Mnogolika ovaploćenja božanskog Logosa

Logos

Da se Bog voli raskrivati, očitovati i to vazda u novom ruhu, nikada se ponavljajući svjedoče nam i različite perspektive koje, zapravo jesu različite religiozno-duhovne tradicije (putevi) iz kojih, ili po kojima hodimo ka povratku u naše izvorno, primordijalno, intaktno stanje duše (stanje prije pada ili prije izgnanstav iz raja, ili predsamsarično stanje – kako god!). 

Povratak u navedeno stanje jeste naš povratak Primordijalnom Čovjeku. Takav čovjek, kao kruna božijeg stvaranja (očitovanja, raskrivanja, manifestacije...) podudaran je s Bogom, odnosno s božanskim Umom (Intelektom) pa otuda Bog može govoriti čovjeku, a čovjek može razumjeti Boga i nebeskim darom jezika ili govora može Boga dosezati i u njegovoj nadosobnoj osobnosti, to jeste ukoliko je on Deus absconditus. Sve to Primordijalni Čovjek može blagodareći svojoj deiformnoj ili teomorfnoj naravi koja je svoju potpunu duhovnu razuđenost postigla u Imanentnom Čovjeku kojeg je svaka egzoterijska tradicija definirala i odslikala skladno svojoj duhovnoj perspektivi, skladno vremenu svoga nastajanja i skladno starosnoj dobi ljudske svijesti i leksičko-semantičkom i morfološkom geniju svetoga jezika koji prima i prenosi Riječ Božiju. No, bez obzira na to što Imanentni Čovjek u sklopu brojnih egzoterijskih tradicija, koje na prvi pogled mogu izgledati međusobno sasvim neovisne, može biti različito oslovljavan i zasebno predstavljan kao metatronski u judaizmu, kao muhammadanski u islamu, kao kristovski u kršćanstvu, kao avatarički u hinduizmu* ili kao satvički u budizmu, on u primordijalnoj Religiji (Al-Din Al-Hanif) uvijek predstavlja jedno isto, savršeno lice vječnog božanskog Logosa, koje nije egzoterijski različito i raznovrsno s razloga njegove transcendentne i nedjeljive nadnaravne i nadosobne naravi, nego se različitim i višestrukim pokazuje s razloga različitih duhovnih stajališta i različitih povijesnih perpsektiva iz kojih se motri, prihvaća i skladno kojima se tumači i oblikuje unutar sveke interpretativne religijske tradicije. Stoga svi oni poslanički likovi, koji su se javili kao ovaploćenje božanskog Logosa unutar različitih tradicionalnih formi i unutar različito zasvjedočenih povijesnih korpusa svetih ili bogoduhih knjiga božanske Objave, svi oni, naime, po svojoj naravi su savršeni Božiji ljudi, savršeni primjeri Imanentnog i Primordijalnog Čovjeka, i savršene povijesne slike opovješćenog božanskog Logosa kao takvog.[1]

Kaligrafski zapis sulus pismom ukazuje na Isusa,
odnosno na to kako ga kur'anski Tekst atribuira:
Kelimetullah (Riječ Božija);
Ruhullah (Duh Božiji);
Nurullah (Svjetlo Božije)

---

[1] Rešid Hafizović, Objava u islamu, u: Imanski šarti u svjetlu klasičnog muslimanskog mišljenja, El-Kalem, Sarajevo, 2006., str. 149-150.

*Mi bi prije rekli u vedanti ili vedskoj tradiciji (sanatana dharma)!

Da'va, šta je to?

Ako bi izvorno islamsko učenje željeli danas vidjeti na djelu, vidjeti u praksi onih koji za sebe kažu da jesu muslimani onda bi se našli pred velikom kušnjom i velikom opasnošću da o islamu mnogo toga posve pogrešno naučimo, shvatimo... Što će reći da u praksi današnjih muslimana (a nije mnogo drugačije bilo ni u praksi davnašnjih muslimana), a govorimo o većini, o onoj većini koja stvara dominantnu sliku jednog društva, ili kako sami muslimani vole reći ummeta ima malo ili nimalo zdrave i vjerodostojne manifestacije islamske etike, morala, uljudbe... Ako neko misli da autor ovih redaka pretjeruje sasvim je legitimno s njim se i nesložiti. U tom slučaju predlažem da se sami osvrnete svim raspoloživim spoznajnim sredstvima, kako onim izvanjskim, tako i onim nutarnjim na onaj dio čovječanstva kojeg često i prečesto, a ja mislim čak i neopravdano zovemo islamskim svijetom (ummetom). Riječ je o onom dijelu svijeta kojeg današnji muslimani (in toto) vole geografski ali i religijski odrediti tepajućom sintagmom „od Indonezije do Maroka“ ili „od Mašrika do Magreba“, mada nije riječ (ni izbliza) o homogenom, jednobraznom, harmoničnom, usaglašenom, bratskom svijetu, baš naprotiv!

