III. Vjera
Iz iskustva je poznato da vjera nije isključivo odrednica religije već je prisutna i neodvojiva, nužna i presudna za naš svakodnevni život. Tu je vjera u stvari znanje. Tu, u svakodnevici, mi vjerujemo da će iz jajeta izaći pile, ili da ćemo zakoračivši ponovno dotaknuti tlo, vjerujemo znajući iz vlastitog iskustva ili po zaključku o logičkom, uzročno-posljedičnom slijedu, ili pak zato što su nam drugi govorili o svojem iskustvu (recimo, vjerujemo da postoji Amerika mada tamo nismo bili, jer tako nam govore oni koji su bili), dakle vjera je u svakodnevici pouzdanje i uvjerenje stečeno na osnovi znanja o redu po kojem se stvari zbivaju, ono što nam pruža oslonac za djelovanje... S druge strane, vjera je ono u ime čega istražujemo, pokušavamo nešto novo... Vjerujući da "Amerika” postoji, moreplovci su danima krstarili i borili se s olujama i skorbutskim i sličnim nedaćama, i tako su po vjeri stigli do Novog kontinenta. Od te vjere do one vjere o kojoj govori Buddha samo je jedan korak, kao što je jedan korak i od poduhvatnosti, pažnje, sabranosti i prozrijevanja kojih ima u našoj svakodnevici do onih o kojima govori Buddha (pali: viriya, sati, samadhi, pañña), a koji uz vjeru čine pet osjetila (pali: pañcindriya).
Dvije su sastojnice toga jednog koraka: veći intenzitet prisutnosti i snage samih osjetila nego u svakodnevici, te njihova usmjerenost. Onaj koji se trudi, kaže Buddha, treba vjeru razvijati i osnaživati iskušavanjem, a što se tiče usmjerenosti, vjera je po Buddhi usmjerena u osnovi samo pouzdanju da je čovjeku dosežno razrješenje, skončanje bola. Tu su naročito značajna i ilustrativna dva govora:
Anguttaranikayo, III.7.5.:
“... Zaista vi i trebate sumnjati i trebate time biti pobuđeni na kretanje svijesti. U stanju sumnjanja nagnuće svijesti kretanju se pojavljuje. Stoga, ne idite vi, o Kalame, za izvješćem, ni za predajam, ni za nagađanjem, ne idite za određenjima Tipitake, ni za razlogom stečenim lučenjem, ni za razlogom stečenim zaključivanjem, ne idite za nekim vidom raz1učivanja, ni za strpljivim udubljenjem u uvid, ni za doličnom oblikovanošću, ne idite ni za lutaocima, ni za učiteljem; već ako biste sami, o Kalame, znali: “Ova su obdržavanja nevrijedna, ova obdržavanja prijekor zaslužuju, razboriti im nalaze pogrešku, kada su u punoj mjeri poduzeta ova obdržavanja zlo i bol donose”, tada ih izbjegavajte.”
Majjhimanikayo, 2.45.:
“... I ono u što se jako vjeruje, Bharaddvajo, i to može biti lišeno stvarnosti, isprazno i zabluđujuće, kao što i ono u što se jako ne vjeruje može biti stvarno, tako kako jest, ne drugačije...”
Plemeniti pokazuju samo put, dok napor svatko treba učiniti sam.
(Ovdje je u svrhu jačeg isticanja opet moguća letimična usporedba: vjera je u Kristovom nauku određena ovako:
“Ako Ti je vjera ma kao zrno gorušičino, planine ćeš pokretati. Zaista, zaista vam kažem ako vjerujete u mene, činit ćete ono što i ja činim.” Tu je vjera kvalitativno drugačija. To je primarno vjera u samog Krista, ili u Presveto Trojstvo, vjera u onoga koji je “put, istina i život”... U kršćanstvu ona gubi prodornost i snagu, seže do granice slijepe vjere u neoživotvorene dogme, vjere koja jača uzor pater familiasa.)
Buddha naglašava značaj ravnotežja među osjetilima, vjera je samo jedno od pet osjetila među kojima postoji razlika po značaju. Vjera može imati izuzetnu pokretačku ulogu, no prozrijevanje ima prvenstvo među osjetilima. Sariputta u razgovoru s Buddhom kaže: onaj koji vjeruje, taj se poduhvaća, koji se poduhvaća taj je pažljiv, tko je pažljiv taj je sabran, tko je sabran taj prozrijeva.
U buddhizmu u tome pogledu postoje znatne razlike, koje opet nose religiozno obilježje vjere.
(slijedi nastavak)
autor: Rujana Kren
