James Sherman Cursinger (r. 04.05.1953.) autor je, urednik i profesor filozofije na Univerzitetu Južna
Karolina, čija su djela prvenstveno usmjerena na komparativnu religiju,
tradicionalnu i perenijalnu filozofiju, duhovnost istočnog kršćanstva i
mistične tradicije pravoslavne crkve.
Objavljeno u: Kršćanstvo: Kompletni vodič, ur. John Bowden, London, Continuum,
2005.
Teolozi
i filozofi religije shvaćaju perenijalnu filozofiju na dva načina. Među
rimokatoličkim autorima, posebno onima koji su na liniji učenja sv. Tome
Akvinskog, to razumijevanje je često povezano sa grčkim i rimskim klasičnim
nasljeđem i odnosi se na vjerovanja o Bogu, ljudskoj prirodi, vrlinama i znanju
koje crkveni oci i srednjovjekovni skolastici dijele sa pretkršćanskim
filozofima, posebno sa Platonom i Aristotelom. Latinski izraz philosophia perennis, „vječna
filozofija“, vjerovatno je prvi put upotrebljen u tom smislu od strane vatikanskog
knjižničara Agostina Steucha (1496.-1549.), a frekventnijim ga je učinio
filozof Leibniz u ranom osamnaestom stoljeću. U novije vrijeme fraza je
korištena u širem smislu da označi ideju o svim velikim religijskim tradicijama
svijeta kao izrazima jedne jedine istine. Uspoređujući tu istinu sa cvijetom
trajnicom (perennis), perenijalisti tvrde da postoji jedan božanski Izvor sve
mudrosti koji kroz povijest uvijek iznova cvijeta. Velike religije koje
uključuju hinduizam, budizam, taoizam, judaizam, kršćanstvo i islam su
različite forme te mudrosti i može se za njih reći da su to putevi koji vode
istom vrhuncu, ili dijalekti zajedničkog jezika.
U
ovom potonjem smislu perenijalnu filozofiju je u dvadesetom stoljeću
popularizirao Aldous Huxley, knjigom „Perenijalna filozofija“ (1946.). Njeni
najpoznatiji izlagači sa najvećim autoritetom svakako su Ananda Coomaraswamy,
Rene Guenon, te posebno Frithjof Schuon čije je djelo „Transcendentno jedinstvo
religija“ (1948.) od velike važnosti za definiranje današnjeg stanovišta
perenijalista. Prema Schuonu i pripadnicima njegove škole treba razlučiti
između egzoterične ili vanjske i ezoterične ili unutarnje dimenzije religije.
Izvana se doktrine religija svijeta jasno razlikuju, čak su kontradiktorne, kao
što možemo vidjeti iz njihovih teologija. Hindu tradicija na primjer uključuje
mnoge Bogove, judaizam inzistira na tome da postoji samo jedan Bog, dok budizam
pitanje o Bogu prepušta debati. Zatim kršćanstvo vjeruje da je Bog Trojstvo te
da je božanski Sin utjelovljen kao Isus Krist, a to vjerovanje je eksplicite
odbijeno od strane islama. Prema perenijalnoj filozofiji takva izvanjski oprečna
učenja, providonosno prilagođena duhovnim, psihološkim i kulturalnim potrebama
različitih ljudi u raznim povijesnim etapama, mogu biti iznutra usklađena za
one koji su osjetljivi na njihova metafizička i simbolička značenja i koji su
spremni da slijede zlatnu nit dogmatskih učenja do njihovih najdubljih duhovnih
značenja. Iz tog razloga pronalazimo značajano slaganje među najvećim misticima
i mudracima, poput Shankare u hinduizmu, Ibn Arabija u islamu i Meistera
Eckharta u kršćanstvu.
Perenijalna
filozofija može biti svrstana kao vid pluralizma, no ipak sa dvije bitne
značajke. Prvo, za razliku od mnogih pluralista, perenijalni filozofi ne
vjeruju da je svaka religijska tradicija važeća, već prave razliku između
istinskih religija i njihovih ljudskih ili demonskih patvorina, a unutar
autentičnih tradicija između pravovjernih i heretičkih formi. Neki putevi vode
sve do vrha dok drugi kruže besciljno oko podnožja planine ili vode ka
pustinji. Drugo, dok pluralizam vidi religiju kao rezultat ljudskih napora za
dosezanjem božanske Stvarnosti koja nikako ne može biti znana onakva kakva jest
po sebi, perenijalizam uči da su istinske ili pravovjerne religije svijeta
direktno objavljene od same te Stvarnosti, pritom svaka od njih odgovara
određenom arhetipu u božanskom umu. Objavljene tradicije ne prenose parcijalne
ili komplementarne istine, koje potom sinkretist mora kombinirati kako bi
postigao kompletno razumijevanje. Radije, svaka je potpuno istinita u tom
smislu da opskrbljuje svoje pristalice sa svime što im je potrebno za
dostizanje najvišeg i najkompletnijeg ljudskog stanja, stanja u kojem će moći
iskustveno potvrditi istinu kroz njihovo učestvovanje u samoj prirodi Boga.
