subota, 19. siječnja 2019.

Jedan i zajednički Allah – Bog Jevreja, kršćana, muslimana...


Relativno dugo sam se nećkao uzeti u ruke i pročitati zadnju knjigu akademika prof. dr. Rešida Hafizovića. Riječ je o knjizi Islam u kulturnom identitetu Europe (izdavač: NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2018.).  I na posljednjem, zimskom sajmu knjiga u Sarajevu, održanom 2018. istu sam kupio, potom pročitao.


Valja kazati da sam, koliko mi je poznato svaku objavljenu knjigu navedenog autora pročitao, neke i više puta, a nekima ću se i dalje vraćati. Gotovo sve, ako ne i doslovno sve prijevode knjiga koje je uradio R. Hafizović također sam pročitao, neke i više puta, a nekima ću se sigurno do kraja života, ako me Bog počasti razumom i vidom vraćati! Brojni su kratki tekstovi, tj. članci navedenog autora, objavljeni kako u dnevnim listovima, a najviše u periodici kojima sam kad god bi novi izišao, hrlio s golemom radoznalošću. Autor R. Hafizović će i dalje biti jedan od onih bh. autora koji, prije svega, tretiraju islam i islamske teme, a kojeg neću zaobilaziti, baš naprotiv. Ipak...

Zadnjih godina, kako je izlazio pokoji tekst, ali i knjiga slutio sam nešto što mi je bilo ne dovoljno jasno, zapravo neuhvatljivo, ali uvijek se sasvim dovoljno naslućivalo da sam svaki novi tekst ili knjigu R. Hafizovića uzimao u ruke s izvjesnom slutnjom – strahom da bi se možda baš sada mogao, hm... razočarati. Da, R. Hafizović tj. njegovi tekstovi bili su mi, i dalje su jako važni za razumijevanje islama, islamske tradicije, napose gnoze (ako hoćete filozofije, sufizma, teozofije – kako god). I konačno u zadnjoj knjizi R. Hafizovića, knjizi gore navedenoj mnogo toga, ako ne i sve se posve razbistrilo à propos mojih slutnji.

Ne vrijedi mi zalaziti u analizu cijele knjige. Naime, za takvo što nemam vremena ili mislim da je zalud isto trošiti. Zato ću metodom pars pro toto osvrnuti se samo na jedan manji dio jednoga poglavlja navedene knjige, inače V poglavlja pod naslovom Katolička crkva – posljednji bastion orijentalizma (uzgred rečeno, mišljenja sam da je takav naslov sa sadržajem koji jeste posve neprimjeren vremenu i aktualnoj situaciji, kako u Bosni tako i u svijetu – situaciji, tj. stanju u kojem jesu muslimani!).

O čemu zbori R. Hafizović? Između ostalog i o kršćanskom misionarstvu i to onome koje se odvija na prostoru gdje su muslimani prisutni kao većina. U tom smislu on navodi nedavni slučaj koji se dogodio u Maleziji. Naime, 2013. godine kršćani su, on veli misionari (ne ulazeći u to što jeste misionarstvo u kršćanstvu, ali recimo i u islamu) u Maleziji (zemlji u kojoj žive dominantno muslimani) priredili prevod Biblije na jezicima koji koriste indonežanski i maležanski muslimani. U tom smislu R. Hafizović piše:

