četvrtak, 15. rujna 2011.

Crkva bosanska (2/2)

Crkva bosanska – pravovjerna kršćanska konfesija

Ono što se desilo sa stećcima u literaturi od XIX stoljeća pa sve do danas identično je sa tumačenjem Crkve bosanske. Naime, mnogi autori pišući o Crkvi bosanskoj bili su u potunosti oslonjeni na strane izvore u kojima su mogli saznati sve ono što ta Crkva nije bila. Razlog je jednostavan, radi se o izvorima nastalim u okruženjima krajnje neprijateljski nastrojenim prema Bosni i bosanskom društvu, odnosno, Crkvi bosanskoj. U takvim izvorima nalazimo arsenal najrazličitijih diskvalifikacija Crkve bosanske, koje kada se sagledaju  međusobno su oprečne, a što je najvažnije, nemaju nikakvog oslonca u samoj Bosni, odnosno, bosanskim izvorima.
Na osnovu stranih izvora tumačenje Crkve bosanske ide u pravcu bogumilstva, neomanihejstva, odnosno, dualizma. Za sve navedeno nema nikakvog dokaza u izvorima nastalim u samoj Bosni. 
Na osnovu bosanskih izvora jasno možemo zaključiti da je Crkva bosanska bila šizmatička crkva, autonomna, ali pravovjerna, nikako dualistička, te je stoga možemo jasno definisati kao kršćansku konfesiju. Za stvaranje što jasnije predstave o Bosanskoj crkvi iznimno su važne bosanske povelje, epitafi na stećcima, vjerski rukopisi – evanđelja i od krucijalne važnosti oporuka (testament) gosta Crkve bosanske Radina Butkovića iz 1466. godine. Svi bosanski izvori su u savršenom suglasju, za razliku od nebosanskih.
Iz izvora, a posebno spomenute oporuke gosta Radina, saznajemo sljedeće karakteristike Bosanske crkve.

Crkva bosanska je kršćanska konfesija koja ima svoju crkvenu strukturu i hijerarhiju, različitu od dvije velike kršćanske konfesije (rimokatoličanstva i pravoslavlja). Dakle, u ekleziološkom kontekstu, Crkva bosanska je autonomna.
Crkva bosanska je vjerovala u Sveto Trojstvo, odnosno, u osobnog Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Na osnovu ovoga jasno je da je Crkva bosanska pravovjerna kršćanska konfesija, koja se u hristološkom kontekstu ne razlikuje od dvije najveće kršćanske denominacije[1].  Ipak, na osnovu dostupnih izvora nije nam poznato u potpunosti pneumatološko vjerovanje Crkve bosanske[2].
Također, pouzdano znamo da je Crkva bosanska vjerovala u materinstvo Majke Božije, u stvarno mučenje i smrt Isusovu, zatim, njegovo uskrsnuće i uzašašće, u istočni grijeh, osobne grijehe, oproštenje grijeha, u vječni život, posebni sud nakon smrti i strašni sud, i naravno, u milost Božiju. U oporuci gosta Radina naglašava se važnost molitve i značaj posta. Važno je naglasiti da su bosanski krstjani štovali svetačke moći i priznavali sve vjerske istine sadržane u Apostolskom vjerovanju osim „vjerujem u svetu katoličku crkvu[3].
Među blagdanima koje je Crkva bosanska blagdanovala poznati su nam sljedeći: Isusovo rođenje (Božić), Blagovijesti, Uskrsnuće i Uzašašće, Dan sv. Djevice Marije, sv. Petra i Pavla, sv. Mihovila Arkanđela, sv. Stjepana i Svi svete.

U vjerskim rukopisima (evanđeljima) ne nalazimo potvrdu latinskim izvorima, koji govore da su bosanski heretici prezirali i osuđivali Stari Zavjet. Naime, jedan od najvažnijih rukopisa Crkve bosanske Zbornik Hvala krstjanina demantuje tvrdnje latinskih izvora, jer je u njemu prisutan dekalog (Dest Božijih zapovjedi iz Starog Zavjeta), ali i slike starozavjetnih proroka, kao npr. Mojsija. Također, u spomenutom zborniku je i Ivan Krstitelj, za kojeg znamo da su ga prezirali bogumili, što je demant više da je Crkva bosanska bogumilska.
Iz Radinove oporuke saznajemo  o strukturi i hijerarhiji Crkve bosanske. Svi članovi Crkve bosanske dijele se na dvije grupe:

