Mošus
hazreti Fatime, ali i mošus hazreti Aiše
Šehidi, hej
šehidi – hrana za perad, sirovina za šampone
 |
| dr. Enes Karić |
Uvjeren
sam da me sjećanja ne varaju: Krajem decembra 1996. godine gledao sam na BBC-iju
morbidnu vijest koja je počinjala
pitanjem: Did people in Afghanistan dig up bones for money? (Da li su ljudi u
Afganistanu iskopavali kosti za pare?).
Naravno,
kosti u ovoj vijesti jesu ljudske kosti,
to jest, kosti šehida Afganistanaca i tzv. internacionalnih mudžahida i ratnika
(ili uglavnom njih) poginulih u odbrani Afganistana od sovjetske ruske okupacije
s kraja 1979. godine naovamo. Takvih je grobalja tamo koliko vam je volja. Kako sam vidio iz ove
BBC-ijeve vijesti, jedan cjeloviti ljudski skelet prodavao se za dvanaest
rupija. Po tadašnjem kursu, za četiri prodana šehidska skeleta mogao se dobiti
okruglo jedan američki dolar! A za jedan američki dolar tada se u Kabulu mogao
kupiti jedan oveći komplet dječijih pelena za jednokratnu upotrebu.
Kuda
su išle ove iskopane, pa potom prodate šehidske kosti? Odgovor je, također,
morbidan. Kosti su bile isporučivane tvornicama
za spravljanje koncentratske hrane za farme i industrijske komplekse
koji uzgajaju perad, a sve to u Islamskoj
Republici Pakistan!
Ovu
strašnu vijest o sramotnoj trgovini ja sam tada čuo i pogledao, ali nekako brzo
i gorko smetnuo s uma.
Dva
su glavna razloga zašto sam postupio
tako. Prvi, tada su moje oči bile prezasićene ljudskim kostima, jer u Bosni i Hercegovini su se baš u to vrijeme počele iskopavati masovne grobnice
i, kako mediji obično kažu, kosti i smrtni ostaci počeli su se
dostojanstveno sahranjivati. Drugi razlog
zašto sam potisnuo ovu BBC-ijevu vijest nahodi se u tome što sam, makar
izdaleka, reagirao muslimanski. Imao sam, naime, u vidu i realnu mogućnost da
nama, muslimanima, taj zapadni BBC nešto
podlo podmeće, da nas muslimane tako BBC
želi dodatno ocrniti. A mi, naravno, nismo takvi. Zna se, a i vjerujemo,
da nismo takvi.
Ali,
na svijet je uskoro došla 1998. ili
1999. godina Gospodnja. Na ambicioznoj al-Jazeeri
(koliko se sjećam i na MBC-iju)
vidio sam vijest u trajanju od dvije ili tri minute: Afganistanska djeca rumenih obraza nose
ljudske kosti u sepetićima i u vrećama, potom kosti razvaguju, pa ih sasipaju
kao suha ogrijevna drva u parkirane šlepere. Čuje se veseli dječiji žamor i
nevina graja, jer se prodaja ljudskih (šehidskih!) kostiju odmah kešira, pare
se broje na licu mjesta, trgovina je unosna, prođa je vidljiva! Sve pošteno, iz ruke u ruku
(yeden bi yedin) – kako bi kazali stručnjaci za šerijat. A oni parkirani šleperi te ljudske kosti voze
u tvornice šampona – opet direktno u Islamsku Republiku Pakistan!
Sada
nisam imao kuda, sumnji nije bilo mjesta. Jer, vijest je emitovana na našoj
muslimanskoj al-Jazeeri.
Istina,
pretpostavlja se da porijeklo ovih kostiju sada nije imalo samo rusko-sovjetske
okolnosti, već se radilo o šehidima iz beskrajnih međumuslimanskih sukoba u
Afganistanu oko pravoga islama i prave zajednice, to jest oko vrle i kreposne islamske države.
