Sufizam, šivaizam i tantrizam u liku mistikinje Lalleshwari

Mistikinju Lalleshwari (XIV st.) ubrajamo u najglasovitije kašmirske mistične pjesnike, a poznajemo je pod mnoštvom imena, a to su Lal Ded, Lalla Yogishwari…, pa čak i Lalla Arifa, što jasno ukazuje da je poštovana i u okrilju islamske tradicije, ili korektnije kazano u jednom dijelu navedene tradicije – u bosanskoj islamskoj tradiciji posve je nepoznata. Napomenimo ovdje da je na našem zajedničkom jezičkom kulturnom prostoru, koliko je nama poznato, Vesna Krmpotić prva prevodila ovu kašmirsku mistikinju (vidi: Hiljadu lotosa, sačinila, prevela, predgovorom i tumačenjem popratila Vesna Krmpotić, Nolit, Beograd, 1971).

Njeno duhovno okrilje u kojem i kao pjesnikinja djela je tradicija kašmirskog šivaizma – tj. šiva-šakti tantristička tradicija (advaita). Ali kako i biva s misticima, nju svejednako štuju i osjećaju svojom muslimani Kašmira, ali i diljem Indijskog potkontinenta – upravo je oni zovu Arifa (što na arapskom znači “ona koja zna”; gnostik). 

Lalleshwari i Shiva - Šiva

Decenijama je njena poezija, prije nego je zapisana, usmeno čuvana od zaborava, a prvu hagiografiju o njoj nalazimo u djelu Tadhkirat-ul-Arifin (XVI st.) autora Mulla Ali Raina – što više nego dovoljno kazuje da su je zarana i muslimani, unatoč je pripadala šivaističkoj, tj. tantrističkoj tradiciji, prepoznavali kao sufijku i s tim u vezi duboko štovali. Također, ovu su mistikinju iznimno štovali i na prostorima današnjeg Irana, tačnije, mnogo šireg perzijskog kulturnog prostora.

(Eto zašto su sufizam, kao i svaka druga autentična mistika, humusišta istinskog i iskrenog međureligijskog susretanja, zajedničarenja, dijalog…, ali to je, uslovno kazano, druga tema.)

Njene pjesme se danas smatraju najstarijim poetskim djelima kašmirske književnosti, a koja je plod sažimanja indijske, tačnije sanskrtske, potom islamske – sufijske, prije svega perzijske tradicije.

O njenom životu jako malo znamo, a riječ je o znanju koje je u cijelosti utemeljeno na usmenom predanju, a predaja kazuje da se Lalleshwari udala veoma rano i to u dobi od 12 godina. U braku je bila zlostavljana, te je bračnu vezu raskinula, a potom je našla duhovnog učitelja, Siddha Srikantha, iniciravši se u šivaističku, tantrističku tradiciju. Nakon inicijacije zaputila se mističnim stazama živeći kao isposnik od milodara, hodajući naga…, a na koncu je i sama postala duhovna učiteljica.

Lalleshwari

Nekoliko njenih stihova će biti, nadamo se, dovoljno eda naslutite njezin rijek o zajedničkom nam Jednom. Uzgred kažimo i to da njeni stihovi tako snažno prizivaju mistično pjesništvo sufijke Rabije Adavije (VIII st.), ili kršćanske svetice Terezije Aviljske (XVI st.) – a vi slutite u njenim stihovima koga vam volja!

“Duboko u svom tijelu

tragala sam za svojom dušom.

Nisam pronašla dušu, već Tebe.

Samo Tebe!

Umotan u Sebe, sakrio si se od mene.

Cijeli dan sam Te tražila

a kada sam Te pronašla skrivenog u meni,

poludjeh, igrajući se sada sebe, sada Tebe.

Gospod je raširio suptilnu mrežu Sebe po cijelom svijetu.

Vidi kako ti ulazi pod kožu, unutar tvojih kosti.

Ako Ga ne možeš vidjeti dok si živ,

ne očekuj posebno viđenje nakon smrti.”*

*Stihovi preuzeti sa: https://filozofskoteoloski.wordpress.com/2023/06/05/pjesme-majke-lalle/