„ U toj kulturnoj činjenici ne bi bilo ništa neobično da se aktivisti kršćanskih misija u tom dijelu muslimanskog svijeta nisu odlučili na korak sa najgorom posljednjom namjerom: da prevare muslimane i provedu svoje najbezočnije misionarsko 'ribarenje' nad dušama, prije svega, muslimana ovih dviju mnogoljudnih muslimanskih država. To nisu činili niti su ikada na to pomišljali egipatski Kopti i njihovi učitelji, iako im je arapski jezik maternji, nego su za svako ime Božije u Starom i Novom zavjetu koristili nomenklaturu koja je po mjeri judaističke i kršćanske tradicije. Stoga, na ovakvu drskost kršćanskih misionara u Indoneziji i u Maleziji bio je primoran reagirati tamošnji Vrhovni sud koji je zabranio upotrebu imena Allāh u bilo kojoj svetoj knjizi tamošnjih nemuslimana.
Suština cijelog pregnuća kršćanskih misionara u Indoneziji i u Maleziji ogleda se u činjenici da su prevodioci oba zavjeta Biblije u biblijski tekst učitali temeljni religijski, doktrinarni i teološko-filozofski vokabular islama. Naime, na svakom mjestu u Bibliji umjesto tradicionalnih starozavjetnih i novozavjetnih imena za Boga, primjerice, prevodioci su upotrebljavali kur'ānsko najvlastitije ime Allāh.“[1]

Slabo upućenom čitatelju, bio on recimo kršćanin ili musliman, a nažalost takvi su većina, ovo kazivanje, ova tvrdnja R. Hafizovića može djelovati nesporna. Ponavljam, nesporna i za kršćane, jer i oni, nažalost vjeruju da je Allah Bog samo muslimana, ali i za muslimane koji posve krivo vjeruju da je Allah samo Bog muslimana! Malo čas citirani tekst R. Hafizovića, bez imalo dvojbe je gotovo u svakom svom slovu, s jedne strane potpuno netačan, a s druge strane iznimno zabrinjavajući i ostavlja, mene osobno zaprepaštenim do koje mjere, konkretno malezijski navedeni sud, a tj. cijelokupno tamošnje društvo jeste posve zarotiralo islam. Ipak, o malezijskom sudu i društvu ne želim zboriti.

Za početak ću navesti jednu, prvorazrednu i plauzibilnu činjenicu. Naime, u povijesti islama niz je slučajeva u kojima su muslimani i to ne Arapi prevodeći kur'anski Tekst brojne arapske lekseme i sintagme, pa i arapski naziv za Boga 'Allah' prevodili  svojim terminima iz svog maternjeg jezika. U tom smislu, za mene osobno najzanimljiviji je primjer kineskih muslimana. Kada se islam počeo širiti kineskim prostorima, tamošnji muslimani, naravno etnički Kinezi ili njima srodni narodi prevodili su pojedine dijelove kur'anskog Teksta, a riječ Allah prevodili su sa njima dobro poznatim pojmom TAO (a slična situacija je bila i sa dr. kur'ansko arapskim pojmovima).[2] Da li je ovaj prvorazredni kulturno-povijesni akt i njemu slični djelo islamskog najbezočnijeg misionarstva i ribarenja nad dušama, R. Hafizović bi sigurno rekao taoista!? Ili, je li taj čin bio i ostao blasfemičan tim što se kur'ānsko najvlastitije ime Allāh prevelo kao TAO tj. učitao mu se temeljni religijski, doktrinarno i teološko-filozofski vokabular, R. Hafizović bi, opet posve sigurno rekao taoizma!? I nije to slučaj samo s muslimanima Kine, takvih primjera po Aziji, a napose po Africi možemo naći na pretek! Na koncu naša sveslavenska i praslavenska riječ bog[3] odnosno Bog je termin kojeg i danas muslimani slavenskog juga, dakle najprije Bošnjaci obilato koriste u prevodima kur'anskih ajeta (Bog mjesto Allah). Da li u tom i takvom korišćenju termina Bog mjesto 'Allah' treba iščitavati muslimanski prozelitizam među južnoslavenskim kršćanima, koji su, treba li to napominjati i brojniji i svojom prisutnošću na ovom tlu stariji!?

Nadalje, tvrdnja da pojam, odnosno ime Allah jeste samo kur'anski termin, a tj. islamsko-muslimanski potpuno je netačna. Ime Allah prisutno je i starije je od vremena kada Kur'an biva objavljen. Arapi kršćani i prije Muhammeda koristili su to ime za svoga Boga! Recimo Kopti, egipatski kršćani i danas rabe, tj. nazivaju Boga 'Allah', ali ne samo Kopti već, ponavljamo svi kršćani arapskog govornog područja, tako je bilo i prije Muhammeda, a tako je i danas.


