbeli, druge u Medini, treće u Komu, četvrte u Damasku… i zajedno (kao izmirena tužna braća) molili dragoga Boga da oprosti nediscipliniranim i nestašnim  muslimanima iz prošlosti, pa time i Jezidu?!

Ponavljam  pitanje: Da li ovim tražim mnogo ili nešto ružno?!  Ako neko misli da jeste mnogo, treba da zna da je od moga zahtjeva daleko više, i daleko i nesagledivo skuplje, prolijevati krv nakon ši‘ijskih ceremonija proklinjanja Muavije i Jezida, zbog događaja koji su se zbili prije nekih hiljadu i četiri stotine godina! Od moga prijedloga  daleko je   groznije sunijsko proklinjanje ši‘ija koje se sve donedavno vršilo sa minbera u jednoj većinskoj ehli-sunijskoj zemlji!

Pišem ovo sve sa željom da se relaksiraju pogledi na muslimansku prošlost. Mi moramo osloboditi današnje generacije muslimana, posebno omladinu, od ideoloških i mezhebskih čitanja islamske vjere, kulture, tradicije. Tako ih oslobađamo od opasnosti da sami zapodijevaju i vojuju nove Sifine.

Spominjem Sifin (i to kako ga mirom prevazići) naprosto zbog toga što sindrom Sifina i njegova ponavljanja nije muslimanima proizveo niko drugi (nikakva  “Amerika i Engleska“) osim samih muslimana.

Jednako tako,    tumačenje islama, tumačenje Kur᾿āna, potom tumačenje davnih vremenskih i civilizacijskih prostranstava islamske i muslimanske povijesti  – sva ta područja su danas prije svega u rukama,  u glavama i u odlukama  samih muslimana.  Drugim riječima, ako    “Amerika i Engleska“   određuju muslimanima cijenu žita, nafte, satelitskih medija, informacijskih tehnologija, cyber izuma i oružja, te tipove raketa kojima vrše intervencije po muslimanskim zemljama, nije valjda da im   “Amerika i Engleska“ određuju i samo ratoborno i mrzilačko tumačenje mezheba, rigidno tumačenje Kur᾿āna i islama?!

Nije valjda da im  “Amerika i Engleska“   određuju  čak i samo tumačenje povijesti islama i ranih predanja o sifinskim sukobima davnašnjih  ši‘ija i sunija, kao i bezbrojnih davnih muslimanskih bitaka i davnih  sifinskih  trvenja?!

Na to, baš na to,   ovdje upozoravam,  baš o ovom međumuslimanskom nasilju želim pobuditi odgovornu šutnju   naše uleme, mnogobrojnih doktora, akademika, profesora.  Šutnju prije svega,  a za pametan govor biće vremena kasnije.

S tim u vezi, s gorčinom želim svratiti pozornost na  hiljade današnjih džamijskih minbera (govornica) u tradicionalnim zemljama islama, sa kojih muslimani jedni druge spremaju u džehennemske komore baš kao što su nekada  nacisti otpremali jevreje. A te se poruke sa džamijskih minbera umnažaju i kao kuga šire internetskim stranicama, razulareno emitiraju, prijeti se smrću, bijesovi rata se potpiruju, nered je, kako to kaže Kur᾿ān, zahvatio “i kopno i more“!

Ali je taj nered prvo zahvatio duše mnogih muslimanskih elita danas, onih elita koje su na vlasti ili su vlastima bliske, na univerzitetima, u medijima, u politikama.  I baš kao što naša današnja muslimanska teologija treba poći od morbidne činjenice onog spomenutog trgovanja ljudskim kostima, jednako tako mora poći od činjenice da su se muslimanske elite u tradicionalnim zemljama islama danas  prodale sektaškim vlastima, štaviše, cijena im nije veća od one već spominjane cijene vreće kostiju za   koju se može kupiti oveći komplet dječijih pelena za jednokratnu upotrebu.

Današnje muslimanske elite u tradicionalnim zemljama islama, muslimanska ulema, doktori, profesori, akademici – oni su prvi odgovorni za sukobe ši‘ija i sunija, za međumezhebska krvoprolića, za distribuiranje ideologije anatemizma i tekfirizma među muslimanima. Te elite, ulemanske i druge, glavni su krivci pa se danas muslimani surovo krve oko pravoga islama, oko čiste vjere,  pravoga mezheba, oko zaslužnih i manje zaslužnih Drugova Božijeg Poslanika, Muhammeda, a.s.