Nepotrebno
je spominjati da u toj nesretnoj afganistanskoj zemlji sunitski talibani (pravi
muslimani) već godinama napadaju druge
sunite (neprave muslimane ili muslimane s falinkom!). I u samom Pakistanu već
nekoliko potonjih godina talibani ili pravi muslimani napadaju neprave
muslimane (šiije, sufije, sekularne sunije, itd.). A i ovi, onda, uzvrate
ponekada njima. Tako džamije i džemati lete u zrak, baš kao i tekije, hanikasi,
turbeta, drevni mauzoleji i mezarovi evlija. Propagandisti pravoga islama na taj način svakodnevno
vrše čišćenje povijesti, odstranjuju
novotarije, higijeniziraju narodne ili pučke tradicije islama, ugone mlitave
muslimane u suru. Jednom riječju, oni
su ti jedini koji znaju kako izgleda
prava vjera u Boga, svi drugi su nevjernici i pokvareni ljudski šljam
vrijedan trijebljenja i ubijanja!
Odakle
da pođe naša teologija, naša teozofija, naš akaid i tefsir?
Danas
svi gledamo Siriju, taj ponovljeni Afganistan,
iz dana u dan. Vijesti su
strašne. Ši‘ije i sunije se međuse trijebe kao zvjerovi.
Kad
gledam Siriju i kad slušam kako se
uz gromoglasno Allahu akbar! ispaljuju rakete, topovske kanonade i salve, uvijek se sjetim onih kostiju afganistanskih šehida i toga
kako su postale unosan resurs za izradu industrijske hrane i vitaminskog
koncentrata za sretnu cvrkućuću perad.
Bože, u kakvim li će velikim mlinovima (i da li će) biti samljevene
kosti današnjih sirijskih šehida, za par godina?! U kojim li će
mračnim ždrijelima i želucima miliona industrijske peradi biti svarene
te kosti?!
Danas,
u haotičnom muslimanskom svijetu, svako među nama ko gleda u naše vjerske islamske knjige, ili
ko ima makar trunku edeba, ahlaka i morala,
trebalo bi da donese jednu važnu odluku: Gotovo sve naše islamske
teologije, gotovo sve naše teozofije,
sufizmi, irfani, akide’i-sahihe, zamalo
pa svi ti naši današnji komentari Kur᾿āna i tefsiri, sve te naše nabožne debate
i magle - sve to moralo bi se preispitati unutar ovog surovog
međumuslimanskog prolijevanja krvi, i razmotriti
u vezi sa ovom bizarnom trgovinom ljudskim kostima spomenutom na početku ovog eseja.
Istovremeno
bi, prije bilo kakve rasprave, trebalo
obaviti jedan dugotrajni zavjet na šutnju i dugotrajni post. Jer, zapravo, ima
li od šutnje, nijemosti i plakanja boljeg odgovora na sve
ovo sektaško divljaštvo u današnjem muslimanskom svijetu?!
Ipak,
govoriti i pisati o svemu ovome moramo i trebamo. Pri svemu tome se u govoru i pisanju o
današnjem sunovratu međumuslimanskih odnosa moramo držati starog pobožnog
pravila islama: Naš govor o nasilju ne
smije i sam pobuđivati daljnje nasilje!
Vrijeme
je da se muslimanski alimi i intelektualci osvijeste usred jedne ružne
činjenice: Naime, još i prije, a napose
nakon tzv. “Arapskog proljeća“, sindrom Afganistana kao kuga umnaža se diljem muslimanskog ummeta! Ši‘ije i sunije u Iraku posvađani su na nož
za narednih pola milenija! Krv teče ulicama Tripolija (i libijskog i
libanskog), umire se masovno u lokvama krvi pred kamerama svjetskih medija na ulicama Kaira,
Bagdada, Damaska, Homsa, Haleba… Afganistanske i pakistanske gradove koji
osviću u krvi međumuslimanskih sukoba
gotovo da nije moguće ni pobrojati. Sutrašnje samoubilačke eksplozije već danas
su posve stara i ubuđala vijest!
U
haosu u kojem sudjeluju ruke i politike velikog broja današnjih muslimana i
njihovih predvodnika nema pravila, nikakvog. Ubijaju se muslimani međuse bilo
da su ih okupirale “Amerika i Engleska“,
ili kada “Amerikanaca i Engleza“ (i njihovih armija) tu uopće nema! K tome, nikad se kod današnjih muslimana ne
zna kad će i koji će među njima američku
intervenciju smatrati srećom, a kada
i koji nesrećom!