Miroslav Volf
Evo kako o istoj temi, tj. upotrebi imena Allah od strane kršćana Arapa kazuje Miroslav Volf, inače kršćanski teolog i kako razbija magluštine koje su, to je sasvim sigurno već odavno se nadvile i obavile brojne kršćane i muslimane, a evo nažalost počele su i R. Hafizovića obavijati.
Navodimo, zaista duži citat M. Volfa koji se također referiše na malezijsku praksu, koju osobno kao musliman iz sveg srca osuđujem i držim da je ista poput soli na svježu ranu, ranu koja krvari, ranu koja zapravo jeste, nažalost metafora savremenih susreta, dijaloga, razumijevanja kršćana i muslimana međusobno! Još jedared, molim za razumijevanje i strpljenje, citat je poduži ali posve ljekovit nakon gore citiranog odveć uskogrudnog i čemernog teksta koji je bez sumnje plod krmeljavih očiju, ako ne i duhovnog strabizma. Tekst M. Volfa će na najdirektniji način svaku, posve krivu i netačnu tvrdnju R. Hafizovića u cijelosti odbaciti kao netačnu!


„Pod utjecajem malajskih boraca, 2007. godine Ministarstvo unutarnjih poslova Malezije donijelo je odluku o primjeni zakona iz 1986. godine kojim se zabranjuje uporaba riječi 'Allah' u nemuslimanskim publikacijama. Izdanju katoličkog tjednika Herald na malajskom jeziku bilo je zabranjeno koristiti riječ 'Allah' kada se misli na Boga kojeg štuju kršćani. Slično toj mjeri, vlada je 2009. godine također naredila carinskim službenicima zapljenu oko petnaestak tisuća primjeraka Biblije jer su 'Boga' preveli kao 'Allah'. Herald je podnio tužbu i početkom 2010. godine Lau Bee Lan, sutkinja Vrhovnog suda Malezije, oborila je vladinu zabranu. U presudi je navela kako 'Allah' ne pripada samo muslimanima. Razjarena rulja reagirala je napadima na crkve, često sa zapaljivim bombama. Budući da je i sama vlada bila nezadovoljna presudom sutkinje Lan, uložila je žalbu. 'Allah' je Bog muslimana, isticali su vladini odvjetnici, a 'Allah' se razlikuje od Boga kršćana, jer kršćani priznaju 'trojstvo bogova', dok je islam 'potpuno monoteistički'. Kad bi kršćani 'Allahom' nazivali svoga Boga, to bi 'zbunilo'[4] muslimane. Sudeći po ovim argumentima, gotovo bi se moglo zaključiti da se 'Allahom' naziva neko plemensko božanstvo, a ne Stvoritelj svemira.

Iznenađujuće, ali malajski islamski borci našli su srodne duše među nekim kršćanskim teolozima. R. Albert Mohler Jr., predsjednik Južnjačke baptističke teološke škole, žestoko se protivi mišljenju da priliči kršćanima moliti se Allahu (kao što to rade u nekim malezijskim crkvama). Kako bi kršćani mogli Boga zvati 'Allahom', mora biti ispunjen temeljni uvjet, tj. Allah se mora odnositi na onoga istoga Boga koji je objavljen Bibliji. Ali to nije tako, tvrdi Mohler, te izjavljuje sljedeće:

Od samoga svog početka islam negira ono što kršćanstvo postavlja kao svoju temeljnu istinu vjere – činjenicu da je Isus Krist jedinorođeni sin Očev. Ako Allah sam po sebi
nema Sina, Allah nije Bog koji se objavio u Sinu. Ako kršćani koriste izraz Allah, do čega može doći osim do zabune... i gore od toga?[5]

Umjesto da razmotri, kao što je to, na primjer, uradio Nikola Kuzanski (pogledati drugo poglavlje), na što kršćani misle kada govore o 'sinu Božjem' i na što misle muslimani kada osporavaju tvrdnju da 'Bog ima sina', Mohler uzima površno shvaćanje uvjerenja kršćana i muslimana te zaključuje kako muslimani i kršćani štuju dva različita Boga. Ako je to tako, onda bi bilo zbunjujuće nazivati ih istim imenom.