Kada sami, navedeni svijet stavite pred svoje oči, odnosno pred bilo koji spoznajni organ pitanje koje vam želim postaviti glasi: je li slika koju vidite u tom svijetu vjerodostojna slika i prilika onoga što jeste islam u svojoj suštini (pod uslovom da islam poznajete na osnovu njegovih temeljnih izvora – Kur'ana i suneta, ali i dr. vrela)!?

Osobno govoreći mogu posvjedočiti nesagledivu diskrepanciju između islamskog učenja i današnjeg tzv. ummeta!

Važno je reći da za takvu izvitoperenu sliku islama koju nude muslimani „od Indonezije do Maroka“ nije kriv niko izvan naznačenog svijeta, nije kriv niko doli sami muslimani. Taj tzv. islamski svijet, danas promiče i nudi posve zarotirani islam u 1001 ediciji. Mnoštvo je islamskih učenja zarotiranih u praksi samih muslimana da ih danas ne možemo prepoznati u njihovom izvornom ili suštinskom značenju – ponavljam izuzetci postoje, ali ovdje govorimo o onome što je dominantno.

Jedno u nizu zarotiranih (distorziranih) islamskih učenja jeste i iznimno važno učenje ili institucija da've. To učenje posve je oskrnavljeno da jedino što je od njega ostalo, a da je autentično jeste puki, a pri tome u cijelosti bez autentičnog sadržaja sami i samotni termin (leksička forma) – da'va.

Pokušamo li na internetu pronaći šta zapravo znači da'va naići ćemo na dominantni diskurs koji da'vu, u biti svodi na perverzno misionarstvo, tj. konverziju i/ili prevjeravanje svih onih koji nisu muslimani. U tom cilju, mnogi „interpretatori“ islama (radikalne, fundamentalističke, napose redukcionističke provenijencije – u Bosni su najpoznatiji kao vehabije, mada kada je riječ o shvatanju da've mnogo od vehabija nezaostaju ni oni tzv. tradioconalni bh. muslimani!) promiču čak i učenje da je u tom cilju (da've) dozvoljeno, šta više poželjno, „bogougodno“ primjenjivati i silu ili odsijecati glave drugim i drugačijim ljudima.

Nije da'va, kao izuzetno plemenita institucija u svom izvornom smislu jedina ta koja je pretrpjela distorziju. Istu sudbinu dijele i dr. islamska učenja ili institucije, kao što su džihad, šerijat...,  a o kojima danas, najčešće znamo samo posredstvom njihovih posve neautentičnih interpretacija koje su posljedica redukcionističkog i fundamentalističkog pristupa islamu. Istina, svoga udjela u tome što nam se kosa diže na glavi kada čujemo navedene termine ima i agresivna, evrocentristička, tj. orijentalistička politika, a koja ima svoje dugo trajanje. No, krivce i odgovorne za distorziju islama i muslimana, ipak valja, najprije tražiti u njima samim – muslimanima, bez obzira na ine ideologije i politike izvan njih samih, a koje su išle ili još idu ka tome da muslimane dehumaniziraju, bolje reći demoniziraju, a što, iskreno vjerujem nikada ne bi imalo svoga učinka da su sami muslimani bili vjerni onim vrijednostima koje po vazdan glagoljaju, mada čine i djelaju sve mimo tog glagoljanja (no i to je samo jedna dimenzija svemuslimanskog očaja!).

Dakle, šta je da'va?

Kao odgovor na to pitanje nudimo, istina nešto duži tekst Alena Kristića, tekst koji je, kako bi se to u duhu islamske tradicije reklo snagom ta'wila (hermeneutica spiritualis) da'vu vratio u njeno autentično značenje, njeno autentično domište. Osobno govoreći, ibret je, da ne može biti veći činjenica ta da je o da'vi, na posve autentičan (i na islamski) način progovorio čovjek koji jeste nasljedovatelj Isusa Krista. Alen Kristić piše:

 „Iz tog je razloga jasno da se muslimanska obveza da've  – „pozivanja Bogu“ – ne smije, kako to još uvijek nerijetko biva, razumijevati kao poziv na konverziju („prevjeravanje“), što je dobrodošla izlika i za prislinu religijsku obnovu, jer je ljudsko srce Božija tajna i ovlast, nego kao svjedočenje pred ljudima za ono što nam je Bog povjerio kao odgovornost i obavezu, i kao pojedincima i kao zajednicama.

