Nedavna dešavanja u Japanu sa nesagledivim posljedicama u budućnosti, po ko zna koji put aktualizirala su pitanje nuklearnih elektrana, i općenito nuklearne tehnologije. Mi se nećemo baviti direktno temom nuklearne tehnologije, koja je zadnjih mjeseci intenzivirana u javnom diskursu i nadamo se da će uroditi plodom! U ovom kratkom tekstu koji slijedi prosloviti ćemo nešto o jednom drugom Japanu, i to tradicionalnom Japanu.
Kakav je tradicionalni Japan?
Odgovor na ovo pitanje motrit ćemo iz perspektive japanskog tradicionalnog slikarstva poznatog kao sumiye slikarstvo.
Kada govorimo o bilo kojem segmentu japanske kulture to traži elementarne naznake filozofije ili mudrosti koja je tu kulturu oblikovala. Japanska kultura ima dugu tradiciju i više je filozofskih škola oblikovalo istu. Mi ćemo se fokusirati na zen[1] tradiciju.
Zen je najjednostavnije kazano japanska škola budizma. Ta škola je snažno sudjelovala u uobličavanju japanskog života, a posebno je doprinjela formiranju i artikulisanju estetike. Tako da u dubljem promatranju japanskog slikarstva – sumiye, čajne ceremonije – chado, poezije – haiku, aranžiranja cvijeća – kado, ili pak vrtne arhitekture ne možemo a ne zapaziti zen mudrost, koja između ostalog uređuje čovjekov odnos prema prirodi.
Za čime teži Zen?
Ovo pitanje iz naše europske perspektive lako je postaviti, a u duhu zena još lakše je odgovoriti – ka prosvjetljenju (bodhi)! Ta staza ka zenovskom prosvjetljenju popločana je trenutačnim nadahnućima ili iluminacijama (satori). I tu završavamo kazivanje o zenu, jer spomenuta trenutačna nadahnuća su ono što zen umjetnik nastoji prenijeti ili utisnuti u medij svoje umjetnosti.
Kako to čini tradicionalni japanski sumiye slikar?
Japanski sumiye slikar ima veoma jednostavan, ali strogo definisan pribor i materijal. Kist, tuš i papir ostali su stoljećima isti, nepromjenjeni. Kist je od jazavčije dlake, izuzetno je mekan i može primiti mnogo tuša, koji se pravi od čađi, a papir je izrazito tanak i dobro upija tuš. Pribor i materijal slikara su veoma osjetljivi na svaki potez, stoga slikar treba da je brz u slikanju, tj. prenošenju trenutačnog nadahnuća; u slučaju da slikar svoj kist nešto duže zadrži na papiru isti bi se počeo cijepati. Ovakva tehnika, materijal i pribor idealni su za ono čemu teži sumiye slikar.
Navedimo i nekoliko važnih pojedinosti koje se odnose na samu tehniku slikanja; sumiye slikar u svom radu pravi što manje linija, a brisanje, prepravljanje, nadodavanje i sve ono što je uobičajeno za zapadnu tehniku slikanja uljem na platnu neprimjenjivo je u sumiye slikarstvu, kako zbog materijala koji to ne bi podnio, tako i zbog pravila samog slikarstva. Jednom izvedeni potezi su neizbrisivi!
Ovo slikarstvo omogućuje da umjetnik slijedi i aktualizira kontemplativnu intuiciju – ruka, prsti i kist su potpuno prepušteni nadahnuću. U tom činu bilo kakva logika ili racionaliziranje (diskurzivna misao) jeste samo prepreka koja može cijeli tok nadahnuća da poremeti i onemogući. Kada umjetnik započne aktualizaciju (umjetničku eksteriorizaciju) kontemplativne intuicije on se odvaja od nje (prestaje kontemplirati) i pušta samu intuiciju da preuzme kontrolu ruke, prstiju i kista; potpuno se predaje iluminaciji iz „ne-svijesnog“.
Pored osnovnog cilja sumiye slikarstva – prenijeti trenutačno nadahnuće, slikar također nastoji da uhvati kretanje. Naime, i japanska mudrost svjedoči da u kozmosu (u mikrokozmosu i makrokozmosu) ništa nije statično, te ako na slici nema dinamike onda u njoj nema ni života. Iz ovog principa možemo naslutiti veoma važnu estetsku dimenziju, koja se tiče estetske kategorije orginala, kopije, oponašanja ili zapadno-estetskim terminom kazano – mimesisa. Sumiye slikar nije slikar realizma, ili pak naturalizma, on ne kopira (ne podražava) okolinu oko sebe niti u njoj prevashodno nalazi vrutak inspiracije. On je umjetnik koji sluša i posmatra slike iz samoga sebe i ispoljava ih likovnim jezikom čije forme nisu nužno forme iz naše okoline, već iz umjetnikovog unutarnjeg svijeta (mundus imaginalis). Na taj način umjetnik spoznaje i realizira sebe kao savršenog čovjeka (anthropos teleios) ili iz današnje zbilje kao homo traditionis – biće koje jeste slobodno samo ako je njegovo kretanje u harmoniji sa kretanjima svekolikog kozmosa.
Kretati se, a pri tome biti u harmoniji sa okolinom jeste princip kojeg zagovara tradicionalni Japan, pa i njegovo tradicionalno slikarstvo sumiye. Takav Japan ne može biti u miru sa nuklearnim elektranama i dobrim dijelom suvremene tehnologije, koja je „dobra“ samo za homo modernusa – čovjeka koji ne zna odakle dolazi i kamo odlazi, prosto zato jer je čedo trenutka, zaokupljen svojim egoizmom i individualizmom!
Napomena:
Navedimo važan detalj tradicije zen i slikarstva sumiye; meditacija koju oni podrazumijevaju (bilješka br.1) usmjerena je na „ne-svijest“. Međutim, ta sfera nije isto što i ne-svijest (id, iracionalno...) u teoriji psihoanalize. Da situacija bude jasnija kažimo da „ne-svijest“ na koju se zen i slikarstvo sumiye referišu jeste prije nad-svijest, a ne-svijest o kojem govori psihoanaliza jeste pod-svijest!
Na ovaj detalj ukazali su mnogi pa i lucidni Titus Burckhardt, a o važnosti diferencijacije navedenog ne može se pretjerati u iskazu.
Ova napomena je značajna u kontekstu umjetnosti s kraja XIX i XX stoljeća u Evropi i SAD-u, ali i općenito zbog interesa za zen i druge istočne tradicije, koje najčešće na Zapadu bivaju zarotirane u vlastitu suprotnost: pseudo-zen, pseudo-vedanta, pseudo-budizam, pseudo-sufizam...
Literatura:
- D. T. Suzuki & Erih From, Zen budizam i psihoanaliza, Nolit, Beograd, 1977. god.
- Titus Burckhardt, Sveta umjetnost na istoku i na zapadu, Tugra, Sarajevo, 2001. god.
© by Rasim Ibrović
[1] Riječ zen je japanski ekvivalent kineskoj riječi ch'an i zajedničko im je etimološko ishodište iz sanskritskog jezika (poglavito iz vedske religiozno-duhovne tradicije) – dhyana, što znači: meditacija, kontemplacija...