Treba
priznati da je tradicionalno kršćanstvo uglavnom neprijateljski raspoloženo
prema perenijalnoj filozofiji. Ako uzmemo u obzir tvrdnje drugih religija,
većina kršćana su ili ekskluzivisti koji niječu mogućnost spasenja bilo koga
izvan crkve, ili inkluzivisti koji protežu mogućnost spasenja samo na nekršćane
koji su u čvrstom neznanju o evanđelju a koji ipak pripadaju crkvi zahvaljujući
njihovoj vlastitoj želji za spasenjem, po kojoj zapravo imaju koristi od
otkupljujućeg djela utjelovljenoga Sina. Kada se na tragu perenijalizma kaže da
je kršćanstvo jedna od nekolicine objavljenih religija i da nekršćani mogu biti
spašeni nezavisno od događaja iz evanđelja, to se mnogim kršćanima čini kontradiktornim
vlastitoj vjeri. Od II Vatikanskog sabora rimokatolička crkva je, na primjer,
prisvojila prvenstveno inkluzivni stav potvrdivši postojanje dijelova istine u
drugim religijama, s druge strane u deklaraciji Dominus Iesus (2000.) eksplicitno negira ideju o postojanju načina
spasenja mimo Isusa Krista, za čiju je povijesnu muku, smrt i uskrsnuće rečeno
da su od esencijalne važnosti za sveopće otkupljenje.
Prema
Schuonu i drugim perenijalistima ovaj dominantni stav među kršćanima nije
iznenađujući, i ne trebamo stavljati u pitanje njegovu korisnost za veliku
većinu vjernika. Sav smisao bilo koje religije je u tome da osigura spasenje
što je moguće više ljudi, a mnogi ljudi, bili oni kršćani ili drugih religija,
kadri su uzeti svoju tradiciju za ozbiljno samo ako su osvjedočeni da je ona
najbolji, ako ne i jedini, način pristupa Bogu. Kritičari su predbacivali time
da je Novi zavjet, uzet u cjelini, suprotan perenijalnoj filozofiji, a to je
uvelike istina. Muslimani mogu dati shodnu kritiku, i oni bi bili u pravu kada
bi rekli da Kur'an, koliko god ponekad pozitivno govorio o drugim ljudima Knjige, svakako daje prvenstvo
onima koji slijede Muhammedov primjer. No za perenijaliste ovo jednostavno
pokazuje kako je primarni cilj svjetskih religija, krenuvši od njihovih spisa i
apostolskih autoriteta, pomoći pripadnicima da ostanu usredotočeni na jednu
formu očuvanja istine, a ne uspostavljati temelje međureligijskog dijaloga. S
druge strane, nadaje se zajedničko podrijetlo religija u transcendentnom Izvoru
koji, kako sve tradicije svjedoče, beskonačno nadilazi čak i vlastite
samoobjave, pa je u prirodi stvari da formulacije u spisima i dogmatske
formulacije svake religije trebaju uključivati određena otvaranja ili naznake
ka podastrtoj vjerodostojnosti perenijalne filozofije. Te naznake se mogu naći
ne samo na periferijama religijskih tradicija, već u njihovim središnjim
esencijalnim doktrinama.
Takva
je svakako situacija sa kršćanstvom, u kojemu se jedno od najvažnijih otvaranja
može pronaći u tradicionalnom razumijevanju Kristove osobe. Kršćani koji
vjeruju da je njihova religija jedina istinita ili mjerodavno istinita često
podupiru svoju poziciju citirajući Kristove riječi, „Ja sam put, istina i
život, nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6). Prema perenijalnim
teolozima, interpretacija ovog i drugih sličnih pasusa od strane ekskluzivista
ili inkluzivista je svakako od velike važnosti i može ući u trag heretičnoj
kristologiji. Jer u razvijenoj doktrini ekumenskih koncila, istinska Kristova
osoba, tj. Subjekt koji misli njegove misli, govori njegove riječi i izvršava
sva njegova djela, je vječna Riječ ili Sin Božji, druga osoba Trojstva. Isus
Krist nije čovjek koga je Bog usvojio, ni čovjek u kojem je obitavala Božja
prisutnost, niti posredujuće biće stvoreno od Boga kao najviše među
stvorenjima, niti složeno biće dijelom božansko a dijelom ljudsko. Božanski Sin
je ono što Isus jest, „istobitan s Ocem“, „po kojemu je sve stvoreno“ (Nicejsko
vjerovanje).