(Jedan naš diplomata   nedavno mi je pričao sljedeće: Bio je na džumi u Dušanbeju i osobno vidio i čuo da ehlisunnetski imam sa minbere više ne spominje halifu Hazreti Aliju! Samo spominje Ebu Bekra, Omera i Osmana! Tu je na djelu nevjerovatna ehli-sunnetska redukcija okrenuta protiv ši‘ija!)

Jednako tako tvrdim da su šejhovske, ulemanske, ajatolahske i druge vjerske elite glavni krivci za mrzilačko  čitanje povijesnih vrela islama i za pakosno tumačenje davnih sifinskih bojeva i bitaka,  baš kao što su te elite odgovorne i za sve pogane napore da se te sifinske bitke uvijek iznova zapodijevaju, rasplamsavaju.  Tako se Sifin, na veliku žalost muslimana,  multiplicira  na potezu od gorja Hindukuša do planina Atlasa.

Skromni potpisnik ovih redova često učestvuje na simpozijima sa sunijama i ši‘ijama po bijelom svijetu, u svijetlim hotelima i njihovim salama. I kad god se spomene ko je   na Sifinu bio upravu, Alija ili Muavija, osjetim da je najpametnije pred tim tako učenim ljudima, sunijskim bijelim ahmedijama i ši‘ijskim crnim turbanima,  navesti samo jednu jedinu arapsku poslovicu: “Prošlost je nalik izmuženom mlijeku. Baš kao što se izmuženo mlijeko ne može vratiti u vime, nije se rodio ni onaj ko će vratiti prošlost!“

Dakako, svi znademo jako dobro (i jasno nam je kao dan) da  mnogi  alimi i šejhovi, ajatulasi i hudžetulislami ne tumače davnoprošle događaje ranoga islama e da bi došli do istine! Cilj im je sasvim drugi:  Potrebno je tim zadriglim tumačenjima prošlosti sebe ustoličiti za glavnog nasljednika tog nevinog prvog doba islama, tog zlatnog vremena islama (kako mu obično tepamo).

Tu su glavni razlozi zašto danas sunovrat doživljava i ši‘ijska i sunijska ulema. Umjesto da običnom narodu,  prostome vjerničkom puku, tumače islam kao radost, kao Božiju utjehu muslimanima na Ovom svijetu, oni im islam tumače kao gromoglasne ideologije bilo ši‘izma ili  sunizma.

Ši‘izam je odavno već prestao da se tumači kao normalan islamski vjerski duhovni pravac. A i sa sunizmom je odavno ista stvar, i sunizam je postao gruba ideologija napumpana petrodolarima. Oboje se svelo na frontovske grudobrane, na bizarne ideološke izme. Ši‘izam je danas upregnut da promovira ideološko iranstvo, a sunizmu su stavljena uzda kako bi ga se vodilo u smjeru promocije ideološkog arapstva. Na Bliskom istoku je tako, nažalost. A često i drugdje, nažalost.

Ši‘ije, sunije – šanse za izmirenje

Ne pišemo ove stranice da bismo kazali kako razlike među mezhebima treba ukinuti, te kako treba izbrisati i mezhebe same. Ne, nipošto. Nisam ja ni za kakva čišćenja. Nasilno čista stanja najčešće su metlom (tenkom, sarinom) počišćena stanja! Htjeti izbrisati prirodno nastale mezhebe i škole tumačenja, htjeti ukinuti ši‘ije, sunije,  sufije, hanbelije, ibadije…  -  značilo bi pristati na   ono isto nasilje reducioniranja islama kakvo vidimo diljem današnjeg muslimanskog svijeta. Naprotiv, valjano i moralno opredjeljenje danas treba biti u relaksiranju odnosa među muslimanima različitih mezhebskih, kulturalnih, jezičkih i civilizacijskih zona.