Trebaju li kršćani odbacti 'Allaha' kao izraz za Boga? Trebaju li naglašavati da je 'Allah' muslimanski Bog a da kršćani štuju 'Oca Isusa Krista' ili 'Gospoda Boga'?[6] Ne trebaju. 'Allah' na arapskom jeziku jednostavno znači 'Bog' (s određenim članom), kao što se na grčkom jeziku Bog naziva Theos a na engleskom 'God'. Na malo drugačiji način ćemo dokazati ovu tvrdnju ako navedemo da 'Allah', kao i 'Bog', nije vlastita imenica, nego opisni izraz. 'Barack Obama' je vlastita imenica; 'predsjednik' je opisni izraz. 'Zeus' i 'Hera' su vlastite imenice; theos je opisni izraz. Vlastite imenice se uglavnom ne prevode; Obama je 'Obama' (transkribiran) na svim jezicima. Opisni izrazi se prevode; 'predsjednik' se kaže president na engleskom jeziku. 'Bog' se kaže 'Allah' na arapskome, a 'Allah' se kaže 'Bog' na hrvatskome jeziku.[7]

Iv 1,1
(U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše uz Boga, i Riječ bijaše Bog.)
Transkripcija:  Fi-l-bed'i kaane-l-kelimetu, we-l-kelimetu kaane me'a-llahi.
We kaane-l-kelimetu huwa-llahu.

Višetisućljetna praksa kršćana još je važnija od značenja i svojstva riječi 'Allah'. Arapski kršćani i Židovi, koji su govorili arapskim jezikom, već su dugo prije Muhamedova doba Boga nazivali 'Allahom'... Tako u svim kršćanskim prijevodima Biblije na arapski jezik, poglavlje iz Evanđelja po Ivanu 3,16 glasi ovako: „Uistinu, Allah je tako ljubio svijet...“[8] Danas, svi kršćani koji govore arapskim jezikom nazivaju Boga 'Allahom'. Kopti, kao jedna od najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu, nastala u prvome stoljeću, dobar su primjer toga. Budući da žive u Egiptu i govore arapski, Boga nazivaju 'Allahom'. Razmotrimo samo što se događa na koptskom obredu kada se tetovira križ na zglobu ruke novorođenčeta kao obilježja vjerske i etničke pripadnosti u pretežno muslimanskom i arapskom društvu.[9] Svi okupljeni vjernici kliču 'Allah!'[10] Izdaje li tim klicanjem ova trenutno ugrožena kršćanska manjina u pretežno muslimanskoj zemlji kršćansku vjeru i zaziva li nekoga nepoznatog boga? Ne, ona nedvojbeno potvrđuje kršćansku vjeru, i to uzvikujući istu riječ kojom njihovi muslimanski sugrađani zazivaju Boga.

Cijela ova užarena rasprava o pravom nazivu za Boga pomalo je isprazna. Oni koji ističu nužnost korištenja različitih naziva za kršćanskog i muslimanskog Boga općenito misle kako te dvije skupine štuju različita božanstva. Ali ako se koristi različita riječ za Boga, to, očigledno, ne znači da je Bog različit. Možete koristiti različite riječi koje se odnose na istu stvar. To se dakako stalno događa kada prevodite s jednog jezika na drugi. Ali događa se i unutar istog jezika, pa čak i kada dvije riječi za istu stvar nisu sinonimi. Razmotrimo jedan poznati primjer iz filozofije, 'večernja zvijezda' i 'jutarnja zvijezda' odnose se na isto nebesko tijelo, planet Veneru.[11] Bez obzira što muslimani i kršćani koriste različite nazive za Boga, moglo bi se reći da štuju istoga Boga. Pitanje je, je li to doista tako?“[12]

