Omer Hajam

Omer Hajam (1048-1131.) perzijski astronom, matematičar, muzičar, filozof, pjesnik - možda nadasve pjesnik?




O dušo, od zemaljskih mrlja kad se očistiš,
k'o duh slobodan, zaplovit ćeš nebu,
tvom domu na najvišem nebu; sram te budi
koji u ovoj golemoj kući od gline prebivaš. 

Ravi Shankara & Yehudi Menuhin

 Duet sitara i violine!

       Ravi Shankara rođen je 7. aprila 1920. godine u indijskom gradu Varanasiju. Jedan je od najpoznatijih interpretatora tradicionalne indijske muzike. Nakon završenih studija i nakon rada na indijskim radio programima godine 1956. Shankara započinje turneju po Evropi i SAD-u. Ta turneja je dovela do toga da je Zapad na autentičan način konačno upoznat sa indijskom tradicionalnom muzikom. Veoma brzo dolazi u kontakt, a potom u ozbiljnu i profesionalnu saradnju sa dobro poznatim muzičarem Yehudinom Menuhinom (violinistom).

Recimo i to da je Shankara virtuoz na sitaru, instrumentu bez kojeg je teško zamisliti indijsku tradicionalnu muziku. On je bez sumnje najbolji sitarista druge polovine XX stoljeća.

Nagrade, priznanja, počasni doktorati koje je Shankara dobio na Istoku i Zapadu bilo bi teško taksativno nabrojati, a kamo li o njima dati iole detaljan prikaz.

www.ravishankar.org 

       Yehudi Menuhin (1916-1999.) spada u red najboljih violinista XX stoljeća. Rođen je u SAD-u, a njegova obitelj porijeklom je iz Bjelorusije. Menuhin je Jevrej, koji je u toku svog života radio i djelovao u nekoliko zemalja, a najviše u Velikoj Britaniji, Švicarskoj i SAD-u. Menuhin je počeo svirati violinu u četvrtoj godini, a prvi solo nastup imao je u sedmoj godini.

Menuhinov prvi profesionalni susret sa Ravi Shankarom desio se 1966. godine. Ta godina je važna jer tada dolazi prvi put do toga da sitar učestvuje sa simfonijskim orkestrom na Zapadu!

www.menuhin.org

Prvi zajednički album Shankare i Menuhina je "WEST MEETS EAST" iz 1966.

Titus Burckhardt

    

Titus Burckhardt (ili Ibrahim Izuddin) spada u red najuspješnijih promicatelje perenijalne mudrosti u XX stoljeću. Titus je rođen u Firenci 1908., a njegovo porijeklo je germansko (švicarsko). Rođen je u porodici koja je njegovala znanstveni i umjetnički rad. Zahvaljujući toj činjenici Titus je još od djetinjstva i rane mladosti imao priliku odrastati i obrazovati se u sredini koja je njegovala spoemenute vrijednosti. Njegov otac Carl bio je kipar, a majka Sophia slikarcia.

Titus veoma rano pokazuje interesovanje za znanjem koje i nije u vremenu u kojem je živio imalo povoljan položaj. Naime, sveprisutni ateizam i sekularizam poricali su svako kazivanje ili ispoljavanje Svetog, tradicionalnog ili kako smo to na početku kazivanja oslovili kao perenijalnog (vječna mudrost). Baš ova mudrost ili filosofija (Philosophia perennis et universalis) zainteresovat će mladog Titusa i veoma brzo ga dovesti u kontakt sa glasovitim promicateljem iste mudrosti Rene Guenonom (1886-1951.). U godinama koje slijede sve intenzivnije se uvezuju brojni autori koji su na fonu spomenute mudrosti koja se kroz povijest manifestuje kroz različite forme, a u različitim tradicijama oslovljavaju je kao: sanatana dharma, dhamma, tao, hagia sophia, lex aeterna, din al-haqq, philosophia perennnis...

Pored Rene Guenona i Titus B. istiću se slijedeći autori: Ananda Kentish Coomaraswamy (1877-1947.), Frithjof Schuon (1907-1998.), Martin Lings (1909-2005.), William Stoddart (1925.), Seyyed Hossein Nasr (1933.) i dr.

Zajedničko spomenutim autorima, ali i brojnim drugima koje nismo spomenuli, a na tragu su iste vječne mudrosti od praiskona do danas jeste, najsažetije kazano, interesovanje, a napose ljubav spram Jednosti u mnoštvu i mnoštva iz Jednosti.