Ipak,
autoru ovih redaka previše bi bilo baviti se krupnim svjetskim pitanjima i
razlozima za očiti pakao u današnjem
nepreglednom muslimanskom i islamskom svijetu. Osim toga,
u našoj javnosti imaju znaniji i pozvaniji od mene da nam sve te ogavne
planetarne stvari u politici potanko objasne. Gospoda Hajrudin Somun, Zlatko
Dizdarević, Nusret Čančar, Neven Kazazović, Nerzuk Ćurak… kompetentniji su od
potpisnika ovog eseja da nam objasne geostrateške, neoblokovske,
hladnoratovske, američke, ruske, britanske, francuske, saudijske, iranske i druge politike i njihove razloge
zašto danas veliki dio muslimanskog ummeta tako prezreno umire, strada,
skapava, trpi i rida u krvavim suzama. I
zašto ždere krvave zalogaje.
Sve
što na ovim stranicama želim pokušati reći tiče se moguće veze onih šehidskih
kostiju, koje se pakuju u šlepere, i
današnjih muslimanskih i islamskih sektaških teologija, teozofija,
irfana, sufizama, tefsira, mezheba, akidei-sahiha…
Naravno,
kao ni mnogim drugima koje sve ovo boli, ni meni nije nepoznato da su krvave
drame u muslimanskom svijetu umnogome posljedica svjetskih kretanja. Rekli
bismo kako u svoj ovoj krvi koju muslimani jedni drugima prolijevaju vidimo
samo vrh ledenog brijega.
Ali,
ipak, nije sve do bijeloga svijeta, ima makar nešto i do tih samih muslimana.
Makar ima na tom vrhu ledenog brijega jedno parče
koje pripada muslimanima, i za njega su
sami muslimani odgovorni. Kad se pametan i ozbiljan čovjek nađe na vrhu ledenog
brijega, on nastoji svoje stanje što prije srediti i umiriti na tom malom prostoru gdje se obreo, sve
prema prilikama gdje se našao.
Kad
lađom plovimo rijekom, morem ili okeanom, posve je jasno da smo srazmjere lađe
spravili prema sebi i svome stanju u kojem jesmo kad plovimo, te prema svojoj potrebi da se preplovi i
preživi. Nismo lađu spravili prema beskrajnim
dubinama okeana i tektonskim strujama koje kolaju osam milja pod morem.
Zato
smatram da se vjerske elite i vjerski
prvaci u muslimanskim zajednicama i
društvima trebaju baviti poglavito ovim područjima današnje opće muslimanske
tragedije, područjima koja jesu po naravi muslimanska (mezhebi, sekte, sljedbe,
vjerskopravne škole, propagande o odbrani tobožnjeg pravog i čistog islama, itd…). Jer, stotine
miliona muslimana danas usred su tragedije
koja je u gotovo svim svojim dimenzijama pripravljena rukama samih muslimana, ili njihovih bahatih
vjerskih i političkih lidera, koji
posežu za stranicama Kur᾿āna, posežu za samom vjerom i za ranom islamskom
poviješću da bi činili zlo i sijali
nered, haos i užas po zemlji.
Novim
Sifinima ćemo vas istrijebiti!
Dok
gledamo današnje muslimane u krvi i haosu, da podsjetim one čitatelje koji su
možda zaboravili: Sifin je mjesto gdje su
prvi muslimani vojevali jedni protiv drugih, boj na Sifinu odigrao
se 26. jula 657. godine po Isau, a.s. Sifin je, kasnije, postao paradigma krvavih
međumuslimanskih sukoba. K tome, Sifin
je nesaglediva tragedija, jer su se tu posvađali i pocijepali ne samo obični
muslimani, već su i sami Drugovi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., zauzeli
nasuprotne strane i okrenuli mačeve jedni protiv drugih. Zveket mačeva tu je
bio jači od milozvučnog glasa Kur᾿āna. Želja za vlašću na Sifinu je nadjačala
prefinjenu vjeru. Drugim riječima, Muavija je nadmudrio Aliju, rat je varka,
vlast je davno rekla da vladar nema brata.
