petak, 22. prosinca 2017.

Mnogolika ovaploćenja božanskog Logosa


Logos

Da se Bog voli raskrivati, očitovati i to vazda u novom ruhu, nikada se ponavljajući svjedoče nam i različite perspektive koje, zapravo jesu različite religiozno-duhovne tradicije (putevi) iz kojih, ili po kojima hodimo ka povratku u naše izvorno, primordijalno, intaktno stanje duše (stanje prije pada ili prije izgnanstav iz raja, ili predsamsarično stanje – kako god!). 

Povratak u navedeno stanje jeste naš povratak Primordijalnom Čovjeku. Takav čovjek, kao kruna božijeg stvaranja (očitovanja, raskrivanja, manifestacije...) podudaran je s Bogom, odnosno s božanskim Umom (Intelektom) pa otuda Bog može govoriti čovjeku, a čovjek može razumjeti Boga i nebeskim darom jezika ili govora može Boga dosezati i u njegovoj nadosobnoj osobnosti, to jeste ukoliko je on Deus absconditus. Sve to Primordijalni Čovjek može blagodareći svojoj deiformnoj ili teomorfnoj naravi koja je svoju potpunu duhovnu razuđenost postigla u Imanentnom Čovjeku kojeg je svaka egzoterijska tradicija definirala i odslikala skladno svojoj duhovnoj perspektivi, skladno vremenu svoga nastajanja i skladno starosnoj dobi ljudske svijesti i leksičko-semantičkom i morfološkom geniju svetoga jezika koji prima i prenosi Riječ Božiju. No, bez obzira na to što Imanentni Čovjek u sklopu brojnih egzoterijskih tradicija, koje na prvi pogled mogu izgledati međusobno sasvim neovisne, može biti različito oslovljavan i zasebno predstavljan kao metatronski u judaizmu, kao muhammadanski u islamu, kao kristovski u kršćanstvu, kao avatarički u hinduizmu* ili kao satvički u budizmu, on u primordijalnoj Religiji (Al-Din Al-Hanif) uvijek predstavlja jedno isto, savršeno lice vječnog božanskog Logosa, koje nije egzoterijski različito i raznovrsno s razloga njegove transcendentne i nedjeljive nadnaravne i nadosobne naravi, nego se različitim i višestrukim pokazuje s razloga različitih duhovnih stajališta i različitih povijesnih perpsektiva iz kojih se motri, prihvaća i skladno kojima se tumači i oblikuje unutar sveke interpretativne religijske tradicije. Stoga svi oni poslanički likovi, koji su se javili kao ovaploćenje božanskog Logosa unutar različitih tradicionalnih formi i unutar različito zasvjedočenih povijesnih korpusa svetih ili bogoduhih knjiga božanske Objave, svi oni, naime, po svojoj naravi su savršeni Božiji ljudi, savršeni primjeri Imanentnog i Primordijalnog Čovjeka, i savršene povijesne slike opovješćenog božanskog Logosa kao takvog.[1]


Kaligrafski zapis sulus pismom ukazuje na Isusa,
odnosno na to kako ga kur'anski Tekst atribuira:
Kelimetullah (Riječ Božija);
Ruhullah (Duh Božiji);
Nurullah (Svjetlo Božije)




[1] Rešid Hafizović, Objava u islamu, u: Imanski šarti u svjetlu klasičnog muslimanskog mišljenja, El-Kalem, Sarajevo, 2006., str. 149-150.
*Mi bi prije rekli u vedanti ili vedskoj tradiciji (sanatana dharma)!