Da'va, šta je to?

Ako bi izvorno islamsko učenje željeli danas vidjeti na djelu, vidjeti u praksi onih koji za sebe kažu da jesu muslimani onda bi se našli pred velikom kušnjom i velikom opasnošću da o islamu mnogo toga posve pogrešno naučimo, shvatimo... Što će reći da u praksi današnjih muslimana (a nije mnogo drugačije bilo ni u praksi davnašnjih muslimana), a govorimo o većini, o onoj većini koja stvara dominantnu sliku jednog društva, ili kako sami muslimani vole reći ummeta ima malo ili nimalo zdrave i vjerodostojne manifestacije islamske etike, morala, uljudbe... Ako neko misli da autor ovih redaka pretjeruje sasvim je legitimno s njim se i nesložiti. U tom slučaju predlažem da se sami osvrnete svim raspoloživim spoznajnim sredstvima, kako onim izvanjskim, tako i onim nutarnjim na onaj dio čovječanstva kojeg često i prečesto, a ja mislim čak i neopravdano zovemo islamskim svijetom (ummetom). Riječ je o onom dijelu svijeta kojeg današnji muslimani (in toto) vole geografski ali i religijski odrediti tepajućom sintagmom „od Indonezije do Maroka“ ili „od Mašrika do Magreba“, mada nije riječ (ni izbliza) o homogenom, jednobraznom, harmoničnom, usaglašenom, bratskom svijetu, baš naprotiv!

Kada sami, navedeni svijet stavite pred svoje oči, odnosno pred bilo koji spoznajni organ pitanje koje vam želim postaviti glasi: je li slika koju vidite u tom svijetu vjerodostojna slika i prilika onoga što jeste islam u svojoj suštini (pod uslovom da islam poznajete na osnovu njegovih temeljnih izvora – Kur'ana i suneta, ali i dr. vrela)!?

Osobno govoreći mogu posvjedočiti nesagledivu diskrepanciju između islamskog učenja i današnjeg tzv. ummeta!

Važno je reći da za takvu izvitoperenu sliku islama koju nude muslimani „od Indonezije do Maroka“ nije kriv niko izvan naznačenog svijeta, nije kriv niko doli sami muslimani. Taj tzv. islamski svijet, danas promiče i nudi posve zarotirani islam u 1001 ediciji. Mnoštvo je islamskih učenja zarotiranih u praksi samih muslimana da ih danas ne možemo prepoznati u njihovom izvornom ili suštinskom značenju – ponavljam izuzetci postoje, ali ovdje govorimo o onome što je dominantno.

Jedno u nizu zarotiranih (distorziranih) islamskih učenja jeste i iznimno važno učenje ili institucija da've. To učenje posve je oskrnavljeno da jedino što je od njega ostalo, a da je autentično jeste puki, a pri tome u cijelosti bez autentičnog sadržaja sami i samotni termin (leksička forma) – da'va.

Pokušamo li na internetu pronaći šta zapravo znači da'va naići ćemo na dominantni diskurs koji da'vu, u biti svodi na perverzno misionarstvo, tj. konverziju i/ili prevjeravanje svih onih koji nisu muslimani. U tom cilju, mnogi „interpretatori“ islama (radikalne, fundamentalističke, napose redukcionističke provenijencije – u Bosni su najpoznatiji kao vehabije, mada kada je riječ o shvatanju da've mnogo od vehabija nezaostaju ni oni tzv. tradioconalni bh. muslimani!) promiču čak i učenje da je u tom cilju (da've) dozvoljeno, šta više poželjno, „bogougodno“ primjenjivati i silu ili odsijecati glave drugim i drugačijim ljudima.