Sve
otkada postoje sunije i ši‘ije, a u zametku postoje od uspostave muslimanske
zajednice u Medini i prvih pravovjernih halifa (632. – 661.), ta su dva bloka
suprotstavljena, Sifini (i svi kasniji Sifini) uvijek su samo posljedica
nemoći muslimana (njihove uleme i ajatullaha) da uspješno zatvore
pretince prošlosti. I nemoći da relaksirano i izmiriteljski gledaju na
prošlost.
Jer,
naime, u čemu se sastoji, i kakvo je to golemo dobro, koje nam doista dolazi iz
evociranja uspomena na Sifin?!
Odgovaram: Nikakvog dobra nema u
kontinuiranom proizvođenju nove sifinske
mržnje i podjele među muslimanima!
Uostalom,
sud o Sifinu i o Kerbeli muslimani trebaju prepustiti eshatologiji, Sudnjem
Danu i dragome Bogu. Pa, Bog ima i postoji baš i zato da se ne bi sve
prepustilo ljudima i njihovim malim mozgovima.
A
sami muslimani bi na Ovom svijetu iz sifinskog slučaja, kao i iz kerbelanske
katastrofe, trebali da izvedu i
promoviraju dalekosežne projekte mira kako među sobom, tako i između sebe i
drugih vjera, kršćanstva i judaizma prije svih drugih.
Recimo, zadaća je današnjih muslimana da mire, stalno
i uporno, halifu Muaviju i halifu Aliju. Je li to moguće? Naravno da
jeste. Evo jednog skromnog savjeta iz
ove zabite Bosne, jednog moga kratkog prijedloga: U Teheranu bi današnji iranski moćnici mogli
podići veliki internacionalni univerzitet pod imenima “Hazreti Alija i hazreti Muavija“. A u
Kraljevini Saudijskoj Arabiji mogli bi na sve univerzitete uvesti redovno i
dobrohotno proučavanje i komentiranje filozofskih i teozofskih djela Mula Sadre
Širazija ili Mir Damada. Tu je izlaz, ili jedan od izlaza. U mirenju davnih
zakrvljenih muslimana, a ne u otvaranju novih sifinskih priča.
A
i za Jezida, sina halife Muavije, za kojeg se tvrdi da je vodio muslimanske
vojske koje su na Kerbeli umorile Husejna, unuka Božijeg poslanika Muhammeda,
a.s., dakle, i za samoga Jezida treba naći makar neki eshatološki izlaz. Recimo, muslimani danas, i ši‘ije i sunije,
trebaju organizirati zajedničke
ceremonijalne dove na kojima će moliti dragoga Boga dž.š. da oprosti Jezidu i
njegovim vojskama.
Tražim
li ovim prijedlogom previše?
Mislim
da nije previše. Evo, podsjećam nas sve
redom: Već godinama se islamska ulema i kršćanski i drugi svećenici sastaju u
Assisiju (u Italiji) i mole za mir i oprost! Zašto se, onda, sami muslimani ne
bi sastajali, i ši‘ije i sunije, jedne godine u Kerbeli, druge u Medini, treće
u Komu, četvrte u Damasku… i zajedno (kao izmirena tužna braća) molili dragoga
Boga da oprosti nediscipliniranim i nestašnim
muslimanima iz prošlosti, pa time i Jezidu?!
Ponavljam pitanje: Da li ovim tražim mnogo ili nešto
ružno?! Ako neko misli da jeste mnogo,
treba da zna da je od moga zahtjeva daleko više, i daleko i nesagledivo
skuplje, prolijevati krv nakon ši‘ijskih ceremonija proklinjanja Muavije i
Jezida, zbog događaja koji su se zbili prije nekih hiljadu i četiri stotine
godina! Od moga prijedloga daleko
je groznije sunijsko proklinjanje
ši‘ija koje se sve donedavno vršilo sa minbera u jednoj većinskoj
ehli-sunijskoj zemlji!
