II. Buddhin nauk i buddhizam spram raznih određenja religije
Presudno je za određivanje relacije između Buddhinog nauka i religije, te buddhizma i religije, određenje što je religija. Kod velikog broja u mnogočemu značajnih autora toga određenja nema eksplicitno izraženog, već kao što prešutno poistovjećuju buddhizam s Buddhinim naukom neke škole, tako prešutno izjednačuju buddhizam, odnosno Buddhin nauk s religijom.
Po onoj staroj, tijesnoj, definiciji religije kao vjere, načina života i kulta neodvojivih od Najvišeg Bića, Stvoritelja, Neprolaznog, tj. po definiciji koja izjednačuje vjeru u vječno, odnosno neki oblik teizma i religiju, ni buddhizam ni Buddhin nauk therevadske škole nisu religija. O odnosu buddhizma, odnosno Buddhinog nauka, spram Boga i božanstava iscrpno govori dr. Glasenapp u djelu “Buddhismus und Gottesidee”; ovdje možemo samo ponovo istaknuti da je taj odnos jasno izražen, i to ovako: sva su božanska bića određena svojim djelima i po tome se ne razlikuju ni od ljudi, ni od drugih bića; sva su bića vlasnici svojih djela, nasljednici djela, djela su im maternica, za djela su vezana i djela su im okrilje; bilo koje djelo da učine, bilo skladno ili ne, tog su djela nasljednici. S druge strane nebesnici nisu izuzeti iz reda po kojem su sva obdržavanja nestalna, i sve što je postalo mora propasti... Buddha spominje velik broj božanskih bića, stvarajući pred nama upravo lepezu politeističkog panteona.0n govori o njima kao o bićima dostupnim iskustvu ili se pak u kanonu čuvaju njegova iskustva s nekima od njih. Među tim nebesnicima ističe se Vrhovni Brahma, Adhibrahma, no ni on, dosljedno s uzročnosti, s redom u obdržavanju nije i ne može biti stvoriteljska, nepostala vječna božanska sila.
Po onoj mlađoj,manje tijesnoj definiciji, po kojoj je moguća i ateistička religija buddhizam bi mogao biti jedan od reprezentanata. Ñanaponika Thera u “Buddhism and God Idea” kaže npr.ovako: “Buddhizam je ponekad bio nazivan ateističko učenje i to ili u pozitivnom, povlađujućem smislu (od slobodnih mislilaca, racionalista i drugih) ili mnogo češće u pogrdnom smislu, podjednako kao što se i riječ “bezbožan” upotrebljava kao omalovažujući pridjev. 0ni koji upotrebljavaju riječ ateizam, često je povezuju s materijalističkom doktrinom, koja ne zna ništa više od ovog svijeta osjetila i neznatne ugode koju svijet osjetila pruža. Buddhizam nije nešto takvo. Buddhizam se podudara s drugim religijama u pogledu toga da se istinska i trajna sreća ne može naći u ovom svijetu, niti kao što to Buddha dodaje na ijednom višem, no ipak nepostojanom planu egzistencije, kojem se daje ime rajskog ili božanskog svijeta. Ipak, dok su spiritualne vrijednosti spram kojih buddhizam upućuje usmjerene stanju koje transcendira svijet, nibbani, one ne stvaraju jaz između “preko” i “sada i ovdje”. Te vrijednosti imaju čvrsto korijenje u samom svijetu, jer one vode najvišem ostvarenju već u ovom sadašnjem postojanju.
Definicija koju iznosi dr. Glasenapp u već prije spomenutom djelu “Buddhismus und Gottesidee”, glasi ovako: “U osnovi zajednički svim religijama jest metafizički elemenat, nezamjetljiv smrtniku, koji tvori misterioznu osnovu njegova postojanja. Također je svima zajedničko pobožno strahopoštovanje koje čovjek iskušava pri suočenju s tom misterijom, njegova žudnja da je razotkrije, njegovi neprestano obnavljani pokušaji da je objasni konceptualno ili emocionalno, također i njegovo nastojanje da taj misterij učini djelotvornim za svoj svakodnevni život kroz magiju, kult ili etiku.” Buddhizam neosporno zadovoljava uvjete i ove definicije. Što se Buddhinog nauka tiče tu je odnos spram problema koji se rađaju iz mišljenja, pa tako i spram metafizičkih problema izražen ovako:
Samyuttanikayo, 35.23.:
“SVE ću vam, prosjaci,pokazati. To čujte! A, što je SVE? Oko i likovi, uho i zvukovi, nos i mirisi, jezik i okusi, tijelo i dodiri, misao i obdržavanja - to se naziva SVE.”