A upravo je taj od Boga povjereni i obvezujući nalog, unatoč svim dogmatskim razlikama između religija i svjetovnih svjetonazora, prijemčiv za mnoštvo oblika međuljudskog i međuvjerskog zajedništva i suradnje, i to ne samo u sferi verbalnog nego i praktičnog, tim više jer smo vidjeli da sam Kur'an, kad je u pitanju natjecanje u dobru, na sebi svojstven način do dolaska pred Allahovo lice suspendira dogmatske razlike kao prepreku za suradnju. Slično i kao kršćanski misijski nalog, da'va isključivo u fundamentalističko-redukcionističkom tumačenju može biti izvor religijske nesnošljivosti i imperijalizma, pa i prisline religijske obnove, dok je u suprotnom poziv na izgradnju ljudskog društva prožetog pravdom i jednakošću.

Da je tomu tako, postaje još očiglednije pri razmatranju konkretnih oblika ispunjenja da've. Poznati u islamskoj tradiciji kao „čini svjedočenja za Istinu“, oni uvijek posjeduju svoju duhovno-vertikalnu i svoju socijalno-horizontalnu dimneziju. Dapače, ono što je u tome smislu zadaća i obaveza muslimanske vjerničke zajednice – „Neka među vama jedna zajednica bude koja će dobru pozivati, čestitost i poštenje naređivati, a zlo zabranjivati! Eto, takvi su oni koji će uspjeti!“ (Q 3, 104) – to je zadaća praktičnog svjedočenja pred ljudima, koja nužno podrazumijeva prije svega zajedničko svjedočenje sa židovima i kršćanima, neovisno o svim dogmatskim razlikama i opterećujućim povijesnim iskustvima između religija.

Dakle, onkraj fundamentalističko-redukcionističkog tumačenja, da'va se pred nama pomalja kao obavezujući poziv muslimanima da sudjeluju u izgradnji općeg dobra s drugima, prije svega židovima i kršćanima, a ne kao poziv na prisilno osvajanje društva putem nasilne religijske obnove.

Da se da'va može tumačiti kao poziv na suradnju oko općeg dobra odnosno kao poziv na izgradnju pravednog društva, to potvrđuje jedno drugo kuransko mjesto, koje konkretno govori o kojim se činima svjedočenja misli u Kur'anu:

»A Medjenu smo poslali njihova brata Šuajba.
            „O narode moj“ – govorio bi on –
            „Allahu vi robujte,
            vi boga drugog osim Njega nemate!“
            I vama, evo, jasni dokaz od Gospodara vašeg dođe,
            pa pravedno na litri
            i na kantaru vi mjerite
            i od svijeta stvari njegove nasilno ne oduzimajte,
            a na Zemlji nered, nakon uspostavljanja reda,
            ne činite!
            To je vama bolje, ako vi vjernici ste!
            I zasjede ne postavljajte na Putu Pravome,
            zasrećući i od Allahova Puta one koji vjeruju odvraćajući,
želeći da ga iskvarite!
Sjetite se kad vas je bilo malo da vas je Allah umnožio,
i pogledajte kakav je kraj bio onih koji su nered činili!«

Konkretno, riječ je o opomeni, koju je prorok Šuajb, poistovjećen s Jitrom iz Starog zavjeta, a u islamskoj tradiciji poznat kao Musaov/Mojsijev tast, uputio svome medjenskom narodu, detektirajući pet prijepornih točaka medjenskog društva, koje predstavljaju ujedno i pet prijepornih točaka našeg društva, dakako u svom modernom obličju nehumane i dehumanizirajuće tranzicije odnosno globalizacije: 1. korištenje manjkavih mjera ili utega, dok je za uspjeh potrebno najstrože trgovačko poštenje; 2. ustaljene oblike obmanjivanja i lišavanja ljudi zakonskih prava; 3. uzrokovanje nesreće i nereda, iako su mir i red bili ustanovljeni...; 4. nezadovoljstvo s remećenjem mirnog života prakticiranjem drumskog razbojništva...; 5. oduzimanje ljudima pristupa bogoštovlju i zlouporaba religije i pobožnosti za nepoštene ciljeve... kad čovjek gradi kuću molitve od protupravno stečene zarade ili razmetljivo podjeljuje milostinju od novca koji je stekao silom ili na prijevaru...;[1]

Sada je posve jasno da se da'va, kao poziv Bogu odnosno poziv na koračanje Njegovim putem, ostvaruje konkretnim zalaganjem protiv spomenutih društveno-političkih manifestacija nepravde, prije svega prakticiranjem pravednosti u svim spomenutim sferama. Zahvaljujući jačanju svijesti o nužnosti međureligijskog dijaloga kao bitne sastavnice vjere, danas se raskriva da da'va, kao poziv na koračanje Gospodarevim putem, ne podrazumijeva samo svjedočenje vlastite vjerničke zajednice „ad intra“ i „ad extra“ nego i svjedočenje u obličju međuvjerskog odnosno međureligijskog dijaloga, kako teorijski tako i praktično:

»Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno
 i što je vama objavljeno!
A naš Bog i vaš Bog – jedan je!
I Njemu smo mi predani!«

ili

»O sljedbenici Knjige!
Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama:
da nikome osim Allahu ne robujemo,
da Mu nikoga ne pridružujemo,
i da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!«[2]

Dakle, slično kao i kršćanski misijski nalog ili poziv na (re)evangelizaciju društva, da'va se ne bi smjela tumačiti kroz optiku fundamentalističkog redukcionizma kao poziv na prisilnu konverziju ili prisilnu religijsku obnovu s ciljem uspostave religijskog tutorstva u svim sferama društveno-političkog na temelju savezništva s ekstremnim (ili čak ekstremističkim) političkim snagama, kako se to nerijetko događa upravo u tranzicijskom kontekstu zemalja jugoistočne Europe, nego poziv na zajedničko kršćansko-muslimansko (za sve druge ljude otvoreno!) praktično svjedočenje za temeljne vrijednosti kršćanske i islamske religijske baštine, koje sučelice neljudske tranzicije i globalizacije, dobivaju na značenju, a mogu se u sažetoj formi izraziti u sintagmi „zaštite društveno-politički nemoćnih i marginaliziranih“ kao prvog koraka u nastojanjima oko općeg dobra i izgradnje pravednog društva.

Pri koncu ovog promišljanja o nedvosmislenom protivljenu nasilju u sferi vjere, kako u islamskoj tako i u kršćanskoj tradiciji, važno je istaknuti da Kur'an ne definira samo cilj nego i granice da've, koja nužno mora sadržavati mudrost i dobrostivost[3]:

»A ti Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću
i savjetom lijepim
i s njima ti raspravljaj na način najljepši!
Doista, Gospodar tvoj najbolje zna ko je skrenuo
s Puta Njegova,
i On najbolje poznaje one na Pravi Put upućene.«[4]

Iznesena promišljanja na uvjerljivosti dobivaju smještanjem u kontekst islamske mistike, koja obiluje slikovito-narativnim očitovanjima protiv vjere utemeljene na prisili, i to ne samo fizičke nego i psihičke, društvene, ekonomske ili političke naravi. Kao primjer može poslužiti poznata molitva islamske mistikinje Rabī'je:

»O Bože moj, sve što si mi namijenio od zemaljskih stvari, daj Svojim neprijateljima; a sve što si mi namijenio u budućem životu, daj Svojim prijateljima; jer meni si Ti dovoljan. O Bože moj, ako Te obožavam zbog straha od pakla, spali me u paklu, i ako te obožavam iz nade u raj, isključi me iz raja; ali ako Te obožavam jedino iz ljubavi prema Tebi, nemoj me lišiti Tvoje vječne ljepote.«[5]

No, sada se iznova s još većom snagom nameće pitanje kako je onda moguće da je povijest kršćanstva i islama prepuna pokušaja ostvarenja prisilne religijske obnove s negativnim društveno-političkim posljedicama, tim više jer je religije uvijek iznova gurala u savezništva s političkim snagama, koje su, desnog ili lijevog usmjerenja svejedno, počivale na neljudskim programima i vrijednostima. Da je ta kušnja duboko ukorijenjena ne samo u kršćanskoj nego i u islamskoj tradiciji, govore i mnoge društvene manifestacije prisilne religijske obnove u našoj religiji poslije propasti komunističkog režima.“*

Naslovnica knjige:
Alen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014.

Ukoliko pogledamo riječ da'va u Arapsko-srpskohrvatskom rječniku, autora Teufika Muftića (1918-2003.) i to pod njenim trokonsonantnim korijenom (دعو) nećemo nigdje naići na prevode kao što su: misionarstvo, konverzija, prevjeravanje i sl. 

U navedenom rječniku i pod navedenim korijenom naći ćemo niz riječi koje se deriviraju od istog, a u kontekstu našeg kazivanja bitna su sljedeća značenja: zov, poziv, dozivanje; prizivanje, dozivanje; poticati, upućivati; molitva, dova (dova – ar. riječ u našem jeziku istog je korijena kao i da'va, a najčešće joj je značenje molitva upućena Bogu!); molba; poziv (na gozbu ili molitvu)... (Iz: Teufik Mufitć, Arapsko-srpskohrvatski rječnik I, Sarajevo, 1973., str. 1019-1022.).
U kur'anskom tekstu kojim se sugerišu posljednja vremena, eshatološki časi, Bog kazuje da ćemo svi biti pozvani (دعوة) iz zemlje na Dan uskrsnuća ili ustajanja (XXX:25), a potom slijedi dan svjedočenja u kojem neće biti nikakvog pričina ili iluzije i dan u kojem će svaka duša vidjeti šta je pripremila ili s čime je došla na Dan obračuna. Tom Velikom pozivu valjalo bi da prethode naši osobni mali pozivi na gozbu oko duhovne trpeze da svi skupa, zajedno posvjedočimo ono što ćemo, htjeli ne htjeli posvjedočiti na Dan veliki, poslje Dana uskrsnuća kada više ne bude pričina, iluzije...

