Willigis Jäger (1925-2020) bio je redovnik benediktinac i učitelj zena, ili samo duhovni učitelj – saputnik kako je i sam više volio kazati.
Willigis Jäger |
O religijskoj mnogolikosti i onome što je ponad svake religijske forme, ali i o nužnosti forme eda bi slutili ono nadformalno, ovaj istinski homo viator, mistik, kazuje sljedeće u razgovoru sa njemačkim filozofom i teologom Christophom Quarchom:
„Sve
su religije načini doživljavanja božanskog, ali ni jedna religija ne može
polagati pravo na jedini pristup Bogu. Želim to pojasniti jednom slikom:
religije su poput prekrasno obojenih prozorskih stakala. Ona daju svjetlu koje
sja kroz njih posebnu strukturu. Ako nema svjetla, prozori su bez sjaja, bez
predmeta. Tako je svjetlo odlučujući element. No svojim očima mi ne možemo
vidjeti svjetlo. Svjetlo čini stvari vidljivima, ali je samo nevidljivo.
Postaje vidljivo jedino kada je podijeljeno na boje i poprima strukturu. To je
također istina o religijama s obzirom na božansko. Religije daju opipljivu
strukturu neopipljivom. Cijena koju religije plaćaju za to je reduciranje
božanskog na jedan dio čitavog spektra. Bilo bi ludost uzeti taj dio kao
cjelinu. To bi bila ludost kao i vjerovanje da prozorsko staklo ima svoju
vlastitu snagu osvjetljavanja neovisnu od svjetla koje sja na prozoru i
osvjetljava ga. Osim toga moramo shvatiti da se svjetlo mora lomiti u spektar
boja da bi postalo vidljivo, a ne samo jednostavno sjati. Bog se pojavljuje u
religijama, ali nikada neće biti doživljen u njima u potpunoj punini svojega
svjetla ako religije nisu otvorene prema iskustvu.
Da bi se izravno doživjelo ono što zovemo Bog,
znači li to da bismo morali izaći iz „tame crkve“ i usuditi se stati ispred
otvorenog neba?
Ne
vjerujem da je božanska stvarnost za nas izvan svih struktura i prelamanja,
nastavljajući usporedbu sa svjetlom u prizmi. Nije mi prihvatljivo postojanje
nečega što nije aspekt Jednog. Prvotna stvarnost je uvijek sve. Bog postoji i
kao oblik i kao ne-oblik. Upravo kao što svjetlost nije raspoznatljiva
drugačije no na nečemu što obasjava, tako za nas ne postoji Bog bez oblika. Ako
nema ničega što bi svjetlo obasjavalo, ne vidite ni svjetlo. Čak bismo mogli
reći da ono što nam izgleda kao osvijetljen predmet nije ništa više od
zapakiranog svjetla! Drugačije rečeno: zaista nije ništa više do svjetlo.
Svjetlo se pojavljuje kada se osvjetljava. Upravo je to slučaj s Bogom. Postoji
samo Bog, jer Bog je postojanje samo po sebi. Sve što postoji jeste pojavnost bivanja,
„zapakiranog bivanja“, da se tako izrazim. To je ono što mistik doživljava. On
ne doživljava čistog, golog Boga iza svih religija. One ne izlazi kroz crkvena
vrata gledati sunce. (Oštetio bi oči tim postupkom kao što je to Platon rekao u
svojoj paraboli o pećini!). Točnije, on doživljava da je sve, uključujući i
njega samog, prikaz Boga – svežanj božanskog bivanja. Svemir je Božje
bogojavljanje.“*
*Willigis
Jäger, Val je more. Mistična duhovnost za
moderna vremena, prijevod s njemačkog M. Botić i Z. Botić, Synopsis,
Sarajevo, Zagreb, 2014, str. 60-61.