Nije da'va, kao izuzetno plemenita institucija u svom izvornom smislu jedina ta koja je pretrpjela distorziju. Istu sudbinu dijele i dr. islamska učenja ili institucije, kao što su džihad, šerijat...,  a o kojima danas, najčešće znamo samo posredstvom njihovih posve neautentičnih interpretacija koje su posljedica redukcionističkog i fundamentalističkog pristupa islamu. Istina, svoga udjela u tome što nam se kosa diže na glavi kada čujemo navedene termine ima i agresivna, evrocentristička, tj. orijentalistička politika, a koja ima svoje dugo trajanje. No, krivce i odgovorne za distorziju islama i muslimana, ipak valja, najprije tražiti u njima samim – muslimanima, bez obzira na ine ideologije i politike izvan njih samih, a koje su išle ili još idu ka tome da muslimane dehumaniziraju, bolje reći demoniziraju, a što, iskreno vjerujem nikada ne bi imalo svoga učinka da su sami muslimani bili vjerni onim vrijednostima koje po vazdan glagoljaju, mada čine i djelaju sve mimo tog glagoljanja (no i to je samo jedna dimenzija svemuslimanskog očaja!).

Dakle, šta je da'va?

Kao odgovor na to pitanje nudimo, istina nešto duži tekst Alena Kristića, tekst koji je, kako bi se to u duhu islamske tradicije reklo snagom ta'wila (hermeneutica spiritualis) da'vu vratio u njeno autentično značenje, njeno autentično domište. Osobno govoreći, ibret je, da ne može biti veći činjenica ta da je o da'vi, na posve autentičan (i na islamski) način progovorio čovjek koji jeste nasljedovatelj Isusa Krista. Alen Kristić piše:

 „Iz tog je razloga jasno da se muslimanska obveza da've  – „pozivanja Bogu“ – ne smije, kako to još uvijek nerijetko biva, razumijevati kao poziv na konverziju („prevjeravanje“), što je dobrodošla izlika i za prislinu religijsku obnovu, jer je ljudsko srce Božija tajna i ovlast, nego kao svjedočenje pred ljudima za ono što nam je Bog povjerio kao odgovornost i obavezu, i kao pojedincima i kao zajednicama.

A upravo je taj od Boga povjereni i obvezujući nalog, unatoč svim dogmatskim razlikama između religija i svjetovnih svjetonazora, prijemčiv za mnoštvo oblika međuljudskog i međuvjerskog zajedništva i suradnje, i to ne samo u sferi verbalnog nego i praktičnog, tim više jer smo vidjeli da sam Kur'an, kad je u pitanju natjecanje u dobru, na sebi svojstven način do dolaska pred Allahovo lice suspendira dogmatske razlike kao prepreku za suradnju. Slično i kao kršćanski misijski nalog, da'va isključivo u fundamentalističko-redukcionističkom tumačenju može biti izvor religijske nesnošljivosti i imperijalizma, pa i prisline religijske obnove, dok je u suprotnom poziv na izgradnju ljudskog društva prožetog pravdom i jednakošću.

Da je tomu tako, postaje još očiglednije pri razmatranju konkretnih oblika ispunjenja da've. Poznati u islamskoj tradiciji kao „čini svjedočenja za Istinu“, oni uvijek posjeduju svoju duhovno-vertikalnu i svoju socijalno-horizontalnu dimneziju. Dapače, ono što je u tome smislu zadaća i obaveza muslimanske vjerničke zajednice – „Neka među vama jedna zajednica bude koja će dobru pozivati, čestitost i poštenje naređivati, a zlo zabranjivati! Eto, takvi su oni koji će uspjeti!“ (Q 3, 104) – to je zadaća praktičnog svjedočenja pred ljudima, koja nužno podrazumijeva prije svega zajedničko svjedočenje sa židovima i kršćanima, neovisno o svim dogmatskim razlikama i opterećujućim povijesnim iskustvima između religija.

Dakle, onkraj fundamentalističko-redukcionističkog tumačenja, da'va se pred nama pomalja kao obavezujući poziv muslimanima da sudjeluju u izgradnji općeg dobra s drugima, prije svega židovima i kršćanima, a ne kao poziv na prisilno osvajanje društva putem nasilne religijske obnove.

