 |
| Logos |
Da se Bog voli raskrivati, očitovati i to vazda u novom ruhu, nikada se ponavljajući svjedoče nam i različite perspektive koje, zapravo jesu različite religiozno-duhovne tradicije (putevi) iz kojih, ili po kojima hodimo ka povratku u naše izvorno, primordijalno, intaktno stanje duše (stanje prije pada ili prije izgnanstav iz raja, ili predsamsarično stanje – kako god!).
Povratak u navedeno stanje jeste naš povratak Primordijalnom Čovjeku. Takav
čovjek, kao kruna božijeg stvaranja (očitovanja, raskrivanja, manifestacije...)
podudaran je s Bogom, odnosno s božanskim Umom (Intelektom) pa otuda
Bog može govoriti čovjeku, a čovjek može razumjeti Boga i nebeskim darom jezika
ili govora može Boga dosezati i u njegovoj nadosobnoj osobnosti, to jeste
ukoliko je on Deus absconditus. Sve to Primordijalni Čovjek može blagodareći
svojoj deiformnoj ili teomorfnoj naravi koja je svoju potpunu duhovnu
razuđenost postigla u Imanentnom Čovjeku kojeg je svaka egzoterijska tradicija
definirala i odslikala skladno svojoj duhovnoj perspektivi, skladno vremenu
svoga nastajanja i skladno starosnoj dobi ljudske svijesti i
leksičko-semantičkom i morfološkom geniju svetoga jezika koji prima i prenosi
Riječ Božiju. No, bez obzira na to što Imanentni Čovjek u sklopu brojnih
egzoterijskih tradicija, koje na prvi pogled mogu izgledati međusobno sasvim
neovisne, može biti različito oslovljavan i zasebno predstavljan kao
metatronski u judaizmu, kao muhammadanski u islamu, kao kristovski u
kršćanstvu, kao avatarički u hinduizmu* ili kao satvički u budizmu, on u primordijalnoj
Religiji (Al-Din Al-Hanif) uvijek predstavlja jedno isto, savršeno lice vječnog
božanskog Logosa, koje nije egzoterijski različito i raznovrsno s razloga
njegove transcendentne i nedjeljive nadnaravne i nadosobne naravi, nego se
različitim i višestrukim pokazuje s razloga različitih duhovnih stajališta i
različitih povijesnih perpsektiva iz kojih se motri, prihvaća i skladno kojima
se tumači i oblikuje unutar sveke interpretativne religijske tradicije. Stoga svi
oni poslanički likovi, koji su se javili kao ovaploćenje božanskog Logosa
unutar različitih tradicionalnih formi i unutar različito zasvjedočenih
povijesnih korpusa svetih ili bogoduhih knjiga božanske Objave, svi oni, naime,
po svojoj naravi su savršeni Božiji ljudi, savršeni primjeri Imanentnog i
Primordijalnog Čovjeka, i savršene povijesne slike opovješćenog božanskog
Logosa kao takvog.[1]
 |
| Kaligrafski zapis sulus pismom ukazuje na Isusa, odnosno na to kako ga kur'anski Tekst atribuira: Kelimetullah (Riječ Božija); Ruhullah (Duh Božiji); Nurullah (Svjetlo Božije) |
[1] Rešid Hafizović, Objava
u islamu, u: Imanski šarti u svjetlu klasičnog muslimanskog mišljenja,
El-Kalem, Sarajevo, 2006., str. 149-150.
*Mi
bi prije rekli u vedanti ili vedskoj tradiciji (sanatana
dharma)!