Titusa B. u kontekstu perenijalne filosofije prepoznajemo kao autora koji je dao doprinos na rasvjetljavanju onoga što ćemo nazvati tradicionalnom i svetom umjetnošću Istoka i Zapada. Titus B. je historičar umjetnosti, po formalnom obrazovanju, a to mu bijaše izvanredna podloga za prethodno kazano. Naime, valja istaći podatak da je Titusov djed Jakob Burckhardt* (1818-1897.) bio istaknuti historičar umjetnosi na Zapadu, danas poznat kao osnivač formalno-analitičke metode u historiji umjetnosti. Imajući ovu činjenicu u vidu zajedno sa prethodnom koja se odnosi na njegovog oca (Carla B.) jasno nam biva odakle toliko interesovanje za historiju umjetnosti kod Titusa Burckhardta. O njegovom izvanrednom poznavanju umjetnosti (tradicionalne i svete) najbolje nam danas govore njegove knjige kao što su:

•  Titus Burckhardt, SVETA UMJETNOST NA ISTOKU I NA ZAPADU, Tugra, Sarajevo, 2007. 
•  Titus Burckhardt, SIENA, CITY OF THE VIRGIN, Oxford Universitiy Press, 1960. 
•  Titus Burckhardt, FES, CITY OF ISLAM, Cambridge, Islamic Texts Society, 1992.

Ovom prilikom skrečemo pažnju na Titusov izvanredan tekst pod naslovom "Osnove islamske umjetnosti" kojeg je s njemačkog preveo Irfan Hošić, a objavljen je u: Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, 11/2007. god.

Ibrahim Izuddin (Titus B.) preselio je 1984. godine.

P.S.

Na kraju spomenimo odličnu Titusovu knjigu pod naslovom "UPUTA PREMA UNUTARNJEM UČENJU ISLAMA", koju je na Bosanski jezik preveo dr. Rusmir Mahmutčehajić (izdavač Sebil, Zagreb, 1994. god.). Titus B. u spomenutoj knjizi koja se sastoji od tri dijela, a to su:

1. NARAV SUFIZMA
2. TEMELJI UČENJA
3. DUHOVNO ISPUNJENJE 

prikazuje srčiku islama, njegovu duhovnost, ezoteriju tj. sufizam ili tesavvuf. U tom nastojanju Titus B. gotovo na svakoj stranici ove knjige donosi primjere iz drugih religiozno-duhovnih tradicija (judeo-kršćanske, vedske, budističke i dr. tradicija) koje obuhvata njegova nesvakidašnja erudicija.

Više o Titusu B. vidi:
http://www.znaci.com/islam_u_drustvu/fenomenologija/art198_0.html 

_______________________
* Enciklopedija likovnih umjetnosti I, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1960. god., 541. str.

tariqa

Planina Bjelašnica kao da je metafora ili još bolje, simbol (ako ima značenje višeg nivoa realnosti koju kosmičko područje jednovremno skriva i otkriva) same kosmičke planine Qaf iza čijih sedam dolina, ili ponad sedam dolina obitava Nebeski kralj, ptica Simurg. Spomenute doline su doline traženja i ozbiljenja vlastitog simurga ka Svekolikom Simurgu.

O simbolima:

• kosmičkoj planini Qaf, 
• simurgu, odnosno Simurgu, 
• sedam dolina tj. nivoa duhovnog - mističnog puta (tariqa)...

vidi u djelu "Govor ptica", koje ima alhemijsko dejstvo na dušu. Riječ je o sufijskom (mističnom) spisu čiji je autor Feriduddin Muhammed Attar (sufijski gnostik iz Nišapura) - pogledaj slijedeći link:

Ptičiji let u sjedinjenje

Preporučujemo knjigu:
Feriduddin Attar, Govor ptica, Bemust, Sarajevo, 2008. god.
(preveo Ahmed Ananda )

Biti prožet svjetlošću prisustva Simurgha

jeste shvatiti da,

ne znam da li sam ja Ti ili Ti ja;

Iščeznuo sam u Tebi i dvojnosti je nestalo.

(Feriduddin M. Attar)

 

fusion

Crkva svetog Antuna Padovanskog, sagrađena je 1266. godine u Bihaću. Crkva je u gotičkom stilu i jedna je od najstarijih građevina u ovome stilu na prostoru BiH. Za vrijeme osmanske vlasti crkva je preuređena u džamiju (Fethija džamiju), a ta intervencija je naočitija u dograđenoj munari uz crkvu. Danas je ovaj objekat zoran primjer susreta Okcidenta i Orijenta na tlu BiH.