Ali se naša zadaća danas sastoji i u otvorenom stavu koji treba uvijek zastupati, naime, da je danas Islamska Republika Iran najodgovornija zemlja za pretvaranje ši‘ijskog mezheba u jednu besprizornu ši‘ijsku ideologiju ili u otvoreni iranizam,  baš kao što treba kazati da je i Kraljevina Saudijska Arabija najodogovornija  za pretvaranje sunijskog islama u ogoljeli sunizam kao ideologiju, u neku vrstu ideološkog arapstva.  Na obje ove ideologije, i njihovo promoviranje,  troše se milijarde dolara, onako – a bezmalo u vjetar!

A, zapravo, obični muslimanski ummet i islamska sirotinja očekuju  kako od Irana, tako  i  od Saudijske Arabije,    da mire muslimane i muslimanski ummet, da među njima šire sulh, naravnanje  i relaksaciju.

Jednako tako, muslimanski ummet očekuje od allame Jusufa al-Qaradawija, kao i od njegovih pandana što sjede pod crnim turbanima u Iranu, da mire muslimane, a ne da ih zavađaju. (Na ovom mjestu predajem rahmet Mahmudu Šeltutu, rektoru al-Azhara, on je još sredinom XX. stoljeća pozvao u Kairo iranskog ajatullaha Burudžerdija, otvorio je dijalog među muslimanima, nadao se da će taj dijalog doprinijeti svjetskome miru općenito! Nadao se da će od tog mira imati koristi ne samo muslimani, već i jevreji i kršćani!  Ali, nažalost, današnji muslimanski svijet nema Šeltuta.)

Ustanoviti programe očuvanja naše bosanskohercegovačke tradicije islama u našoj Islamskoj zajednici

Potrebno je ovdje uputiti nekoliko savjeta samima sebi, našim obrazovnim institucijama, našoj Islamskoj zajednici.

Mi, bosanskohercegovački muslimani, utemeljili smo – tokom gotovo šest stoljeća -  jednu lokalnu mikrohanefijsku muslimansku kulturu i duhovnost. Naša Islamska zajednica takvu duhovnost treba brižljivo i predano čuvati.

Sve to s nekoliko lijepih ciljeva:

Da afirmiramo naše stare džamijske običaje, da čuvamo naše mukabele, da vratimo ugled našim tradicionalnim bosanskim medresama, da njegujemo i širimo naše tradicionalne bosanske mevlude, zikrove (uz tespihe od bosanskohercegovačke lijeske), dove i dovišta, kao i tihe bosanske ezane.

Da  čuvamo sve one naše stare i skromne bosanske džamije i tekije, da   čuvamo svaki onaj šutljivi tekijski zid, ili džamijsku  tetimu – sve to ne na korist nekakve napuhane ideologije bošnjaštva, već u ozračju naše lijepe i otvorene duhovnosti islama kakvu je bosanskohercegovački musliman znao njegovati.

Da  lociramo stare lokalitete gdje su naši preci obavljali ceremonijale kišnih dova. Da čuvamo izvore rijeka gdje su oni klanjali namaz. Da poštujemo pećine ispred kojih su se okretali prema dalekoj Mekki.  Da pronađemo evlijanske mezare diljem Bosne, pa da ih obilježimo i čuvamo. (Jer,  zla su vremena, Bog znade hoće li više biti novih evlija u Bosni).

Da oživimo  čitanje naših domaćih alima i autora koji su pisali o islamu. Za nas su djela Mehmeda Džemaludina Čauševića  ispred  ši‘ijskih tefsira, za nas su fetve Huseina Đoze  ispred  fetvi Bin Baza iz Arabije!

Da ustanovimo mnoge dane sjećanja na naše bosanskohercegovačke alime, hafize, šejhove, sufije, književnike, pjesnike. Da se tako sjetimo hafiza Saliha Gaševića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića…  autora bosanskih mevludskih spjevova. I Teufika Muftića, velikog poliglote, autora voluminoznog Arapsko-bosanskog rječnika, prevodioca kapitalnih djela…

Sve to naše lokalno bosanskohercegovačko mnogo je vrijednije od onog što nam danas može stići iz zavađenog islamskog svijeta.

Čuvanjem naše drevne i domaće bosanskohercegovačke tradicije ehli sunneta ve l-džema’ata mi ćemo čuvati oba draga mošusa, i onaj od Hazreti Fatime, ali i onaj od Hazreti Aiše.