Da se da'va može tumačiti kao poziv na suradnju oko općeg dobra odnosno kao poziv na izgradnju pravednog društva, to potvrđuje jedno drugo kuransko mjesto, koje konkretno govori o kojim se činima svjedočenja misli u Kur'anu:

»A Medjenu smo poslali njihova brata Šuajba.
            „O narode moj“ – govorio bi on –
            „Allahu vi robujte,
            vi boga drugog osim Njega nemate!“
            I vama, evo, jasni dokaz od Gospodara vašeg dođe,
            pa pravedno na litri
            i na kantaru vi mjerite
            i od svijeta stvari njegove nasilno ne oduzimajte,
            a na Zemlji nered, nakon uspostavljanja reda,
            ne činite!
            To je vama bolje, ako vi vjernici ste!
            I zasjede ne postavljajte na Putu Pravome,
            zasrećući i od Allahova Puta one koji vjeruju odvraćajući,
želeći da ga iskvarite!
Sjetite se kad vas je bilo malo da vas je Allah umnožio,
i pogledajte kakav je kraj bio onih koji su nered činili!«

Konkretno, riječ je o opomeni, koju je prorok Šuajb, poistovjećen s Jitrom iz Starog zavjeta, a u islamskoj tradiciji poznat kao Musaov/Mojsijev tast, uputio svome medjenskom narodu, detektirajući pet prijepornih točaka medjenskog društva, koje predstavljaju ujedno i pet prijepornih točaka našeg društva, dakako u svom modernom obličju nehumane i dehumanizirajuće tranzicije odnosno globalizacije: 1. korištenje manjkavih mjera ili utega, dok je za uspjeh potrebno najstrože trgovačko poštenje; 2. ustaljene oblike obmanjivanja i lišavanja ljudi zakonskih prava; 3. uzrokovanje nesreće i nereda, iako su mir i red bili ustanovljeni...; 4. nezadovoljstvo s remećenjem mirnog života prakticiranjem drumskog razbojništva...; 5. oduzimanje ljudima pristupa bogoštovlju i zlouporaba religije i pobožnosti za nepoštene ciljeve... kad čovjek gradi kuću molitve od protupravno stečene zarade ili razmetljivo podjeljuje milostinju od novca koji je stekao silom ili na prijevaru...;[1]

Sada je posve jasno da se da'va, kao poziv Bogu odnosno poziv na koračanje Njegovim putem, ostvaruje konkretnim zalaganjem protiv spomenutih društveno-političkih manifestacija nepravde, prije svega prakticiranjem pravednosti u svim spomenutim sferama. Zahvaljujući jačanju svijesti o nužnosti međureligijskog dijaloga kao bitne sastavnice vjere, danas se raskriva da da'va, kao poziv na koračanje Gospodarevim putem, ne podrazumijeva samo svjedočenje vlastite vjerničke zajednice „ad intra“ i „ad extra“ nego i svjedočenje u obličju međuvjerskog odnosno međureligijskog dijaloga, kako teorijski tako i praktično:

»Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno
 i što je vama objavljeno!
A naš Bog i vaš Bog – jedan je!
I Njemu smo mi predani!«

ili

»O sljedbenici Knjige!
Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama:
da nikome osim Allahu ne robujemo,
da Mu nikoga ne pridružujemo,
i da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!«[2]

Dakle, slično kao i kršćanski misijski nalog ili poziv na (re)evangelizaciju društva, da'va se ne bi smjela tumačiti kroz optiku fundamentalističkog redukcionizma kao poziv na prisilnu konverziju ili prisilnu religijsku obnovu s ciljem uspostave religijskog tutorstva u svim sferama društveno-političkog na temelju savezništva s ekstremnim (ili čak ekstremističkim) političkim snagama, kako se to nerijetko događa upravo u tranzicijskom kontekstu zemalja jugoistočne Europe, nego poziv na zajedničko kršćansko-muslimansko (za sve druge ljude otvoreno!) praktično svjedočenje za temeljne vrijednosti kršćanske i islamske religijske baštine, koje sučelice neljudske tranzicije i globalizacije, dobivaju na značenju, a mogu se u sažetoj formi izraziti u sintagmi „zaštite društveno-politički nemoćnih i marginaliziranih“ kao prvog koraka u nastojanjima oko općeg dobra i izgradnje pravednog društva.

