Karl Barth (švicarski protestantski teolog, 1886-1968.),
poput mnogih islamskih mistika (sufija iliti arifa) ustaje protiv religije,
ali one religije koja jeste idol (iz moje perspektive današnje religije,
napose ove naše u Bosni ali i regiji jesu, nažalost okrutni idoli i ideologije).
On to čini u vremenu pred i tokom Velikog rata. Karl B. želi reći da su sva
vjerska iliti religijska uvjerenja i obredi tek, rekli bi smo puki putokazi ka
Bogu. Nadalje, taj odnos Boga i putokaza (ayetullah) prepoznaje se na
jednoj slici Matthiasa Grünewalda (XVI st.) na kojoj Ivan Krstitelj podignutom
i ispruženom rukom ukazuje na Krista.
 |
| Isenheimski oltar, M. Grunewald, XVI st. |
Danas, situacija nije ništa drugačija. Ili jeste ali na način da bi
K. Barth, siguran sam bio mnogo glasniji i prodorniji u isticanju jedne iznimno
važne istine koju počesto zaboravljaju i kršćani i muslimani, ali i vjernici
drugih religija. Naime, religija nije Bog, a religija kao idol jeste poput KAFIRA
tj. poput oblaka koji nam zakriva svijetlo Sunca – to je kafir! Takva
religija jeste službenica kulture, politike, etničkog identiteta i inih ideologija
koje su zainteresovane za ono što nije Sveto.
Zato se treba vratiti vjeri, najprije vjeri, a govoreći iz islamske
perspektive možda bi tu vjeru mogli temeljiti na strahu od Boga, koliko god to
danas bilo nepopularno za kazati. Jer i u Starom zavjetu veli se da bez tog
straha nema ni mudrosti. Naravno nije riječ o strahu koji pasivizira ili paralizira. Riječ je
o strahu koji može, sve nas vjernike ponukati da se vratimo Bogu, da budemo
odani Bogu, da nasljedujemo Boga... kada se oda priznanje Bogu kao Bogu tek
tada, kako veli Miroslav Volf može započeti potraga za općim dobrom.