Da'va jeste poziv na zajedničko svjedočenje da nema zbilje doli Zbilje!

„O sljedbenici Knjige!
Hodite k Riječi jednakoj i nam i vama:
da nikome osim Bogu ne robujemo (ne služimo),
da mu nikoga ne pridružujemo,
i da jedni druge, osim Boga, gospodarima ne uzimamo!“
(III:64)

 A to svjedočenje nije i ne može biti u kanonskom i dogmatskom smislu (religiozno-konfesionalnom) jednoobrazno, unificirano..., baš naprotiv, ono je mnogoliko i odvija se sukladno sublunarnom svijetu, svijetu mnoštva, mnogolikosti...

„...I Mi smo, da svi vi zakon (religijski zakon – kanon) i pravac imate, odredili!
a da je Bog htio, On bi vas sve jedne vjere (religije) stvorio,
Ali je On htio da vas iskuša, u onome što vam je (već ranije) objavio.
Zato, u dobru se natječite,
Bogu ćete se svi vratiti
i On će vas o svemu onom obavjestiti
u čemu se razilaziste!“
(V:48)

„Mi nismo poslali nijednog poslanika (vjerovjesnika)
 a da nije zborio jezikom svoga naroda,
da bi mu objasnio.“ (XIV:4)

„Svaki narod imao je poslanika.
I kad im poslanik njihov dođe,

 njima će biti suđeno po pravdi...“ (X:47)

---

[1] Ataullah Siddiqui, Islamski svjedoci u pluralističkom svijetu, str. 66

[2] Zahtijevajući zajedničko i djelatno svjedočenje kršćana i muslimana u suvremenom svijetu, upravo se na tom kuranskom ajetu temelji u dosadašnjoj povijesti jedinstveno „Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima“. O kontekstu nastanka toga dokumenta, njegovom sadržaju i teološkim novinama, ali ujedno reakcijama i posljedicama, pogledati: Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima, u: Crkva u svijetu, 44(2009)3, str. 329-352.

[3] Unatoč tomu što je da'va, mišljena izvorno, dijalogične i ugovorne naravi, pa iz tog razloga zatvorena za sve oblike prisile i nasilja, postoje kuranski ajeti, koji tome, makar na prvi pogled, izričito proturječje, pa nije iznenađujuće da se upravo za njima poseže pri ideološko-fundamentalističkoj redukciji da've za osvajanje društveno-političke moći, pri čemu se uopće ne zazire od pozivanja na mržnju spram drugih i zagovaranja njihove prisilne asimilacije ili fizičkog istrebljenja. Kao i u slučaju drugih svetih spisa, pokazatelj je to u kojoj je mjeri važno tumačenje, ali i prevođenje svetih spisa, jer i jedno i drugo može predstavljati prvorazredani ideološko-politički čin s pogubnim posljedicama za društveno-političku zbilju. O tim dvoznačnim ajetima pogledati: Tarik Ramadan, Evro-američki muslimani i budućnost islama, str. 256-261. Kad je riječ o odnosu mira i rata odnosno nasilja i nenasilja u islamu korisno je pogledati knjižicu: Loay M Safi, Mir i granice islama, Bemust, Sarajevo, 2004. Za naš je kontekst značajno što autor na temelju Kur'ana pokazuje da otpad od islama sam po sebi ne može biti predmet zakonskog sankcioniranja, pogotovu ne predmet smrtne kazne, već to mogu biti tek potezi usmjereni protiv društvenog poretka, a i tada u skladu s težinom svakog pojedinog prijestupa, što ponekad može uključivati i smrtnu kaznu. (Loay M. Safi, Mir i granice islama, str. 49-52).

[4] Ataullah Siddiqui, Islamski svjedoci u pluralističkom svijetu, str. 67.

[5] Eva de Vitray Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb, 1988., str. 203.

________________

*Preuzeto iz: Alen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014., str. 35-39. Pojedine dijelove teksta boldovao R. Ibrović.