Od
svih evanđelja Ivanovo je najosjetljivije prema tome, jer ista osoba koja govori
o sebi kako je on jedini put ka Ocu također kaže i „prije nego Abraham posta,
Ja jesam“. (Iv 8,58), to je pasus u kojem sama glagolska vremena odbacuju
identificiranje Krista sa striktno vremenitim setom spasonosnih činjenica. Kršćanski
perenijalisti zaključuju da je pogrešno pobrkati jedinstvenost jedinorođenoga i
vječnoga Sina Božjega sa navodnom jedincatošću njegovog povijesnog događaja u
Palestini prvoga stoljeća. Bez nijekanja da postoji samo jedan Sin Božji, i da
je samo on začetnik spasenja, i da je Isus Krist taj Sin, oni tvrde da nema
biblijskih ni dogmatskih temelja koji pretpostavljaju da je taj Sin ograničio
svoje spasonosno djelovanje na svoju utjelovljenu prisutnost kao Isus. Sa druge
strane, sv. Atanazije i drugi rani crkveni oci inzistirali su na tome da iako
je Riječ „tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1,14), on nije bio ograničen
svojim tijelom čak ni tijekom svojeg ranijeg djelovanja.
Nekada
se prigovara kako ovaj slijed razmišljanja uvodi rascjep među dvjema Kristovim
prirodama, rušeći tako integritet i važnost povijesnog Isusa u korist Riječi i
kozmičkog Krista. Zaboravlja se da je izdvojeni povijesni Isus, razumijevan kao
određeni čovjek sa vremenski uslovljenom psihologijom, uvelike izum modernih
učenjaka koji su često u neslaganju sa samim učenjima koje tradicionalni
kršćani nastoje čuvati. Prema ocima, posebno onima koji tumače kalcedonski
sabor (451.), među recima koje je uspostavio Ćiril Aleksandrijski, povijesni
Isus jest kozmički Krist, jer nema povijesne osobe koja može biti začeta uz ili
pridodana vječnoj Osobi jedinoga Sina. Naravno da Isusovo čovještvo ne može biti nijekano. „Poput nas po svemu
osim po grijehu“ (definicija iz Kalcedona), on je bio stvarno rođen, stvarno razapet,
i stvarno uskrsnuo od mrtvih. U susretu s ovim čovječanstvom, ono što susrećemo
nije individualno ljudsko biće – ne neki „čovjek nazarećanin“ – već ljudska
narav kao takva, primljena u Boga i tako divinizirana.
Jednom
kada je dosegnuto ovo suptilno gledište, brojna druga učenja iz spisa počinju
zadobivati značenje šireg opsega. Sada se može čitati na nov i svjež način kako
je Krist „svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na
ovaj svijet“ (Iv 1,9), da on ima „druge ovce koje nisu iz ovoga stada“ (Iv
10,16), i da „Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji
ga se boji i čini pravdu“ (DJ 10, 34-35); i može se zamjetiti da su događaji
Kristove muke na Golgoti prikaz izričito vječnog spasenja u određenom vremenu i
mjestu, jer Jaganjac Božji, čija „pravednost Jednoga – svim ljudima na
opravdanje, na život!“ (Rim 5,18), je „zaklani Jaganjac od početka svijeta“
(Otk 13,8). Slijedeći liniju takvih naznaka, počinje se primjećivati kako je
Sin ili Riječ, daleko od toga da bude ograničen na jednu religiju, božanski
princip u pozadini svih objava i vječni izvor spasenja u svakoj autentičnoj
tradiciji. Iako je uistinu utjelovljen kao Isus Krist u kršćanstvu, on je
također slavno djelotvoran u nekršćanskim religijama i kroz njih. U nekima je
prisutan na jednako personalan način, kao Krišna i drugi avatari hinduizma, u
kojima je on također „postao čovjekom“ (Nicejsko vjerovanje), dok se u drugim
pojavljuje na impersonalan način, kao u islamskom Kur'anu, gdje se je pojavio
kao knjiga.
Često
se izražava briga kako perenijalna interpretacija kršćanstva ima efekt
unižavanja Krista, svrstavajući ga među druge spasitelje. Ali ako se „po
njihovim plodovima“ (Mt 7,20) može razlučiti da li su religije validne i ukoliko
se dobar plod svetosti često može primjetiti kako raste na nekršćanskim
putevima, izgleda da su snaga i doseg Sina Božjega zapravo mnogo veći no što su
kršćani navođeni da vjeruju, a perenijalna filozofija će se pojaviti kao vid
inkluzivizma, ali ne više kao inkluzivitet usredotočen na kršćanstvo ili crkvu
ili njene sakramente, nego na Isusa Krista, spasonosni Izvor sve mudrosti.
Prevela: Ivana Ibrović