Anguttaranikayo, 4.5.5.:
“Ja, uvaženi, razotkrivam da je u ovom tijelu, dugom koliko su raširene ruke, sa pripadnim mu predodžbama i mislima, i svijet, i izviranje svijeta, i prestanak svijeta i stremljenje koje vodi prestanku svijeta.”
Stoga nam se čini da definicija dr. Glasenappa ne može u potpunosti obuhvatiti Buddhin nauk.
Po definiciji religije koja kaže da je religija “paslika” egzistencijalnog straha i samoće, koja kaže da se religija u korijenu rađa iz nesposobnosti, slabosti i straha da se nosi breme koje čovjeku donosi njegova svijest o kozmosu, o smrti, o prolanosti, ništetnosti, usamljenosti o vlastitoj sićušnosti i koja kaže da je religija utočište i balzam, štit i žezlo koji čovjeku omogućavaju da slijepo i hrabro srlja kroz sve i kroz cijeli život; po definiciji koja kaže da su egzistencijalni strah i samoća ono od čega je sazdana religija i ono u što je religija utkana, o toj definiciji je vrlo teško razlučiti mnoge vidove ljudskog života od nečega što bi bilo uzor religije, pa je stoga tu lako, ali i olako uvrstiti i Buddhin nauk i buddhizam.
Odnos prema egzistencijalnom strahu i samoći Buddha posredno i neposredno izražava na mnogim za nauk ključnim mjestima, tako da je upravo teško izabrati primjer. U Majjhimanikayi, I.2. Buddha govori o tome zbog čega i kako se javljaju stanja egzistencijalnog straha i tjeskobe ,te kako ih se napušta:
“On ovako nekorjenito zahvaća mišlju: “Da li, doista, bijah u dugotrajnom proteklom razdoblju? Da li doista ne bijah u dugotrajnom proteklom razdoblju? Što bijah u dugotrajnom proteklom razdoblju? Kako bijah u dugotrajnom proteklom razdoblju? Prije no što bijah što sam bio u dugotrajnom proteklom radoblju? Da li ću biti u dugotrajnom još nepriteklom razdoblju? Da li neću biti u dugotrajnom još nepriteklom razdoblju? Što ću biti u dugotrajnom još nepriteklom razdoblju? Kako ću biti u dugotrajnom još nepriteklom razdoblju? Nakon što postanem, što ću biti u dugotrajnom još nepriteklom razdoblju?” Ili, jednako tako biva onaj koji se na samog sebe osvrće sa “kako” i “zašto” u dugotrajnom razdoblju što upravo navire: “Da li doista jesam? Da li nisam? Što sam? Kako sam? Otkuda je došlo ovo biće? Kamo ide to što će biti?”
U njemu koji ovako nekorjenito zahvaća mišlju neki od šest uvida pojavljuje se: “Jest moje sebe”, takav se uvid pojavljuje u njemu kao istina i kao da ima osnove; “Nije moje sebe”, takav se uvid pojavljuje u njemu kao istina i kao da ima osnove; “Sobom sebe predočujem”, takav se uvid pojavljuje u njemu kao istina i kao da ima osnove; “Sobom nesebe predočujem”, takav se uvid pojavljuje u njemu kao istima i kao da ima osnove; “Nesobom sebe predočujem”, takav se uvid pojavljuje u njemu kao istima i kao da ima osnove; ili pak biva ovakvog uvida: “Ovo moje sebe, koje govori i osjeća, te ovdje i ondje doznaje sazrijevanje skladnih i zlih djela, doista, to moje sebe je postojano, stabilno, vječno, reda u obdržavanju nepodložna mijeni, i vječno istovjetno, takvo upravo će i ostati.” Ovo se, prosjaci, naziva dostignuti uvid, biti zahvaćen uvidom, to je divljina uvida, koprcanje zbog uvida, grčevitost uvida, okovanost uvidom. Okovan okovom uvida onaj koji nije čuo, svjetovnjak, ne biva slobodan od rađanja, starenja, umiranja, žalosti, jadikovki, bola, nesreća i očaja; “Ne biva slobodan od boli”, tako kažem.