Pišem
ovo sve sa željom da se relaksiraju pogledi na muslimansku prošlost. Mi moramo
osloboditi današnje generacije muslimana, posebno omladinu, od ideoloških i
mezhebskih čitanja islamske vjere, kulture, tradicije. Tako ih oslobađamo od
opasnosti da sami zapodijevaju i vojuju nove Sifine.
Spominjem
Sifin (i to kako ga mirom prevazići) naprosto zbog toga što sindrom Sifina i
njegova ponavljanja nije muslimanima proizveo niko drugi (nikakva “Amerika i Engleska“) osim samih muslimana.
Jednako
tako, tumačenje islama, tumačenje Kur᾿āna,
potom tumačenje davnih vremenskih i civilizacijskih prostranstava islamske i
muslimanske povijesti – sva ta područja
su danas prije svega u rukama, u glavama
i u odlukama samih muslimana. Drugim riječima, ako “Amerika i Engleska“ određuju muslimanima cijenu žita, nafte,
satelitskih medija, informacijskih tehnologija, cyber izuma i oružja, te tipove
raketa kojima vrše intervencije po muslimanskim zemljama, nije valjda da
im “Amerika i Engleska“ određuju i samo
ratoborno i mrzilačko tumačenje mezheba, rigidno tumačenje Kur᾿āna i islama?!
Nije
valjda da im “Amerika i Engleska“ određuju
čak i samo tumačenje povijesti islama i ranih predanja o sifinskim
sukobima davnašnjih ši‘ija i sunija, kao
i bezbrojnih davnih muslimanskih bitaka i davnih sifinskih
trvenja?!
Na
to, baš na to, ovdje upozoravam, baš o ovom međumuslimanskom nasilju želim
pobuditi odgovornu šutnju naše uleme,
mnogobrojnih doktora, akademika, profesora.
Šutnju prije svega, a za pametan
govor biće vremena kasnije.
S
tim u vezi, s gorčinom želim svratiti pozornost na hiljade današnjih džamijskih minbera
(govornica) u tradicionalnim zemljama islama, sa kojih muslimani jedni druge
spremaju u džehennemske komore baš kao što su nekada nacisti otpremali jevreje. A te se poruke sa
džamijskih minbera umnažaju i kao kuga šire internetskim stranicama, razulareno
emitiraju, prijeti se smrću, bijesovi rata se potpiruju, nered je, kako to kaže
Kur᾿ān, zahvatio “i kopno i more“!
Ali
je taj nered prvo zahvatio duše mnogih muslimanskih elita danas, onih elita
koje su na vlasti ili su vlastima bliske, na univerzitetima, u medijima, u
politikama. I baš kao što naša današnja
muslimanska teologija treba poći od morbidne činjenice onog spomenutog
trgovanja ljudskim kostima, jednako tako mora poći od činjenice da su se
muslimanske elite u tradicionalnim zemljama islama danas prodale sektaškim vlastima, štaviše, cijena
im nije veća od one već spominjane cijene vreće kostiju za koju se može kupiti oveći komplet dječijih
pelena za jednokratnu upotrebu.
Današnje
muslimanske elite u tradicionalnim zemljama islama, muslimanska ulema, doktori,
profesori, akademici – oni su prvi odgovorni za sukobe ši‘ija i sunija, za
međumezhebska krvoprolića, za distribuiranje ideologije anatemizma i tekfirizma
među muslimanima. Te elite, ulemanske i druge, glavni su krivci pa se danas
muslimani surovo krve oko pravoga islama, oko čiste vjere, pravoga mezheba, oko zaslužnih i manje
zaslužnih Drugova Božijeg Poslanika, Muhammeda, a.s.
(Jedan
naš diplomata nedavno mi je pričao
sljedeće: Bio je na džumi u Dušanbeju i osobno vidio i čuo da ehlisunnetski
imam sa minbere više ne spominje halifu Hazreti Aliju! Samo spominje Ebu Bekra,
Omera i Osmana! Tu je na djelu nevjerovatna ehli-sunnetska redukcija okrenuta
protiv ši‘ija!)