Crkva bosanska (2/2)

Crkva bosanska – pravovjerna kršćanska konfesija

Ono što se desilo sa stećcima u literaturi od XIX stoljeća pa sve do danas identično je sa tumačenjem Crkve bosanske. Naime, mnogi autori pišući o Crkvi bosanskoj bili su u potunosti oslonjeni na strane izvore u kojima su mogli saznati sve ono što ta Crkva nije bila. Razlog je jednostavan, radi se o izvorima nastalim u okruženjima krajnje neprijateljski nastrojenim prema Bosni i bosanskom društvu, odnosno, Crkvi bosanskoj. U takvim izvorima nalazimo arsenal najrazličitijih diskvalifikacija Crkve bosanske, koje kada se sagledaju  međusobno su oprečne, a što je najvažnije, nemaju nikakvog oslonca u samoj Bosni, odnosno, bosanskim izvorima.

Na osnovu stranih izvora tumačenje Crkve bosanske ide u pravcu bogumilstva, neomanihejstva, odnosno, dualizma. Za sve navedeno nema nikakvog dokaza u izvorima nastalim u samoj Bosni. 

Na osnovu bosanskih izvora jasno možemo zaključiti da je Crkva bosanska bila šizmatička crkva, autonomna, ali pravovjerna, nikako dualistička, te je stoga možemo jasno definisati kao kršćansku konfesiju. Za stvaranje što jasnije predstave o Bosanskoj crkvi iznimno su važne bosanske povelje, epitafi na stećcima, vjerski rukopisi – evanđelja i od krucijalne važnosti oporuka (testament) gosta Crkve bosanske Radina Butkovića iz 1466. godine. Svi bosanski izvori su u savršenom suglasju, za razliku od nebosanskih.

Iz izvora, a posebno spomenute oporuke gosta Radina, saznajemo sljedeće karakteristike Bosanske crkve.

Crkva bosanska je kršćanska konfesija koja ima svoju crkvenu strukturu i hijerarhiju, različitu od dvije velike kršćanske konfesije (rimokatoličanstva i pravoslavlja). Dakle, u ekleziološkom kontekstu, Crkva bosanska je autonomna.

Crkva bosanska je vjerovala u Sveto Trojstvo, odnosno, u osobnog Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Na osnovu ovoga jasno je da je Crkva bosanska pravovjerna kršćanska konfesija, koja se u hristološkom kontekstu ne razlikuje od dvije najveće kršćanske denominacije[1].  Ipak, na osnovu dostupnih izvora nije nam poznato u potpunosti pneumatološko vjerovanje Crkve bosanske[2].

Također, pouzdano znamo da je Crkva bosanska vjerovala u materinstvo Majke Božije, u stvarno mučenje i smrt Isusovu, zatim, njegovo uskrsnuće i uzašašće, u istočni grijeh, osobne grijehe, oproštenje grijeha, u vječni život, posebni sud nakon smrti i strašni sud, i naravno, u milost Božiju. U oporuci gosta Radina naglašava se važnost molitve i značaj posta. Važno je naglasiti da su bosanski krstjani štovali svetačke moći i priznavali sve vjerske istine sadržane u Apostolskom vjerovanju osim „vjerujem u svetu katoličku crkvu“[3].

Među blagdanima koje je Crkva bosanska blagdanovala poznati su nam sljedeći: Isusovo rođenje (Božić), Blagovijesti, Uskrsnuće i Uzašašće, Dan sv. Djevice Marije, sv. Petra i Pavla, sv. Mihovila Arkanđela, sv. Stjepana i Svi svete.

U vjerskim rukopisima (evanđeljima) ne nalazimo potvrdu latinskim izvorima, koji govore da su bosanski heretici prezirali i osuđivali Stari Zavjet. Naime, jedan od najvažnijih rukopisa Crkve bosanske Zbornik Hvala krstjanina demantuje tvrdnje latinskih izvora, jer je u njemu prisutan dekalog (Dest Božijih zapovjedi iz Starog Zavjeta), ali i slike starozavjetnih proroka, kao npr. Mojsija. Također, u spomenutom zborniku je i Ivan Krstitelj, za kojeg znamo da su ga prezirali bogumili, što je demant više da je Crkva bosanska bogumilska.

Iz Radinove oporuke saznajemo  o strukturi i hijerarhiji Crkve bosanske. Svi članovi Crkve bosanske dijele se na dvije grupe:

1.     Mirski ljudi (credentes), koji su činili brojniju skupinu i

2.     Pravi krstjani i krstjanice, tj. redovnici

(regulantes), koji su činili manju skupinu. Iz ove skupine izdvajali su se svi članovi crkvene hijerarhije, a to su:

·        Strojnici ili poglaviti krstjani – nositelji različitih službi. Iz skupine strojnika proizilazili su dvije vrste dostojanstvenika, niži u hijerarhiji, a to su:

§  Starci, i viši

§  Gosti.

