kurban bajram 2017.

 O kurban[1] bajramu u svijetlu islamskog učenja nasuprot

petrificiranom tradicionalizmu i folklornom 
karnevalsko-festivalskom šarenilu

                                                                                      

Još u praskozorje ljudske civilizacije, po islamskom vjerovanju Bog je prvostvorenom ljudskom biću i prvom poslaničkom liku u sferi ljudske civilizacije (vrste) Ademu (Adamu) poslavši mu Džibrila (Gabrijela) ponudio tri dara, a to su:

1. Dar Intelekta ili Uma (Aql) – spoznaje,

2. Dar vjere – vrlinā i

3. Dar stida – morala.

Adem noseći u sebi prvostvorenu narav Ahmeda (nemanifestirani Logos; prvostvoreni Intelekt – Um ili Duh) ali i narav poslanika Muhammeda (manifestirani Logos; pečatni poslanik – hatemu-l-enbija) izabire dar Intelekta. S tim darom, darom spoznaje bivaju pokazani u punini svi drugi darovi. Taj dar jeste dio primordijalne naravi svakog ljudskog bića – fitret. O tom daru islamski mislioc i mistik Mulla Muhsin Fayd Kāshānī (XVII st.) veli:

„Intelekt je objavljeni vjerozakon (Sharī'a) u ljudskoj osobi, kao što je objavljeni vjerozakon Intelekt izvan ljudske osobe... Ukratko, Intelekt je izvor svih dobrih odlika i vrelo svekolikog savršenstva.“

Darom spoznaje mi bistrimo neizbistriva semantička dna svakog ibadeta – svakog bogoštovnog čina, svakog temeljnog vjerskog učenja. Ništa su, bez spoznaje svih šest imanskih temelja ili šarta* jednako kao što su ništa svih pet islamskih stubova vjere (islamski šarti)**. Kada nema spoznaje navedenih imansko – islamskih stubova nema ni krunskog posvjedočenja islama kao vjere mira (harmonije) i predanosti Bogu. To posvjedočenje jeste osobni džihad (koji, samo tada biva 6. islamski šart!), a džihad (perom i tintom) nije ništa drugo doli spoznajni čin. Riječ je o spoznaji koja čovjeka mijenja, preobražava (katarza, metanoja...). Imansko – islamska vjerovanja bez naznačenog džihada puki su taqlīd tj. imitacija, formalizam, ljuštura, bolje reći krhotina, a svaka krhotina jeste oštra i opasna ne samo za pojedinca koji s njom barata već i za cijelu zajednicu u kojoj jeste pojedinac, a šta tek reći kada krhotinama cijela zajednica manipuliše i krhotine drži za najviše i iskonske vrijednosti!? U takvim zajednicama tinta spoznaje biva izgnana krvlju nedužnog čovjeka, a pero spoznaje biva sasječeno mačem, bolje reći s a b lj o m neboguugodne osvete, „pravde“, „vjere“, „ljudskosti“...! Tu i tada spoznaje nema, a svaki imanski i islamski stub ili šart biva puka, banalna, prosta, posve isprazna manifestacija poput svake festivalske maskerade – folkloristička ljuštura biva predstavljena kao tradicionalna religijsko-duhovna vrijednost.

Današnji kurban ili hadžijski bajrami, nažalost upravo jesu ono što akademik Rešid Hafizović govori kada ukazuje na interpretativni konformizam (taqlīd), pa za takve interpretacije islamskih ibadeta ili bogoštovnih aktivnosti veli da su: „... bauljanja po nekoć dosegnutim spoznajama davno umrlih ljudi i višestoljetnim utabavanim putevima koji spoznajna načela islamske vjere, a posebice njene stubove, sa razine spoznajnog i ustrajnog interpretativnog mi'radža svodi na puke obrede lišene svjetla svježih spoznaja. A prvostvoreno pero – pečatni Poslanik islama (a.s.) je stalno upozoravao: »Nema nikakva dobra u obredima našim ako u njima nema svježih spoznaja.«[2]

Ibrahimova žrtva (kurban),
 timuridska minijatura, Širaz, XV st.

Neka svako od nas, nas koji prinosimo tu žrtvu – kurban u vidu životinje sagleda iskreno sam sa sobom i pred svojim Gospodarom je li odmakao koliko je zrno gorušice u produbljivanju tog čina ove godine, 2017. u odnosu na 2016. i tako redom. To jednako važi i za one koji nisu bili u mogućnosti prinjeti žrtvu – kurban u vidu životinje (kod nas u Bosni to je tradicionalno ovan – bravče), jer kurbanski bajram je  blagdan žrtve, a ako nismo u mogućnosti prinositi ovu specifičnu žrtvu nismo spriječeni položiti 1001 drugu žrtvu na oltar našega srca i odreći se 1001 taqlīda, 1001 interpretativnog konformizma ili petrificiranog ibadeta. Koliko god bili materijalno tj. novčano u nemogućnosti prinjeti kurban u vidu životinje za ovaj Bajram to nas nimalo nesprečava da prinesemo neku drugu žrtvu u cilju oslobađanja od robovanja bilo čemu, a najprije krhotinama tradicionalističke, atavističke, folklorističke i etno-konfesionalističke (pseudo) religioznosti. Sve u cilju obnavljanja naše izvorne naravi (fitret) i naše izvorne i čiste vjere koju je baštinio Ibrahim (Abraham), a to je dinu-l-fitra – primordijalna vjera, odnosno dinu-l-hanif – čista vjera!

Ikona: Abraham žrtvuje sina Izaka

---

[1] kurban (ar.) – žrtva...

[2] Iz: Rešid Hafizović, Spoznaja, prva vrijednost islama; prilog spoznajnoj teoriji u islamu, NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2017., str. 8-9.
* Imanski šarti, temelji ili stubovi su: 
1. Vjerovanje u jednog Boga (ultimativni monoteizam),
2. Vjerovanje u Božije meleke (anđele),
3. Vjerovanje u Božije objavljene Knjige (Tevrat - Tora, Zebur - Psalmi..., Indžil - Evanđelje i Kur,an),
4. Vjerovanje u Božije poslanike, odnosno vjeronavjestitelje (proroke),
5. Vjerovanje u Sudnji Dan (odnosno Dan Uskrsnuća) i
6. Vjerovati u kader tj. da sve što se zbiva, događa jeste po odredbi Boga i po Božijem znanju.
Ovih šest imanskih stubova ili temelja vjere jesu prisutni u svakoj objavljenoj ili autentičnoj religiji ili vjeri. Po ovim vjerovanjima, u biti muslimani prepoznaju pripadnike ehlu-l-kitaba ili pripadnike neke od ranije objavljenih religija.
** Islamski šarti, temelji ili stubovi su:
1. Vjerovanje u jednoga Boga - tewhid,
2. Obavljanje ili klanjanje svih 5 dnevnih namaza - molitvi,
3. Davanje milostinje ili zekata,
4. Ramazanski post,
5. Odlazak na hadž, ali samo ako smo u materijalnoj i duševno-duhovnoj mogućnosti i ako društveno-političke okolnosti to omogućavaju.
U šijskoj interpretativnoj tradiciji islama 6. islamski šart jeste i džihad, tj. duhovno pregnuće, a to shvatanje da je šest islamskih šarta nije u koliziji sa sunijskom interpretacijom!