Jednako
tako tvrdim da su šejhovske, ulemanske, ajatolahske i druge vjerske elite
glavni krivci za mrzilačko čitanje
povijesnih vrela islama i za pakosno tumačenje davnih sifinskih bojeva i
bitaka, baš kao što su te elite
odgovorne i za sve pogane napore da se te sifinske bitke uvijek iznova
zapodijevaju, rasplamsavaju. Tako se
Sifin, na veliku žalost muslimana,
multiplicira na potezu od gorja
Hindukuša do planina Atlasa.
Skromni
potpisnik ovih redova često učestvuje na simpozijima sa sunijama i ši‘ijama po
bijelom svijetu, u svijetlim hotelima i njihovim salama. I kad god se spomene
ko je na Sifinu bio upravu, Alija ili
Muavija, osjetim da je najpametnije pred tim tako učenim ljudima, sunijskim
bijelim ahmedijama i ši‘ijskim crnim turbanima,
navesti samo jednu jedinu arapsku poslovicu: “Prošlost je nalik
izmuženom mlijeku. Baš kao što se izmuženo mlijeko ne može vratiti u vime, nije
se rodio ni onaj ko će vratiti prošlost!“
Dakako,
svi znademo jako dobro (i jasno nam je kao dan) da mnogi
alimi i šejhovi, ajatulasi i hudžetulislami ne tumače davnoprošle
događaje ranoga islama e da bi došli do istine! Cilj im je sasvim drugi: Potrebno je tim zadriglim tumačenjima
prošlosti sebe ustoličiti za glavnog nasljednika tog nevinog prvog doba islama,
tog zlatnog vremena islama (kako mu obično tepamo).
Tu
su glavni razlozi zašto danas sunovrat doživljava i ši‘ijska i sunijska ulema.
Umjesto da običnom narodu, prostome
vjerničkom puku, tumače islam kao radost, kao Božiju utjehu muslimanima na Ovom
svijetu, oni im islam tumače kao gromoglasne ideologije bilo ši‘izma ili sunizma.
Ši‘izam
je odavno već prestao da se tumači kao normalan islamski vjerski duhovni
pravac. A i sa sunizmom je odavno ista stvar, i sunizam je postao gruba
ideologija napumpana petrodolarima. Oboje se svelo na frontovske grudobrane, na
bizarne ideološke izme. Ši‘izam je danas upregnut da promovira ideološko
iranstvo, a sunizmu su stavljena uzda kako bi ga se vodilo u smjeru promocije
ideološkog arapstva. Na Bliskom istoku je tako, nažalost. A često i drugdje,
nažalost.
Ši‘ije,
sunije – šanse za izmirenje
Ne
pišemo ove stranice da bismo kazali kako razlike među mezhebima treba ukinuti,
te kako treba izbrisati i mezhebe same. Ne, nipošto. Nisam ja ni za kakva
čišćenja. Nasilno čista stanja najčešće su metlom (tenkom, sarinom) počišćena
stanja! Htjeti izbrisati prirodno nastale mezhebe i škole tumačenja, htjeti
ukinuti ši‘ije, sunije, sufije,
hanbelije, ibadije… - značilo bi pristati na ono isto nasilje reducioniranja islama kakvo
vidimo diljem današnjeg muslimanskog svijeta. Naprotiv, valjano i moralno
opredjeljenje danas treba biti u relaksiranju odnosa među muslimanima
različitih mezhebskih, kulturalnih, jezičkih i civilizacijskih zona.
Ali
se naša zadaća danas sastoji i u otvorenom stavu koji treba uvijek zastupati,
naime, da je danas Islamska Republika Iran najodgovornija zemlja za pretvaranje
ši‘ijskog mezheba u jednu besprizornu ši‘ijsku ideologiju ili u otvoreni
iranizam, baš kao što treba kazati da je
i Kraljevina Saudijska Arabija najodogovornija
za pretvaranje sunijskog islama u ogoljeli sunizam kao ideologiju, u
neku vrstu ideološkog arapstva. Na obje
ove ideologije, i njihovo promoviranje,
troše se milijarde dolara, onako – a bezmalo u vjetar!