Na čelu crkve nalazio se djed u funkciji biskupa.

Za krstjane  i  krstjanice postoji dvojako tumačenje. Po jednima krstjani i krstjanice su svi vjernici Crkve bosanske, a po drugima ti su se nazivi odnosili isključivo na pripadnike duhovnog staleža (redovnike i redovnice).

          Neophodno je spomenuti i nazive koje su upotrebljavali Bosanci u srednjem vijeku za svoju Crkvu bosansku i svoju vjeru, to su: Crkva bosanska i Crkva božija; vjera naša, naš zakon, prava vjera i prava vjera apostolska. Iz ovog naziva „prava vjera apsotolska“ zaključujemo da su  Bosanci Crkvu bosansku i njen postanak vezivali s vremenom prakrščanstva[4].

Na kraju nekoliko iznimno važnih činjenica o Crkvi bosanskoj. Naime, pošto se ova crkva dovodi neopravdano u vezu sa dualizmom, neomaniheizmom i bogumilstvom, neophodno je kazati da je Crkva bosanska gradila crkvene objekte, nadgrobne crkve, imala je razvijenu likovnu umjetnost posebno onu u rukopisima, križ je sveprisutan i u sepulkralnoj umjetnosti, ali i u minijaturi itd.

Zaključak   

O Crkvi bosanskoj valja jasno kazati da je ona pravovjerna crkva u teološkom kontekstu, ali raskolnička (šizmatička) u odnosu na dvije velike kršćanske konfesije. Šizmatička Crkva bosanska imala je svoje korjene u bosanskoj katoličkoj biskupiji (onoj koja je dislocirana u Đakovo), taj izvjesni kontinuitet opaža se i u nazivu. Naziv eccleasiae bosnensis  za bosansku biskupiju preživjet će u nazivu Crkva bosanska.

Iz sveg navedenog nikako se ne da zaključiti da je Crkva bosanska: bogumilska, neomanihejska, odnosno, dualistička, nego isključivo pravovjerna kršćanska crkva!

© by Rasim Ibrović   

---

[1] Ivan Mužić, VJERA CRKVE BOSANSKE, Split, 2008. god., str. 77

[2] Poznato je da istočna (pravoslavna) i zapadna (rimokatolička) crkva različito vjeruju (poimaju) Duha Svetog. Na Prvom carigradskom saboru 381. god. potvrđeno je Nicejsko vjerovanje koje kaže  da je Sin istobitan (grč. Homoousios) Ocu, tj. jedinstvo Oca i Sina. Dakle, Nicejsko vjerovanje bavi se  shvaćanjem Sina, a o Duhu Svetom u Nicejskom vjerovanju kaže se “Vjerujemo u Duha Svetoga”.  Carigradski sabor proširuje nicejsko vjerovanje u kontekstu Duha Svetoga (zato je ovo vjerovanje nazvano nicejsko-carigradsko), pa se kaže da Sveti Duh “izlazi od Oca”. Međutim, na Zapadu je u tekst nicejsko-carigradskog vjerovanja uključen i tekst koji se navodi pod latinskim nazivom “Filioque” što znači  “I sina”. Tako smo dobili dva različita vjerovanja i poimanja Svetog Duha. Istočna crkva vjeruje da Sveti Duh izlazi od Oca, a zapadna crkva vjeruje da Sveti Duh izlazi od Oca i Sina.

Kakvo je bilo pneumatološko vjerovanje  kod pripadnika Crkve bosanske, je li ono bilo identično zapadnom ili pak  istočnom učenju, danas nam još nije poznato.

[3] Srećko M. Džaja – Dubravko Lovrenović, SREDNJOVJEKOVNA CRKVA BOSANSKA, U: Svjetlo riječi, 2007. god., str. 12

[4] Ivan Mužić, VJERA CRKVE BOSANSKE, Split, 2008. god., str. 76.

  

 Crkva sv. Nikole u Milima kod Visokog podignuta četrdesetih godina XIV stoljeća.
Mile su bile kraljevsko stolno i saborno mjesto Velikog rusaga bosanskog, te krunidbeno i grobno mjesto bosanskih kraljeva za vrijeme srednjovjekovne Bosne.

Hvalov zbornik je reprezentativno djelo srednjovjekovne bosanske književnosti. Pisano je za bosanskog velmožu Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1404. Priredio ga je krstjanin Hval u doba 'dida Radomira', poglavara Crkve bosanske.