Trepereći svijet

O svijetu u kojem sada jesmo, i o njegovoj naravi kazuju nam ine kaže u bogoduhim Tekstovima, napose u onima oko kojih i po kojima su se razvili glavni religiozno-duhovni tokovi u historiji čovječanstva – od Veda (vjerovatno najstarijeg poznatog korpusa svetih tekstova) pa do Kur'ana.

Ovom prigodom navodimo jedno zgodno vedsko, izrazito slikovito kazivanje o svijetu u kojem jesmo. Naime, vedska kozmologija uči da stvorenim, bolje kazati (i u duhu vedskog učenja) manifestiranim svijetom vlada svekoliki privid, pričin, iluzija... Kako god mi to oslovili našim pojmovima i shvatanjima vedska kultura to oslovljava i imenuje s terminom māyā (sanskrt.: lukavstvo, obmana...). No taj termin, māyā[1] uistinu ima mnoštvo semantičkih slojeva u kontekstu bremenite vedske religiozno-duhovne (ali i filosofske) tradicije, jednako tako i u kontekstu drugih izvorno indijskih duhovnih učenja (a da ne govorimo o brojnim evro-američkim interpretacijama māye u kontekstu New age, odnosno najčešće pseudovedante – zarotirane vedante!).

Nezalazeći, bar ne sada i ovdje u tankoćutna prebiranja po semantičkim slojevima navedenog sanskrtskog termina mi ćemo se osloniti na jedno starostavno vedsko kazivanje koje je i kratko i sadržajno, rekli bi smo i dostatno u ukazivanju na temeljnu narav svijeta u kojem se odvija sva naša drama izbavljenja i/ili oslobođenja i/ili povratka (mukti i/ili mokṣa i/ili nirvāṇa) izvornom stanju naše duše! 

„Čuvenom isposniku Naradi[2] koji je beskrajnim trpljenima stekao Višnuovu milost,[3] javio se Bog i obećao da će mu ispuniti svaku želju. »Pokaži mi magijsku moć tvoje māye«, zatražio je Narada. Višnu je prihvatio i pozvao ga za sobom. Ubrzo, pošto su se našli na pustom putu obasjanom suncem, Višnu, osetivši žeđ, zamolio je Naradu da ode nekoliko stotina metara dalje, u jedno seoce i donese mu vode. Narada požuri i pokuca na vrata prve kuće na koju je naišao. Vrata mu otvori prelepa devojka. Isposnik ju je dugo gledao da bi na kraju i zaboravio zašto je došao. Ušao je u kuću, gde su ga devojčini roditelji primili uz poštovanje kakvo se ukazuje svecu. Vreme je prolazilo. Narada se oženio devojkom i spoznao užitke braka i muke seljačkog života. Prošlo je dvanaest godina: Narada je u međuvremenu dobio troje dece, a nakon smrti svog tasta postao je i vlasnik imanja. No, u toku dvanaeste godine strašni pljuskovi izazavali su poplavu u kraju u kojem je živeo. U toku jedne noći stoka se podavila, a kuća srušila. Jednom rukom pridržavajući ženu, a drugom držeći dvoje dece, dok mu je ono najmlađe sedelo na ramenu, Narada se s mukom probijao kroz vodu. Ali, teret je bio pretežak: posrnuo je i mališan je pao u vodu; Narada je ostavio drugo dvoje dece da bi spasao najmlađe, no već je bilo kasno; bujica ga je već bila daleko odnela. Dok je Narada tražio malog, voda mu je progutala drugo dvoje dece, a ubrzo i ženu; i sam je pao, i bujica ga je onesvešćenog ponela poput komada drveta. Kada se, izbačen na neku stenu, osvestio, setio se nesreća koje su ga snašle i počeo da jeca. No iznenada je začuo poznati glas: »Dete moje! Gdje je voda koju je trebalo da mi doneseš? Čekam te više od pola sala!« Narada se osvrnuo i umesto bujice koja je sve uništila ugledao je pusta polja koja su sijala pod suncem. »Da li sad shvataš tajnu moje māye«, upitao ga je Bog.“[4]

---

[1] Ono što sve tri temeljne indijske religiozno-duhovne tradicije (đainizam, vedanta i budizam, ali i dr. religijska učenja koja su nastajala u dodiru s islamom, kao što su: sikizam i sl.) poznaju i oslovljavaju kao māyu poznato je i drugim tradicijama, naravno s izvjesnim značenjskim aberacijama. Recimo učenje o māyi, u navedenim tradicijama veoma je srodno i s mnogo istosti s onim što se u islamskoj tradiciji zove i poznaje kao hijab (hidžab).

[2] U vedskoj tradiciji među prvim stvorenim živim bićima bio je (mudrac) Narada Muni kome je predato znanje Veda, koje će se stoljećima prenositi usmenom predajom sve do kali-yuge kada ovo znanje (Vede) po uputi Narada Munija zapisuje mudrac Vyasadeva. Također, Narada Muni, napose u pučkoj vedskoj pobožnosti doživljava se kao vječni, duhovni svekozmički putnik, putnik kroz prostor i vrijeme.

