I. Buddhin nauk i buddhizam
(slijedi nastavak)
Buddhizam je pojava koja po izrazitosti, značaju i svojoj raznolikosti upada u oči svakome tko svrne oči na Istok, tamo na one predjele iza afganistanskih planina, na predjele u kojima u davnini nisu odzvanjale ni Zdravomarije ni sune, gdje se nije klanjalo ni križalo.
Kako god da se ljudi susreću s buddhizmom, preko prijevoda spisa, kanonskih ili samo “svetih”, preko pisanja o tim spisima, ili preko pisanja o životu i kulturi buddhista, ili u susretima s buddhističkim misionarima, ili kroz neka druga vrata, često im se nameće potreba da odrede što je to buddhizam, da ga imenuju jednom od poznatih kategorija i da ga smjeste negdje na svojem obzorju ljudskih tvorevina. Ta se potreba jednako javljala i javlja u velikanima misli i pera, kao što se danas javlja i u tisućama ljudi koji potrošački ili aktivno pristupaju otvorenim riznicama kulture, kako to već omogućava raznolik i usavršen sistem komuniciranja.
Zbog toga što se polazišne osnove na kojima se stvara “definicija” što je to buddhizam razlikuju, kao što se i motivi tog definiranja razlikuju, zbag toga se javlja i širok spektar definicija: ateizam, ateistička religija, filozofsko uvjerenje, akozmičko religiozno učenje...
Zato što je i određenje “buddhizam” često skupni naziv za sve buddhističke škole, njihova učenja i svakodnevnu aktivnost, u svim zemljama u koje je dopro, za sva stoljeća koja je živio i za svu mnogostrukost u kojoj se očitovao, zbog toga nastaju često oprečna i uglavnom, barem djelomično, neopravdana mišljenja o tome što je buddhizam. Događa se da se govori o buddhizmu ignorirajući razlike veće od onih koje odvajaju kršćanstvo od islama!, i to na dva načina: ili tako da se u taj pojam uključuje sve što na ikakav način ima veze s Buddhom ili tako da se govori o “jednoj biljci velike šume”, kao da je ona dovoljna da predstavi sve što se u šumi u razna godišnja doba može naći, tj. tako da se govori o jednoj školi kao vjerodostojnom reprezentantu.
Čini nam se dobro razgraničenje područja o kojima se govori presudnim zato da bi svaka kategorizacija imala jasno opravdanje i da bi bilo očigledno do koje dubine seže. Ovdje bi osnovno razgraničenje područja bilo Buddhin nauk i buddhizam, nastao na osnovi njega.
Osnovno razgraničenje na Buddhin nauk i buddhizam nameće pitanje određenja što je od sačuvane mase kanona i svetih spisa izvorna Buddhina riječ, odnosno pravi stari nauk, a što je nadgradnja koja pripada kasnije nastalim školama i buddhizmu. To je u velikoj mjeri znanstveno nemoguće u potpunosti riješiti, no kao što su još Oldenbergova komparativno-filološka proučavanja pokazala, suttapitaka theravadskog kanona (koji je na velikom prostoru svoje priznatosti relativno jedinstven) čuva najstariji i vrlo vjerojatno izvorni sadržaj a možda i formu Buddhinih govora. Zbog toga što sada nema izgleda da će se nekom od znanstveno priznatih metoda tu vjerojatnost pretvoriti u pouzdanost, prepušteno je kriteriju pojedinih znanstvenika u kolikom će opsegu prihvatiti predaju palijske suttapitake kao mjerodavnu, odnosno izvornu Buddhinu riječ.
Buddhizam koji je nastao na osnovi Buddhing nauka je, kao što je već napomenuto, tako rasprostranjena, raznolika i kompleksna pojava koja ima tako mnogo vidova da je svako od određenja: religija, filozofija, način života i dr. prikladno uz dio toga fenomena; stoga nam se čini da bi bilo opravdanije govoriti o buddhističkoj filozofiji, buddhističkoj religiji, buddhističkoj logici, buddhističkom moralu, buddhističkom načinu života, kao i o buddhističkom slikarstvu, kiparstvu, književnosti ili buddhističkoj estetici.
Buddhizam je sazdan od tih manifestacija. Buddhizam je apstraktni naziv koji sintetizira sve te pojave.
Tu je moguće napraviti ilustrativnu usporedbu: Kristov nauk je jedno, kršćanska filozofija, kršćanski moral, kršćanska umjetnost, kršćanska literatura i tome slično su drugo, a kršćanstvo je buddhizmu supostavljiv pojam. Krist jest po svojem nauku osnivač religije, dok je otvoreno pitanje je li Buddha po svojem nauku osnivač religije ili je to tijekom vremena postao. I Buddha i Krist upućuju k transcendiranju svijeta, a i u buddhizmu i u kršćanstvu dolazi do odstupanja u tom pogledu. Usporedbu, koja ne teži pronalaženju sličnosti već isticanju osobitosti, možemo proširiti riječima dr. H. von Glasenappa iz eseja “Buddhism and Christianity”: “Kršćanstvo je još od samog početka bilo vjerski pokret koji se obraćao masama, a tek kada se učvrstilo među višim slojevima, izrasla je kršćanska filozofija. Buddhizam je pak u svojim počecima bio filozofsko učenje o razrješenju. Njegovi pristaše bili su većinom plemići i ratnici, ili iz dobrostojeće srednje klase uz nešto brahmana. Tek kada je buddhizam dospio u šire krugove, postao je popularna, narodska religija.
(slijedi nastavak)
autor: Rujana Kren