Crkva bosanska (1/2)

Geografsko-povijesni kontekst


            Bosansko srednjovjekovlje je uveliko određeno geografskim položajem bosanske države. Srednjovjekovna Bosna je smještena između dvije kulture, dvije religije, zapravo, dva antipodna svijeta. Zahvaljujući svom položaju Bosna je imala priliku da bude pod kulturnim utjecajem istočne – pravoslavne i zapadne – katoliče sfere. U tom prožimanju kultura na tlu Bosne izrodit će se autentični  kulturni identitet (posebno uočljiv u bosanskoj minijaturi, obradi metala, stećcima, pismenosti...), ali i samosvojno crkveno uređenje. Riječ je o autonomnoj Crkvi bosanskoj, koja je pronašla vlastiti put u kršćanskom svijetu nestajući ni uz rimokatoličkog papu, ali ni uz carigradskog pravoslavnog patrijarha.

S kraja  XII stoljeća otpočinju intenzivnija kulturno-politička dešavanja u Bosni. Za ovaj period vezujemo vladavinu jednog od najglasovitijih vladara bosanske države – Kulina bana (1180-1204.). Već od njegove vladavine započet će snažan  proces  razvoja bosanskog identiteta prepoznatljivog kroz politiku, kulturu, ali i religiju – autonomnu crkvu. Ovaj razvoj bosanskog identiteta na svim poljima u kojima se čovjek realizira bit će, između ostalog, i posljedica stalnih pritisaka susjednih država. Ovdje posebno mislimo na Ugarsku, koja će kroz cijeli srednji vijek vršiti različite vrste pritisaka ne bi li bosanski teritorij priskrbila sebi. Ti konstantni, ali s različitim intenzitetom i različitim metodima, pritisci na Bosnu proizvode kod Bosanaca  snažan osjećaj otpora kojem je cilj samostalnost, autonomnost itd. Neželeći se prikloniti ni Istoku ni Zapadu u konfesionalnom, ali i političkom smislu, bosansko društvo – vladajući  sloj iznalazi vlastiti konfesionalni model pravovjernog kršćanstva zbog kojeg će biti, skoro do kraja bosanske srednjovjekovne države, identifikovano sa  različitim oblicima hereze. Niz najrazličitijih, ali i oprečnih, diskvalifikacija Crkve bosanske, odnosno, bosanskog društva, od strane pape, ugarskih vladara i, općenito, cjelokupnog okruženja bosanskog, najčešće je imao za cilj izazvati križarski pohod na Bosnu, a u tom slučaju ostvarile bi se teritorijalne težnje Ugarske.

U moru nebosanskih izvora,  koji govore o karakteru Crkve bosanske, zapravo, ništa ne saznajemo o istoj, a što uistinu ima veze s njom. Radi se uvijek o predrasudama i kazivanjima za koja nema nikakve potvrde na prostoru Bosne, odnosno, u izvorima nastalim u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Iz kazanog jasno je zaključiti da o Crkvi bosanskoj  nećemo moći ništa valjano saznati iz nebosanskih izvora, naprosto zato što se radi o izvorima koji dolaze od strane neprijatelja i crkve i, općenito, društva bosanskog. Za spoznavanje Crkve bosanske najvaljanije je osvrnuti se na izvore nastale na tlu Bosne i osluhnuti šta  sami Bosanci kažu o sebi, odnosno, o svojoj Crkvi.

Postoji nekoliko vrlo značajnih činjenica, geografsko–prirodnog i povijesnog karaktera,  koji su prethodili ili utjecali na formiranje Crkve bosanske. Bosanskohercegovačka geografija učinila je da srednjovjeokvna Bosna bude jednim dijelom izolirana od tadašnjih svjetskih tokova, odnosno, sva zbivanja oko Bosne u samoj Bosni imala su ne tako velikog odraza ili utjecaja. Ova činjenica, geografske naravi – izoliranost, posebno se odnosi na konfesionalnu situaciju u Bosni.

Naime, prije formiranja Crkve bosanske u Bosni je egzistirala katolička crkva, odnosno, Bosanska biskupija, koja je bila pod jurisdikcijom Dubrovačke nadbiskupije. Bosanska biskupija stoluje od XI stoljeća. Ova biskupija nije imala katedralu, a općenito broj crkvi nije bio velik imajući u vidu da razvoj gradova dolazi tek u XIV stoljeću. Važan dio crkvenog života činile su krstjanske hiže (samostani). Bosanska biskupija i hiže dugo vremena činile su jednu zajednicu. Spomenute hiže davale su osnovni ton crkvenom životu u Bosni. Svi biskupi u Bosni bili su domaći ljudi, koje je dubrovački biskup imenovao. Na prostoru Bosanske biskupije obavljao se obred na slavenskom jeziku, a ne na latinskom, u tom kontekstu valja spomenuti da su i srednjovjekovni rukopisi, napose Evanđelja, pisani na slavenskom jeziku. Bosna je nominalno za vrijeme vladavine Kulina bana katolička zemlja. Međutim, ne tako malu konfesionalnu zajdenicu činili su i pravoslavci koji su dominirali u Humu (današnja Hercegovina), posebno u unutrašnjosti Huma. Naime, područje Huma, posebno ono priobalno, više je u kontaktu sa aktualnim evropskim  zbivanjima, nego Bosna. Razlog tomu je, naravno, blizina jadranskog primorja, odnosno, Dalmacije.