[3] Višnu je vedsko božanstvo koje ulazi u sastav tri vrhovna božanstva (trimūrti: Višnu, Brahma i Šiva), a vjeruje se da je djelatni ili stvaralački bog, ili bolje reči aspekt (energija, svojstvo...) Apsoluta – Boga.

[4] Preuzeto iz: Mirča Elijade, Slike i simboli: ogledi o magijsko-religijskoj simbolici, izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1999., str. 80-81.

ponad fenomena & ka Noumenonu

(slika i Oslikano)

Razori sve ove slikarije i slike poradi Slikara!

&

On je ponad bilo kojeg oblika kojeg možeš naslikati...

(stihovi Dželaluddina Rumija Mevlane, XIII st.,
iz djela Dîwân-i Shams-i Tabrîzî)

Sve tri abrahamske monoteističke tradicije, judeizam, kršćanstvo i islam nose u sebi ili jesu u cijelosti semitska duhovna baština. Bogoduhi tekstovi navedenih tradicija od Tore (ili Petoknjižja – prvih pet knjiga Starog zavjeta), preko Novog zavjeta i konačno do Kur'ana i hadisa nalažu ili ukazuju na to da se Bog neprikazuje posredstvom likovnih ili pak skulpturalnih medija, a nadasve ne u figurativnom (antropomorfnom) obličju. Tim se željela napraviti svojevrsna distanca u odnosu na sve druge (susjedne) religijske tradicije s kojima su dolazile u dodir abrahamske religije, a koje su obilato koristile, prije svega figurativni likovni i skulpturalni medij u prikazivanju Vrhovnog Bića – Boga.

Još u Tori (Bibliji – Starom zavjetu), svetom i bogoduhom Tekstu za jevreje i kršćane jasno i nedvosmisle se veli, u okrilju onoga što je poznato kao Deset zapovijedi (Dekalog) i to u dva navrata, prvo u knjizi Izlaska (Exodus), a potom u Ponovljenim zakonima (Deuteronomium) sljedeće:

„Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi...“

(Izl 20,2-5)

„Nemojte imati drugih bogova uz mene!
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.“

(Pnz 5,7-9)

Kažimo da su ove zapovijedi na samom početku Dekaloga.

Sinaj - Egipat

Navedene zapovijedi direktno su utjecale na umjetničku tradiciju, najprije jevreja. Oni su ostali dosljedni u neprikazivanju Boga. To možemo, i ako nismo jevreji posvjedočiti. Izričita zabrana prikazivanja Boga, između ostalog doprinjela je da golemi fokus najstarije monotesitičke semitske tradicije bude prije svega na Knjizi, ili na samoj bogoduhoj ili svetoj božijoj Riječi. To se jasno da zapaziti ukoliko samo ovlaš pogledamo bilo koji vjerski ritual u sinagogi. Sveti tekst u formi svitka, ili klasične knjige je ono na čemu tijelesne oči vjernika nalaze smiraj e kako bi neveštastveni vid prodro ponad ispisanog teksta ka značenjima bogoduhih slova, sintagmi, sentenci...

U naznačenoj duhovnoj klimi ne samo da je rođen, već je i djelovao Isus Mesija – Krist. Treba li napominjati da je Isus, etnički govoreći bio Jevrej. Isus je, kako nas izvještava evanđelista Marko Zakone koji su došli posredstvom jevrejskih proroka, poglavito Mojsija, a koji su nam zapisani u gore spomenutim tekstovima (Tori – Petoknjižju) došao ne da ih dokine, već da ih i s p u n i ili o s t v a r i. Marko piše prenoseći same riječi Isusa Krista sljedeće:

„Ne mislite da sam došao dokinuti Zakon ili Proroke. Nisamo došao dokinuti, nego ispuniti (ili ostvariti). Jer kažem vam, zaista dok nebo i zemlja ne prođu, ne, ni jedno slovce, niti jedan crtica iz Zakona neće proći dok se sve ne ostvari. Ko dakle dokine i jednu od ovih najmanjih zapovijedi, i tome nauči ljude, najmanjim će se zvati u kraljevstvu nebeskom. A ko ih bude izvršavao i naučavao, on velikim će se zvati u kraljevstvu nebeskom.“

(Mt 5, 17-19)