Za kraj navodimo dva zgodna i smirujuća kur'anska kazivanja koja nedvosmisleno ukazuju na to da Jevreji, kršćani i muslimani (ali ne samo ove tri abrahamsko-ibrahimovske tradicije) imaju jednoga i zajedničkog Boga. Na kojem god jeziku da ga oslovimo, pa bio to hebrejski, aramejski, arapski, grčki, latinski, kineski, sanskrit ili pak na našim jezicima posve je svejedno, tim više ako je cilj svih tih govornika jedan, a to je predanost Njemu! Navest ćemo i jedno, za rimokatolike iznimno zanimljivo pismo pape Grgura VII (XI st.) koje je na svojevrstan način anticipiralo, za rimokatolike vjerovatno mnogo poznatiji sadržaj dokument Nostra aetate (II vatikanski koncil, XX st.), a pismo je papa uputio 1076.  god. vladaru Mauritanije Al-Nasiru.

„I sa Sljedbenicima Knjige (tj. Jevrejima i kršćanima najprije, op. a.) ne raspravljajte vi,
osim na način najljepši!
Ne i sa onima među njima koji su nepravedni,
i recite: „Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno
i što je vama objavljeno!
A naš Bog i vaš Bog – jedan je!
I Njemu smo mi predani!“

(Kur'an, XXIX:46)

„Reci: „O sljedbenici Knjige!
Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama:
da nikome osim Allahu ne robujemo,
da Mu nikoga ne pridružujemo,
i da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!“

(Kur'an, III:64)

„Svemogući Bog, koji hoće da se svi ljudi spase i da nijedan ne propadne, s blagonaklonošću nadasve potvrđuje u nama da osim Boga, ljudi ljube druge ljude i ne žele drugima ništa što ne žele sebi samima. Mi i vi moramo na osobit način pokazati drugim narodima primjer takvog milosrđa, jer mi ispovjedamo i vjerujemo u jednoga Boga, iako na različite načine, te molimo i klanjamo se svaki dan Njemu, stvoritelju svih vjekova i vladaru ovoga svijeta. Ili kao što apostol kaže: 'Doista, on je mir naš. On koji od dvoga učini jedno.'“

(pismo pape Grgura VII kralju Mauritanije al-Nasiru, XI st.)


Početak evanđelja po Ivanu na engleskom i arapskom jeziku.
U arapskom tekstu Allah je podvučeno crvenom linijom!