A, onaj koji čuje, prosjaci, sljedbenik Plemenitih, koji vidje Plemenite, koji zna kuda vodi obdržavanje Plemenitih, upućen u obdržavanje Plemenitih, koji je vidio pravog čovjeka, koji zna kuda vodi obdržavanje pravog čovjeka, koji je dobro upućen u obdržavanje prava čovjeka; taj zre obdržavanja koja trebaju biti zahvaćana mišlju i zre obdržavanja koja ne trebaju biti zahvaćana mišlju. Zrijući obdržavanja koja trebaju biti zahvaćana mišlju i zrijući obdržavanja koja ne trebaju biti zahvaćana mišlju, on ne zahvaća mišlju ona obdržavanja koja ne trebaju biti zahvaćana i zahvaća ona obdržavanja koja trebaju biti zahvaćana mišlju.”
Jednim od buddhinski dubokih saznanja, jednim od izrijeka koji je utkan u okosnicu nauka: “Sva su obdržavanja bez sebe” (sabbe dhamma anatta), Buddha u korijenu presijeca podlogu neispravnih uvida o sebi i egzistencijalnog straha koji iz njih proizlazi. Tko presijeca podlogu uvida o sebi, taj presijeca podlogu svakog uvida, a to je znanje ispravan uvid o kojem govori Buddha. Onaj tko je ispravnog uvida, taj kroz ostale sastojke osmeročlanog plemenitog puta napušta strast, mržnju i zaslijepljenost, oslobađa se potpuno - a kamoli ne egzistencijalnog straha...
Tek najšira definicija religije koja bi obuhvaćala svaku usklađenost ljudskog života s nekim principom vrijednosno nadređenim sklonostima i poticajima koji iz čovjeka neposredno proizlaze dok god diše, tj. danom čavjeku - tek bi ta definicija obuhvatila i Buddhin nauk kao religiju bez ikakvih ograda, jer Buddha kaže (Dhammapada 183):
Sabbapapassa akaranam,
kusalassa upasampada,
sacittapariyodapanam,
etam Buddhana sasanam.
Nepoduzimanje ičeg zloga,
zadobijanje vrijednog,
to izbistrenje svijesti,
baš to je učenje Buddha.
Ta bi se definicija dakle svela na izjednačenje težnje za transcendiranjem svijeta, u smislu nadilaženja i napuštanja svijeta, s religijom tj. religijskom težnjom par excellence.
Ñanajivako u “Why is Buddhism a Religion?” kaže: “Bez obzira na bilo koji consensus gentium koji uvažavaju sve zatvorene religije (Bergson), shvaćen kao integralna socijalna formacija mimo našeg interesa za filozofsko uvjerenje, buddhizam (ovdje u smislu Buddhin nauk, prim. prev.) može biti uvršten među druge religije samo utoliko što definicija religije može obuhvatiti ideju pustinjačkog života kao puta do krajnjeg postignuća svojeg cilja - pokraj bilo kakvog transcendirajućeg metafizičkog opravdanja.”
Čini nam se veoma važnim to razgraničenje cilja prema kojem Buddha upućuje i koji je “pokraj bilo kakvog transcendirajućeg metafizičkog opravdanja” i puta kojim se taj cilj postiže a koji transcendira svijet, pa je onda po tome Buddhin nauk odrediv kao religija. Osmeročlani plemeniti put kao ustrojen prestaje u utrnuću. Osmeročlani plemeniti put transcendira svijet kao i utrnuće s ostatkom pridodavanja (sopadisesanibbana), dok je utrnuće bez ostatka pridodavanja (nirupadisesanibbana) izvan kategorizacije transcendencije-netranscendencije i svake druge, jer je to prestanak svakog bivanja. Ovdje se značenje riječi transcendencija shvaća u značenju palijskog termina lokuttara (više od svijeta), što znači da onaj koji prakticira osmeročlani plemeniti put boravi u svijetu ali više od svijeta zbog uočenja utnuća.
(slijedi nastavak)
autor: Rujana Kren
