U mnogim ekološkim narativima koje čitam i slušam
kod modernih i savremenih ekologa prepoznajem jedan stari rijek o sufijama
(sufizmu) kojeg nam je u 11. stoljeću zapisao El-Hudžviri u djelu Raskivanje
velova. Naime, pišući o sufijama, sufizmu, tj. tesavufu u kritičkom tonu
El-Hudžviri navodi riječi jednog islamskog mistika koji veli sljedeće:
“Danas
je tesavuf (sufizam) samo ime bez suštine, a prije je to bila suština bez
imena!
…
Sada, eto, postoji ime, ali ne i njegova bit. Što bi se reklo, prije je
postojala praksa i nije bilo bitno kako to nazvati, a danas postoji i poznat
nam je naziv za to, no više nema prakse i ona je praktički nepoznata.”
Tako
je, nažalost, i sa ekologijom, ekolozima…
U 18.
stoljeću (1741), prije nego je njemački prirodoslovac Ernst Haeckel (XIX-XX)
prvi put upotrijebio pojam, termin ekologija,
u smislu odnosa živih organizama u dva
pravca: prema njihovom organskom i neorganskom okolišu, jedan bosanski učenjak, hadži
Mustafa Pruščak piše iznimno vrijedan rad pod naslovom Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja. U ovom
djelu, nevelikog obima, imamo priliku susresti se s jednom duhovnom ekologijom
(Seyyed Hossein Nasr), ili onim što danas zovu cjelovita ekologija (papa Franjo).
 |
| Rukopis: Hadži Mustafa Pruščak (18. st.) Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja (Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo) |
Ipak, valja naglasiti da i ovo djelo treba čitati oprezno i neprestance motriti širi kulturno-povijesni, odnosno društveno-politički ambijent u kojem živi i djela naš Mustafa Pruščak, e kako ne bi zapali u duhovnu miopiju i tupost. Ukoliko navedeno ne osvijestimo ne gine nam zasljepljenje pred stablom i to onim sasušenim u kojem nema vegetativnih sokova (i toga ima u ovom Traktatu i to gotovo na svakom slovu koje je odveć Pruščakovo) – upravo to stablo nam neće dati vidjeti Šumu.
Zato
čitatelja upućujem na jedno kritičko i trezveno čitanje stranica ovog Traktata, s posebnom pažnjom na one
alineje u kojima Mustafa Pruščak citira poslanika Muhammeda, ali i mnoge
islamske mistike (sufije), duhovne pregaoce, na koncu Kur’an sam.
Za ovu
priliku izdvajam sljedeća kazivanja:
“Od
Ebu Hurejra se prenosi da je Allahov Poslanik, Allah ga blagoslovio i spasio,
rekao:
‘Putujući, neki čovjek jako ožedni. Naiđe na bunar, siđe u nj, napi se i izađe.
U tom vidje psa kako je isplazio jezik i od velike žeđi jede vlažnu zemlju.
Ovog psa je spopala žeđ kao i mene, reče čovjek. Siđe u bunar, napuni obuću
vodom, prisloni je psu na usta i napoji ga. Allah mu je zahvalio i grijehe mu
oprosti.’
Rekoše
mu (ashabi): ‘Božiji poslaniče, imamo li nagradu i od životinja?’ Na svemu što
ima dušu (stiče se) nagrada, odgovori Poslanik.”*
“Od
Ebu ed-Derdā’a (se prenosi hadis): ‘(Poslanik bi) slijedio djecu i kupovao od
njih vrapce (koje su lovili), zatim bi ih puštao i govorio: ‘Idite i
živite!’”**
“Viđen
je Imam el-Gazali u snu pa mu je rečeno: Šta je Allah učinio s tobom? Postavio
me je predase i upitao: ‘S čime mi dolaziš?’ Spomenuo sam razne vrste (moje)
poslušnosti (prema Njemu). Ništa od toga nije primljeno! Ali, pišući jednom
suzdržao si se kad ti je muha pala na pero. Pustio si je da se napije tinte iz
samilosti. Kako si se ti njoj smilovao i ja sam tebi. Idi, oprostio sam ti!”***
* Nijaz Šukrić, Etika milosrđa ili “Traktat o samilosti i
sažaljenju spram živih stvorenja” od h. Mustafe sina Muhameda Pruščaka, u:
Zbornik radova, Islamski teološki fakultet u Sarajevu, 2, 1987, str. 185.
**Isto, str. 193.
***Isto, str. 201.