Pri koncu ovog promišljanja o nedvosmislenom protivljenu nasilju u sferi vjere, kako u islamskoj tako i u kršćanskoj tradiciji, važno je istaknuti da Kur'an ne definira samo cilj nego i granice da've, koja nužno mora sadržavati mudrost i dobrostivost[3]:

»A ti Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću
i savjetom lijepim
i s njima ti raspravljaj na način najljepši!
Doista, Gospodar tvoj najbolje zna ko je skrenuo
s Puta Njegova,
i On najbolje poznaje one na Pravi Put upućene.«[4]

Iznesena promišljanja na uvjerljivosti dobivaju smještanjem u kontekst islamske mistike, koja obiluje slikovito-narativnim očitovanjima protiv vjere utemeljene na prisili, i to ne samo fizičke nego i psihičke, društvene, ekonomske ili političke naravi. Kao primjer može poslužiti poznata molitva islamske mistikinje Rabī'je:

»O Bože moj, sve što si mi namijenio od zemaljskih stvari, daj Svojim neprijateljima; a sve što si mi namijenio u budućem životu, daj Svojim prijateljima; jer meni si Ti dovoljan. O Bože moj, ako Te obožavam zbog straha od pakla, spali me u paklu, i ako te obožavam iz nade u raj, isključi me iz raja; ali ako Te obožavam jedino iz ljubavi prema Tebi, nemoj me lišiti Tvoje vječne ljepote.«[5]

No, sada se iznova s još većom snagom nameće pitanje kako je onda moguće da je povijest kršćanstva i islama prepuna pokušaja ostvarenja prisilne religijske obnove s negativnim društveno-političkim posljedicama, tim više jer je religije uvijek iznova gurala u savezništva s političkim snagama, koje su, desnog ili lijevog usmjerenja svejedno, počivale na neljudskim programima i vrijednostima. Da je ta kušnja duboko ukorijenjena ne samo u kršćanskoj nego i u islamskoj tradiciji, govore i mnoge društvene manifestacije prisilne religijske obnove u našoj religiji poslije propasti komunističkog režima.“*

Naslovnica knjige:
Alen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014.

Ukoliko pogledamo riječ da'va u Arapsko-srpskohrvatskom rječniku, autora Teufika Muftića (1918-2003.) i to pod njenim trokonsonantnim korijenom (دعو) nećemo nigdje naići na prevode kao što su: misionarstvo, konverzija, prevjeravanje i sl. 

U navedenom rječniku i pod navedenim korijenom naći ćemo niz riječi koje se deriviraju od istog, a u kontekstu našeg kazivanja bitna su sljedeća značenja: zov, poziv, dozivanje; prizivanje, dozivanje; poticati, upućivati; molitva, dova (dova – ar. riječ u našem jeziku istog je korijena kao i da'va, a najčešće joj je značenje molitva upućena Bogu!); molba; poziv (na gozbu ili molitvu)... (Iz: Teufik Mufitć, Arapsko-srpskohrvatski rječnik I, Sarajevo, 1973., str. 1019-1022.).
U kur'anskom tekstu kojim se sugerišu posljednja vremena, eshatološki časi, Bog kazuje da ćemo svi biti pozvani (دعوة) iz zemlje na Dan uskrsnuća ili ustajanja (XXX:25), a potom slijedi dan svjedočenja u kojem neće biti nikakvog pričina ili iluzije i dan u kojem će svaka duša vidjeti šta je pripremila ili s čime je došla na Dan obračuna. Tom Velikom pozivu valjalo bi da prethode naši osobni mali pozivi na gozbu oko duhovne trpeze da svi skupa, zajedno posvjedočimo ono što ćemo, htjeli ne htjeli posvjedočiti na Dan veliki, poslje Dana uskrsnuća kada više ne bude pričina, iluzije...