I tako pomoći da se naša Ajka, Bošnjanka iz Šturlića, u radosti sjeti dragoga Allaha, i u miru veze svoj lijepi vez na  đerđefu.*

___________________

* Preuzeto sa:

   http://ivanlovrenovic.com/2013/09/enes-karic-mosus-hazreti-fatime-ali-i-mosus-hazreti-aise/

   Tekst boldovao i podvukao R. Ibrović

desakralizirane ili ružne džamije

Seyyed Hossein Nasr, jedan je od najpoznatijih islamskih učenjaka našeg vremena.

Posvetio je nemali broj svojih radova islamskoj tradicionalnoj i svetoj umjetnosti (nerijetko uz komparativan pristup).

Učenjak čija misao, stav, komentar ili svaka izgovorena i napisana riječ mora na tren "zaustaviti"  iole trezvenog čovjeka i istog dobrano navesti na propitivanje vlastitog habitusa! 

Izdvajamo jedno kratko, ali nadasve jasno i veoma aktuelno kazivanje profesora Nasra na temu savremene arhitekture, odnosno projektovanja i izgradnje savremenih džamija, uz napomenu da Nasrovo kazivanje, ili njegovu kritiku iščitavamo u kontekstu bh. savremene arhitekture s posebnim osvrtom na arhitekturu džamija, a napose onih koje se grade poslije 1995. godine. S tim u vezi na kraju teksta nudimo na uvid nekoliko fotografija džamija u kojima je gotovo nemoguće iščitati svetu geometriju, numerologiju, kosmologiju...
U biti, nije moguće džamiju u modernističkom ruhu prepoznati kao ukaz (ayet) na Sveto!  

"Ali kako od arhitekte, slikara ili muzičara koji nisu ličnosti poput starih umjetnika i koji uopće ne vjeruju u sveto očekivati da stvaraju svetu umjetnost? Kako će neko ko ne vjeruje u sakralnost prostora, sagraditi sakralnu građevinu?

            Ja od takvih to i ne očekujem. Oni niti to mogu napraviti niti uopće trebaju pokušavati. Oni se pošteno trebaju okaniti gradnje objekata čiju svrhu i smisao ne razumijevaju. Žalosno je što u modernom svijetu nema te vrste poštenja. Smatram da bi u Iranu izgradnju džamija, husejnija, tekija i sličnih mjesta trebalo prepustiti arhitektima koji još uvijek žive tradiciju, a postepeno odgajati arhitekte koji će, ako ništa drugo, makar biti vjernici muslimani i razumijevati tradicionalnu geometriju i svetu umjetnost. Ne možete od nekoga ko ne vjeruje u svetosti očekivati da gradi sakralne objekte.

            Sjećam se jedne rasprave sa Walterom Gropiusom, osnivačem Bauhausa u Njemačkoj, vođene pedesetih na Cambridgeu. Od njega je traženo da sagradi mesdžid za Bagdadski univerzitet, koji je tad bio u fazi izgradnje. Tog čovjeka smatra se jednim od najvećih zapadnih arhitekata 20. stoljeća. Bio je to čovjek zdravog uma, pa me jednog dana nazvao i rekao mi: „Ne mogu graditi objekat čija svrha mi je, uglavnom, nepoznata. Šta vi, ustvari, radite u mesdžidu?“

            Tako je i započela naša rasprava o arhitekturi, koja je trajala prilično dugo. Bauhaus mi danas poznajemo kao graditelja niza zbilja nezgrapnih objekata na Zapadu i kudimo njihov rad. Oni su praktično promovirali izgradnju tih svojevrsnih staklenih kutija. Ali sam Gropius odlično je shvatao koliko se takav stil ne uklapa u sakralnu arhitekturu, i kad god bi mu ponudili da gradi neki sakralni objekat, odgovarao je: „To nije posao za mene i ne želim se baviti time.“"*

Nekoliko primjera savremenih bh. džamija koje u svojoj arhitekturi nemaju ništa SVETO ili ništa od tradicionalne i svete islamske arhitekture.

Džamija Čurčinica - Livno

Adil-begova džamija - Sarajevo

Džamija - Vogošća

Džamija - Vogošća

Kuvajtska džamija - Sarajevo

Džamija na Ciglanama - Sarajevo

Bijela džamija - Visoko

__________________________

*Sayyed Hossein Nasr, RAZGOVORI - U POTRAZI ZA SVETIM, Dobra knjiga, Sarajevo, 2007. god., str. 87.