1.     Mirski ljudi (credentes), koji su činili brojniju skupinu i
2.     Pravi krstjani i krstjanice, tj. redovnici
(regulantes), koji su činili manju skupinu. Iz ove skupine izdvajali su se svi članovi crkvene hijerarhije, a to su:
·        Strojnici ili poglaviti krstjani – nositelji različitih službi. Iz skupine strojnika proizilazili su dvije vrste dostojanstvenika, niži u hijerarhiji, a to su:
§  Starci, i viši
§  Gosti.
Na čelu crkve nalazio se djed u funkciji biskupa.
Za krstjane  i  krstjanice postoji dvojako tumačenje. Po jednima krstjani i krstjanice su svi vjernici Crkve bosanske, a po drugima ti su se nazivi odnosili isključivo na pripadnike duhovnog staleža (redovnike i redovnice).
          Neophodno je spomenuti i nazive koje su upotrebljavali Bosanci u srednjem vijeku za svoju Crkvu bosansku i svoju vjeru, to su: Crkva bosanska i Crkva božija; vjera naša, naš zakon, prava vjera i prava vjera apostolska. Iz ovog naziva „prava vjera apsotolska“ zaključujemo da su  Bosanci Crkvu bosansku i njen postanak vezivali s vremenom prakrščanstva[4].
Na kraju nekoliko iznimno važnih činjenica o Crkvi bosanskoj. Naime, pošto se ova crkva dovodi neopravdano u vezu sa dualizmom, neomaniheizmom i bogumilstvom, neophodno je kazati da je Crkva bosanska gradila crkvene objekte, nadgrobne crkve, imala je razvijenu likovnu umjetnost posebno onu u rukopisima, križ je sveprisutan i u sepulkralnoj umjetnosti, ali i u minijaturi itd.

Zaključak   

O Crkvi bosanskoj valja jasno kazati da je ona pravovjerna crkva u teološkom kontekstu, ali raskolnička (šizmatička) u odnosu na dvije velike kršćanske konfesije. Šizmatička Crkva bosanska imala je svoje korjene u bosanskoj katoličkoj biskupiji (onoj koja je dislocirana u Đakovo), taj izvjesni kontinuitet opaža se i u nazivu. Naziv eccleasiae bosnensis  za bosansku biskupiju preživjet će u nazivu Crkva bosanska.
Iz sveg navedenog nikako se ne da zaključiti da je Crkva bosanska: bogumilska, neomanihejska, odnosno, dualistička, nego isključivo pravovjerna kršćanska crkva!


© by Rasim Ibrović   




[1] Ivan Mužić, VJERA CRKVE BOSANSKE, Split, 2008. god., str. 77
[2] Poznato je da istočna (pravoslavna) i zapadna (rimokatolička) crkva različito vjeruju (poimaju) Duha Svetog. Na Prvom carigradskom saboru 381. god. potvrđeno je Nicejsko vjerovanje koje kaže  da je Sin istobitan (grč. Homoousios) Ocu, tj. jedinstvo Oca i Sina. Dakle, Nicejsko vjerovanje bavi se  shvaćanjem Sina, a o Duhu Svetom u Nicejskom vjerovanju kaže se “Vjerujemo u Duha Svetoga”.  Carigradski sabor proširuje nicejsko vjerovanje u kontekstu Duha Svetoga (zato je ovo vjerovanje nazvano nicejsko-carigradsko), pa se kaže da Sveti Duh “izlazi od Oca”. Međutim, na Zapadu je u tekst nicejsko-carigradskog vjerovanja uključen i tekst koji se navodi pod latinskim nazivom “Filioque” što znači  “I sina”. Tako smo dobili dva različita vjerovanja i poimanja Svetog Duha. Istočna crkva vjeruje da Sveti Duh izlazi od Oca, a zapadna crkva vjeruje da Sveti Duh izlazi od Oca i Sina.
Kakvo je bilo pneumatološko vjerovanje  kod pripadnika Crkve bosanske, je li ono bilo identično zapadnom ili pak  istočnom učenju, danas nam još nije poznato.
[3] Srećko M. Džaja – Dubravko Lovrenović, SREDNJOVJEKOVNA CRKVA BOSANSKA, U: Svjetlo riječi, 2007. god., str. 12
[4] Ivan Mužić, VJERA CRKVE BOSANSKE, Split, 2008. god., str. 76.
  


 Crkva sv. Nikole u Milima kod Visokog podignuta četrdesetih godina XIV stoljeća.
Mile su bile kraljevsko stolno i saborno mjesto Velikog rusaga bosanskog, te krunidbeno i grobno mjesto bosanskih kraljeva za vrijeme srednjovjekovne Bosne.

Hvalov zbornik je reprezentativno djelo srednjovjekovne bosanske književnosti. Pisano je za bosanskog velmožu Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1404. Priredio ga je krstjanin Hval u doba 'dida Radomira', poglavara Crkve bosanske.