Da'va jeste poziv na zajedničko svjedočenje da nema zbilje doli Zbilje!

„O sljedbenici Knjige!
Hodite k Riječi jednakoj i nam i vama:
da nikome osim Bogu ne robujemo (ne služimo),
da mu nikoga ne pridružujemo,
i da jedni druge, osim Boga, gospodarima ne uzimamo!“
(III:64)

 A to svjedočenje nije i ne može biti u kanonskom i dogmatskom smislu (religiozno-konfesionalnom) jednoobrazno, unificirano..., baš naprotiv, ono je mnogoliko i odvija se sukladno sublunarnom svijetu, svijetu mnoštva, mnogolikosti...

„...I Mi smo, da svi vi zakon (religijski zakon – kanon) i pravac imate, odredili!
a da je Bog htio, On bi vas sve jedne vjere (religije) stvorio,
Ali je On htio da vas iskuša, u onome što vam je (već ranije) objavio.
Zato, u dobru se natječite,
Bogu ćete se svi vratiti
i On će vas o svemu onom obavjestiti
u čemu se razilaziste!“
(V:48)

„Mi nismo poslali nijednog poslanika (vjerovjesnika)
 a da nije zborio jezikom svoga naroda,
da bi mu objasnio.“ (XIV:4)

„Svaki narod imao je poslanika.
I kad im poslanik njihov dođe,

 njima će biti suđeno po pravdi...“ (X:47)

---

[1] Ataullah Siddiqui, Islamski svjedoci u pluralističkom svijetu, str. 66

[2] Zahtijevajući zajedničko i djelatno svjedočenje kršćana i muslimana u suvremenom svijetu, upravo se na tom kuranskom ajetu temelji u dosadašnjoj povijesti jedinstveno „Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima“. O kontekstu nastanka toga dokumenta, njegovom sadržaju i teološkim novinama, ali ujedno reakcijama i posljedicama, pogledati: Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima, u: Crkva u svijetu, 44(2009)3, str. 329-352.

[3] Unatoč tomu što je da'va, mišljena izvorno, dijalogične i ugovorne naravi, pa iz tog razloga zatvorena za sve oblike prisile i nasilja, postoje kuranski ajeti, koji tome, makar na prvi pogled, izričito proturječje, pa nije iznenađujuće da se upravo za njima poseže pri ideološko-fundamentalističkoj redukciji da've za osvajanje društveno-političke moći, pri čemu se uopće ne zazire od pozivanja na mržnju spram drugih i zagovaranja njihove prisilne asimilacije ili fizičkog istrebljenja. Kao i u slučaju drugih svetih spisa, pokazatelj je to u kojoj je mjeri važno tumačenje, ali i prevođenje svetih spisa, jer i jedno i drugo može predstavljati prvorazredani ideološko-politički čin s pogubnim posljedicama za društveno-političku zbilju. O tim dvoznačnim ajetima pogledati: Tarik Ramadan, Evro-američki muslimani i budućnost islama, str. 256-261. Kad je riječ o odnosu mira i rata odnosno nasilja i nenasilja u islamu korisno je pogledati knjižicu: Loay M Safi, Mir i granice islama, Bemust, Sarajevo, 2004. Za naš je kontekst značajno što autor na temelju Kur'ana pokazuje da otpad od islama sam po sebi ne može biti predmet zakonskog sankcioniranja, pogotovu ne predmet smrtne kazne, već to mogu biti tek potezi usmjereni protiv društvenog poretka, a i tada u skladu s težinom svakog pojedinog prijestupa, što ponekad može uključivati i smrtnu kaznu. (Loay M. Safi, Mir i granice islama, str. 49-52).

[4] Ataullah Siddiqui, Islamski svjedoci u pluralističkom svijetu, str. 67.

[5] Eva de Vitray Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb, 1988., str. 203.

________________

*Preuzeto iz: Alen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014., str. 35-39. Pojedine dijelove teksta boldovao R. Ibrović.