Međutim, neophodno je  kazati da je ovo period u kojem nema mnogo gradova u Bosni. Sasvim pouzadno znamo da se gradovi u Bosni počinju razvijati (intenzivnije) tek u drugoj polovini XIV i kroz XV stoljeće[1]. Bosnom do osnutka gradova dominira seosko stanovništvo koje je neobrazovano i koje je malo informirano o kršćanstvu. Naime, uzevši u obzir činjenicu izoliranosti zemlje Bosne, zatim, da je seosko stanovništvo dominantno (uz činjenicu teškog života po bosanskim vrletima gdje su stočarstvo i zemljoradnja glavi egzistencijalni oslonac), nezaobilazno je ovim faktumima pridružiti i ono što John Fine naziva religijskim sinkretizmom[2]. Taj sinkretizam je bio prisutan među seljacima svih konfesija (a uočljiv je i danas u BiH kod: rimokatolika, pravoslavaca i muslimana). Zahvaljujući njemu dominantno seosko stanovništvo Bosne uspjelo je živjeti pomireno kršćanstvo sa prethodnim, nekršćanskim, tradicijama, kao što je staroslavenska religijska tradicija i različite vrste kultova koji sežu duboko u antiku. Dakle, različite vrste rituala, magije i kultova, putem kojih je ondašnji čovjek lakše bivstvovao na zemlji bile su toliko prisutne kod bosanskog seljaka da su ga istinski odvojile od crkve i njenih predstavnika. Koegzistencija novog (kršćanstva) sa starim vjerovanjima, preplitanje starih praksi i novijih vjerovanja  je nešto što je obilježilo bosansko srednjovjekovlje, posebno ono do formiranja gradova.  Spomenuta koegzistencija bila je, rekli bi smo, sveprisutna u Bosni. Koegzistencija se formalno razlikovala od sela do sela. Vjerskih modela u Bosni bilo je, slobodno kazavši, koliko i sela. Imajući u vidu prethodno kazano, John Fine u svojoj izvrsnoj studiji o Crkvi bosanskoj kaže: „Mnoge neprimjerenosti u bosanskom kršćanstvu bile su uzrok osude stranih svećenika, a u svakom slučaju, nisu bile rezultat heretičkog učenja, nego se radilo o devijacijama običaja i vjerovanja na individualnom nivou ili na nivou sela, što su seljani nastojali sljediti, ono što su smatrali kršćanskom vjerom i praksom, koju nisu ni dobro razumjeli.“[3]  Bosanski seljak je imao malo dodira sa klerom, odnosno, crkvom i spomenutim hižama. On je bio prepušten vlastitim percepcijama i predodžbama svekolike zbilje.

Iz dosada rečenog: geografska izoliranost  Bosne, dominantno seosko stanovništvo, mnoštvo nekršćanskih vjerovanja i običaja, nepovezanost crkve i vjernika, prije svega seljaka – jasno proizilazi da je bio prisutan snažan vjerski pluralizam. Ovoj činjenici  treba još dodati i faktum kojeg iznosi Ivan Mužić, a odnosi se na podatak da je u srednjovjekovnoj Bosni  bio nemali broj i nekrštenih (infideles)[4].

Cjelokupnu religijsko-konfesionalnu sliku u srednjovjekovnoj Bosni  možemo determinirati s dvije riječi – pluralnost i koegzistencija. Jedinstvo u različitosti uprisutnjeno kroz  pravoslavlje i rimokatoličanstvo, ali i obje tradicije u najrazličitijim varijantama nastalim sinkretizmom sa ranijim  predkršćanskim vjerovanjima. Tadašnjoj Evropi u kojoj je vladalo pravilo cuius regio, eius religio (čija država njegova i religija) bosanska konfesionalna atmosfera djelovala je krajnje nesređenom.