A,
zapravo, obični muslimanski ummet i islamska sirotinja očekuju kako od Irana, tako i od
Saudijske Arabije, da mire muslimane i
muslimanski ummet, da među njima šire sulh, naravnanje i relaksaciju.
Jednako
tako, muslimanski ummet očekuje od allame Jusufa al-Qaradawija, kao i od
njegovih pandana što sjede pod crnim turbanima u Iranu, da mire muslimane, a ne
da ih zavađaju. (Na ovom mjestu predajem rahmet Mahmudu Šeltutu, rektoru
al-Azhara, on je još sredinom XX. stoljeća pozvao u Kairo iranskog ajatullaha
Burudžerdija, otvorio je dijalog među muslimanima, nadao se da će taj dijalog
doprinijeti svjetskome miru općenito! Nadao se da će od tog mira imati koristi
ne samo muslimani, već i jevreji i kršćani!
Ali, nažalost, današnji muslimanski svijet nema Šeltuta.)
Ustanoviti
programe očuvanja naše bosanskohercegovačke tradicije islama u našoj Islamskoj
zajednici
Potrebno
je ovdje uputiti nekoliko savjeta samima sebi, našim obrazovnim institucijama,
našoj Islamskoj zajednici.
Mi,
bosanskohercegovački muslimani, utemeljili smo – tokom gotovo šest stoljeća
- jednu lokalnu mikrohanefijsku
muslimansku kulturu i duhovnost. Naša Islamska zajednica takvu duhovnost treba
brižljivo i predano čuvati.
Sve
to s nekoliko lijepih ciljeva:
Da
afirmiramo naše stare džamijske običaje, da čuvamo naše mukabele, da vratimo ugled
našim tradicionalnim bosanskim medresama, da njegujemo i širimo naše
tradicionalne bosanske mevlude, zikrove (uz tespihe od bosanskohercegovačke
lijeske), dove i dovišta, kao i tihe bosanske ezane.
Da čuvamo sve one naše stare i skromne bosanske
džamije i tekije, da čuvamo svaki onaj
šutljivi tekijski zid, ili džamijsku
tetimu – sve to ne na korist nekakve napuhane ideologije bošnjaštva, već
u ozračju naše lijepe i otvorene duhovnosti islama kakvu je
bosanskohercegovački musliman znao njegovati.
Da lociramo stare lokalitete gdje su naši preci
obavljali ceremonijale kišnih dova. Da čuvamo izvore rijeka gdje su oni
klanjali namaz. Da poštujemo pećine ispred kojih su se okretali prema dalekoj
Mekki. Da pronađemo evlijanske mezare
diljem Bosne, pa da ih obilježimo i čuvamo. (Jer, zla su vremena, Bog znade hoće li više biti
novih evlija u Bosni).
Da
oživimo čitanje naših domaćih alima i
autora koji su pisali o islamu. Za nas su djela Mehmeda Džemaludina
Čauševića ispred ši‘ijskih tefsira, za nas su fetve Huseina
Đoze ispred fetvi Bin Baza iz Arabije!
Da
ustanovimo mnoge dane sjećanja na naše bosanskohercegovačke alime, hafize,
šejhove, sufije, književnike, pjesnike. Da se tako sjetimo hafiza Saliha
Gaševića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića…
autora bosanskih mevludskih spjevova. I Teufika Muftića, velikog
poliglote, autora voluminoznog Arapsko-bosanskog rječnika, prevodioca
kapitalnih djela…
Sve
to naše lokalno bosanskohercegovačko mnogo je vrijednije od onog što nam danas
može stići iz zavađenog islamskog svijeta.
Čuvanjem
naše drevne i domaće bosanskohercegovačke tradicije ehli sunneta ve l-džema’ata
mi ćemo čuvati oba draga mošusa, i onaj od Hazreti Fatime, ali i onaj od
Hazreti Aiše.
I
tako pomoći da se naša Ajka, Bošnjanka iz Šturlića, u radosti sjeti dragoga
Allaha, i u miru veze svoj lijepi vez na
đerđefu.*
___________________
* Preuzeto sa:
Tekst boldovao i podvukao R. Ibrović