[1] Rešid Hafizović, Islam u kulturnom identitetu Europe, NI „Ibn Sina, Sarajevo, 2018., str. 262-263.
[2] Općenito je vrlo zanimljivo promatrati prevode kur'anskog Teksta od strane kineskih muslimana, a kojima je kulturni ili religiozno-duhovni background bio budizam, ili pak konfucijanizam i taoizam. Više o navedenom pogledati u: Nevad Kahteran, Platforma za islamsko- konfucijansko-daoistički dijalog na Balkanu, Sedam, Sarajevo, 2010. Također, vrijedni su radovi sljedećih autora na navedenu temu: Sachiko Murata (profesorica na Odsjeku za azijske i azijsko-američke studije – Stony Brook University, New York), Zvi Ben-Dor Benite (profesor kineske historije ali i islamskih nauka u Aziji na New York University).
[3] Riječ bogъ znači, između ostalog blago ili bogatstvo, a u etimološkom i semantičkom smilsu potječe od staroindijskog bhagavān, a što je pridjevak božanstvenosti. Nadalje, bogъ je podudarno i sa staroindijskom imenicom bhágah, a što znači blagostanje, posjed, imetak..., a sve to jesu personifikacije kojim se nazivaju bogovi. Praslavenska imenica bogъ (bog) zapravo znači  onaj koji udjeljue blagostanje, bogatsvo..., a u staroslavenskoj tradiciji (predkršćanskoj) bog koji udjeljuje jeste Veles. To da je bog, u staroslavenskoj predodžbi udjeljitelj bogatstva, blaga, blagostanja srodno je i sa hebrejskom tradicijom, u kojoj Jahve također jeste i Bog darovatelj svega blaga, blagostanja i sl. U psalmu 23-1 čitamo „Jahve je pastir moj, ni u čem ja ne oskudjevam.“. Bog Jahve je i pastir (baš i kao bog Veles – bog ili zaštitinik stoke tj. blaga, pastira...) te On čini da čovjek ni u čemu ne oskudjeva (lô 'ehsêr). Po tome Bog Jahve jeste zapravo slavenski bogъ, tj. onaj koji daje, udjeljuje... Vidi više u: Radoslav Katičić, Vilinska vrata, str. 106., 70-71.; Radoslav Katičić, Božanski boj, str. 164.; Jeruzalemska Biblija, Zagreb, 2003., str. 716.
[4] Baradan Kuppusamy, 'Can Christians Say 'Allah'? In Malaysia, Muslims Say No', u: Time, 8. Siječnja 2010., http://www.time.com/time/world/article/0,8599,1952497,00.html (pristupljeno 25. Srpnja 2010.).
[5] Citirano kod Michelle Vu, 'Is Calling the Christian God 'Allah' Wrong?', Christian Post, 23. Kolovoz 2007., http://www.christianpost.com/article/20070823/is-calling-the-christian-god-allah-wrong/index.html (pristupljeno 25. srpnja 2010.).
[6] Mark Durie, Revelation? Do We Worship the Same God?, CityHarvest, Upper Mt. Gravatt, QLD, 2006., str. 1.
[7] Za muslimane arapski jezik je sveti jezik, jer to je jezik njihove objave; u kršćanstvu toga nema. Biblija je u biti prevodiva, dok Kur'an, iako se prevodi, nije prevodiv (o važnosti 'prevodljivosti' i 'neprevodljivosti' pogledati Lamin Sanneh, Translating the Message: The Missionary Impact on Culture, drugo izdanje, orbis Books, Maryknoll, NY, 2008.). Strogo uzevši, Kur'an je Riječ Božija samo na arapskom jeziku, dok je prijevod samo tumačenje te gubi osobinu svetosti. Za muslimane koji govore arapskim jezikom  'Allah' je riječ za pravoga Boga na običnom jeziku bez posebne moći. Međutim, ova razlika nije dovoljan razlog da se kršćanima koji govore arapskim jezikom zabrani koristiti 'Allah' za Boga.
[8] Andrew Saperstein, Rick Love i joseph Cumming, 'Answers to Frequently Asked Questions Regarding the Yale Response to 'A Common Word Between Us and You, u: A Common Word, str. 182.
[9] O tetoviranju križeva kao identifikacijskih obilježja Kopta, vidi Otto F. R. Meinardus, Two Thousand Years of Coptic Christianity, american University in Cairo Press, Cairo, 1999., str. 265-266.
[10] Vidi u Christian Fraser, 'Egypt's Coptic Christians Battle for ID Cards', na: BBC News, 26. Prosinac 2009., http://news.bbc.co.uk/2/hi/middle_east/8424599.stm (pristupljeno 25. srpnja 2010.).
[11] Gottlob Frege koristi ovaj primjer nastojeći ilustrirati razliku između 'smisla' i 'odnosa'. Budući da oba izraza i 'večernja zvijezda' i 'jutarnja zvijezda' označavaju isto nebesko tijelo – planet Veneru, referent je isti. Međutim, smisao 'večernje zvijezde' razlikuje se od smisla 'jutarnje zvijezde', jer nam prvi izraz kaže da ćemo u sumrak zvijezdu vidjeti na zapadu, a drugi da ćemo je vidjeti na istoku u zoru. ('O smislu i značenju', u: Gottlob Frege (ur.), Osnove artimetike i drugi spisi, Filip Grgić i Maja Hudoletnjak Grgić (prev. i ur.), KruZak, Zagreb, 1995., str. 167-194.)
[12] Miroslav Volf, Allah: kršćanski odgovor, Ex Libris, Rijeka & Synopsis, Sarajevo, 2005., str. 104-108.