Dakle, stalne pretenzije na bosanski teritorij od strane Ugarske i uistinu autentična religijsko-konfesionalna atmosfera u srednjovjekovnoj Bosni, bit će dva osnovna razloga mnogih diskvalifikacija bosanskog društva od njenih susjeda (Ugarske) i pape. Sve učestalije diskvalifikacije bosanskog društva od pape proizvode zveckanje križarskog oružja oko Bosne i u Bosni. Takva situacija u kojoj je teško razlučiti religijsko-konfesionalne i političke pozadine i ciljeve proizvest će kod Bosanaca potrebu za novim crkvenim ustrojstvom, koje će jednim djelom baštini rimokatoličku bosansku biskupiju, ali potpuno van uticaja  pape.

Nakon niza bezuspjelih pokušaja da se bosanska religijsko-konfesionalna situacija uredi po tadašnjem aktualnom evropskom modelu i sve većim teritorijalnim apetitima Ugarske, papa sredinom XIII stoljeća donosi, po mnogima, presudnu odluku. Naime, sjedište Bosanske biskupije se premješta iz Bosne u Đakovo (mjesto pod ingerencijom Svete krune Ugarske). Ovim potezom papa je, čini se, ubrzao proces koji je već ranije dobrano započeo, a to je formiranje samostalne (autonomne), pravovjerne Crkve bosanske. Riječ je o crkvi koja nije za autoriteta smatrala papu, ali ni carigradskog patrijarha, a ulazila je u okvir kršćanskog pravovjerja, odnosno, mogli bi je posmatrati kao jednu novu kršćansku konfesiju, a ne nikako neomanihejskom, bogumilskom...

© by Rasim Ibrović

---

[1] Pavao Anđelić, DOBA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE, U: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša,  Sarajevo, 1966. god., str. 455.

[2] John V. A. Fine,  BOSANSKA CRKVA, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2005. god., str. 36

[3] Ibid, str. 41

[4] Ibid, str. 56

Slijedi "Crkva bosanska – pravovjerna kršćanska konfesija"!

Slučaj Japana (na razmeđu tradicionalnog i modernog)

Nedavna dešavanja u Japanu sa nesagledivim posljedicama u budućnosti, po ko zna koji put aktualizirala su pitanje nuklearnih elektrana, i općenito nuklearne tehnologije. Mi se nećemo baviti direktno temom nuklearne tehnologije, koja je zadnjih mjeseci intenzivirana u javnom diskursu i nadamo se da će uroditi plodom! U ovom kratkom tekstu koji slijedi prosloviti ćemo nešto o jednom drugom Japanu, i to tradicionalnom Japanu.

Kakav je tradicionalni Japan?

Odgovor na ovo pitanje motrit ćemo iz perspektive japanskog tradicionalnog slikarstva poznatog kao sumiye slikarstvo.

Kada govorimo o bilo kojem segmentu japanske kulture to traži elementarne naznake filozofije ili mudrosti koja je tu kulturu oblikovala. Japanska kultura ima dugu tradiciju i više je filozofskih škola oblikovalo istu. Mi ćemo se fokusirati na zen[1] tradiciju.

Zen je najjednostavnije kazano japanska škola budizma. Ta škola je snažno sudjelovala u uobličavanju japanskog života, a posebno je doprinjela formiranju i artikulisanju estetike. Tako da u dubljem promatranju japanskog slikarstva – sumiye, čajne ceremonije – chado, poezije – haiku, aranžiranja cvijeća – kado, ili pak vrtne arhitekture  ne možemo a ne zapaziti zen mudrost, koja između ostalog uređuje čovjekov odnos prema prirodi.

Za čime teži Zen?

Ovo pitanje iz naše europske perspektive lako je postaviti, a u duhu zena još lakše je odgovoriti – ka prosvjetljenju (bodhi)! Ta staza ka zenovskom prosvjetljenju popločana je trenutačnim nadahnućima ili iluminacijama (satori). I tu završavamo kazivanje o zenu, jer spomenuta trenutačna nadahnuća su ono što zen umjetnik nastoji prenijeti ili utisnuti u medij svoje umjetnosti.

Kako to čini tradicionalni japanski sumiye slikar?  

Japanski sumiye slikar ima veoma jednostavan, ali strogo definisan  pribor i materijal. Kist, tuš i papir ostali su stoljećima isti, nepromjenjeni. Kist je od jazavčije dlake, izuzetno je mekan i može primiti mnogo tuša, koji se pravi od čađi, a papir je izrazito tanak i dobro upija tuš. Pribor i materijal slikara su veoma osjetljivi na svaki potez, stoga slikar treba da je brz u slikanju, tj. prenošenju trenutačnog nadahnuća; u slučaju da slikar svoj kist nešto duže zadrži na papiru isti bi se počeo cijepati. Ovakva tehnika, materijal i pribor idealni su za ono čemu teži sumiye slikar.

Navedimo i nekoliko važnih pojedinosti koje se odnose na samu tehniku slikanja; sumiye slikar u svom radu pravi što manje linija, a brisanje, prepravljanje, nadodavanje i sve ono što je uobičajeno za zapadnu tehniku slikanja uljem na platnu neprimjenjivo je u sumiye slikarstvu, kako zbog materijala koji to ne bi podnio, tako i zbog pravila samog slikarstva. Jednom izvedeni potezi su neizbrisivi!  

Ovo slikarstvo omogućuje da umjetnik slijedi i aktualizira kontemplativnu intuiciju – ruka, prsti i kist su potpuno prepušteni nadahnuću. U tom činu bilo kakva logika ili racionaliziranje (diskurzivna misao) jeste samo prepreka koja može cijeli tok nadahnuća da poremeti i onemogući. Kada umjetnik započne aktualizaciju (umjetničku eksteriorizaciju) kontemplativne intuicije on se odvaja od nje (prestaje kontemplirati) i pušta samu intuiciju da preuzme kontrolu ruke, prstiju i kista; potpuno se predaje iluminaciji iz „ne-svijesnog“.

Pored osnovnog cilja sumiye slikarstva – prenijeti trenutačno nadahnuće,  slikar također nastoji da uhvati kretanje. Naime, i japanska mudrost svjedoči da u kozmosu (u mikrokozmosu i makrokozmosu) ništa nije statično, te ako na slici nema dinamike onda u njoj nema ni života.  Iz ovog principa možemo naslutiti veoma važnu estetsku dimenziju, koja se tiče estetske kategorije orginala, kopije, oponašanja ili zapadno-estetskim terminom kazano – mimesisa. Sumiye slikar nije slikar realizma, ili pak naturalizma, on ne kopira (ne podražava) okolinu oko sebe niti u njoj prevashodno nalazi vrutak inspiracije. On je umjetnik koji sluša i posmatra slike iz samoga sebe i ispoljava ih likovnim jezikom čije forme nisu nužno forme iz naše okoline, već iz umjetnikovog unutarnjeg svijeta (mundus imaginalis). Na taj način umjetnik spoznaje i realizira sebe kao savršenog čovjeka (anthropos teleios) ili iz današnje zbilje kao homo traditionis – biće koje jeste slobodno samo ako je njegovo kretanje u harmoniji sa kretanjima svekolikog  kozmosa.

Kretati se, a pri tome biti u harmoniji sa okolinom jeste princip kojeg zagovara tradicionalni Japan, pa i njegovo tradicionalno slikarstvo sumiye. Takav Japan ne može biti u miru sa nuklearnim elektranama i dobrim dijelom suvremene tehnologije, koja je „dobra“ samo za homo modernusa – čovjeka koji ne zna odakle dolazi i kamo odlazi, prosto zato jer je čedo trenutka, zaokupljen svojim egoizmom i individualizmom!   

Napomena:

Navedimo važan detalj tradicije zen i slikarstva sumiye; meditacija koju oni podrazumijevaju (bilješka br.1) usmjerena je na „ne-svijest“. Međutim, ta sfera nije isto što i ne-svijest (id, iracionalno...) u teoriji psihoanalize. Da situacija bude jasnija kažimo da „ne-svijest“ na koju se zen i slikarstvo sumiye referišu jeste prije nad-svijest, a ne-svijest o kojem govori psihoanaliza jeste pod-svijest!

Na ovaj detalj ukazali su mnogi pa i lucidni Titus Burckhardt, a o važnosti diferencijacije navedenog ne može se pretjerati u iskazu.

Ova napomena je značajna u kontekstu umjetnosti s kraja XIX i XX stoljeća u Evropi i SAD-u, ali i općenito zbog interesa za zen i druge istočne tradicije, koje najčešće na Zapadu bivaju zarotirane u vlastitu suprotnost: pseudo-zen, pseudo-vedanta, pseudo-budizam, pseudo-sufizam...

Literatura:

• D. T. Suzuki & Erih From, Zen budizam i psihoanaliza, Nolit, Beograd, 1977. god.
• Titus Burckhardt, Sveta umjetnost na istoku i na zapadu, Tugra, Sarajevo, 2001. god.

© by Rasim Ibrović

---

[1] Riječ zen je japanski ekvivalent kineskoj riječi ch'an i zajedničko im je etimološko ishodište iz sanskritskog jezika (poglavito iz vedske religiozno-duhovne tradicije) – dhyana, što znači: meditacija, kontemplacija...