Maslinska gora

U svijetlu navedene Isusove besjede (Besjeda na gori), a koja se direktno odnosi na Zakone koji su uprisutnjeni u Starom zavjetu, a mi smo se dotakli onih zakona koji se izravno odnose na neprikazivanje Boga, valja čitati i kazivanja koja su nam prisutna u Djelima apostolskim (Novi zavjet), i to ona koja su Pavlova besjeda Atinjanima. U toj Pavlovoj besjedi možemo iščitati, bolje reći prepoznati sve do sada citirane biblijske tekstove, i navedene dijelove Dekaloga i Isusovu besjedu na gori. Pavao, kako nam danas stoji u Djelima apostolskim sljedeće je riječi uputio Atinjanima – navodimo duži tekst čiji uvod odlično kontekstualizira sav naš pokušaj u sugerisanju mogućih pogubnih posljedica ukoliko Boga prikujemo za sliku, za kip ili ukoliko Boga prikujemo za bilo koji simbol i to do on mjere kada se ljudsko biće toliko pogubi i posve zagubi da više ne zna i nepravi razliku između znaka i označenog, ili između simbola i simboliziranog, a upravo je to bila jedna od inih duhovnih bolesti od kojih su bolovali drevni narodi antike s kojima su se susretali jevreji, kao i narodi kasne antike kojima su rani kršćani Riječ božiju navještali, a iste bolesti bolovali su predislamski Arapi i drugi narodi s kojima su muslimani dolazili u dodir:

„Dok ih je Pavao čekao u Atini, ozlojedio se u duhu gledajući kako je grad pun idola. Stoga je u sinagogi raspravljao sa Židovima i s bogobojaznim ljudima, a na trgu svaki dan s onima koje bi ondje zatekao. A i neki od epikurejskih i stoičkih filozofa stadoše raspravljati s njim, te su jedni govorili: „Šta bi ovaj skupljač zrnja htio reći?“ A drugi: „Čini se da je navjestitelj nekih tuđih bogova“, jer je navješćivao Evanđelje o Isusu i uskrsnuću. Onda ga uzeše i dovedoše na Areopag, govoreći: „Možemo li znati šta je to novo učenje o kojemu govoriš? Jer nam nekakvim čudnim stvarima puniš uši. Željeli bismo dakle znati šta bi to imalo biti.“

A svi Atinjani, kao i stranci pridošlice, ni na šta drugo ne troše svoje vrijeme nego da kazuju ili slušaju novosti. Pavao stade nasred Areopaga i reče: „Atinjani! Po svemu vidim da ste pobožniji od drugih. Jer prolazeći vašim gradom i razgledajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik na kojemu bijaše napisano: ʹNepoznatom boguʹ. To dakle što vi ne poznajući štujete, to vam ja navješćujem. Bog koji stvori svijet i sve što je u njemu, On koji je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u rukom načinjenim hramovima. Niti ga poslužuju ljudske ruke, kao da bi On što trebao, koji sâm svima daje život i dah i sve ostalo. On od jednoga načini sav ljudski rod da se nastani po svem licu zemlje, odredivši im stanovita vremèna i granice njihovih obitavališta, da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli, premda nije daleko ni od koga od nas. Jer u Njemu živimo i mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: ʹNjegov smo naime i rod!ʹ Ako smo dakle rod Božiji, ne smijemo misliti da je božanstvo slično zlatu ili srebru ili kamenu, liku izrađenu umijećem i zamisli ljudskom. Previdjevši  dakle vremena neznanja, Bog sada zapovijeda ljudima da se svi i svugdje obrate, jer postavi Dan u koji će svijetu suditi po pravdi, po Čovjeku kojega odredi. I svima dade dokaz uskrisivši ga od mrtvih.“

(Dj 17,16-31)

Ono što je Bog, posredstvom Starog (Tevrat) i Novog zavjeta (Indžil – Isa a.s.) ljudskom rodu, abrahamskog duhovnog žilišta ostavio u amanet à propos neprikazivanja Njegova Lika to isto je ponovio i u posljednjoj Objavi – Kur'anu (iz islamske perspektive govoreći), te posredstvom qudsi hadisa, a najprije ćemo ovu starostavnu kažu naći i u brojnim hadisima koji svjedoče životnu praksu poslanika Muhameda (a.s.). A njegov život bijaše slika i prilika kur'anske (božanske) pedagogije. To je ista ona pedagogija koja je ljudskom rodu od Adema (a.s.) ukazivala na pute koji vode ka Njemu i tako oblikovala duše do onog duhovnog stanja s kojeg one, duše bivaju vraćene (tawil) svome Gospodaru. Kur'an o tim dušama veli:

„O, ti dušo smirena, vrati se svome Gospodaru zadovoljna, a i On zadovoljan s tobom pa uđi međ' robove Moje, uđi u dženet (raj) Moj!“

(Kur'an, LXXXIX:27-30)

Brdo svjetlosti ponad Meke

Navedenog povratka nema ukoliko čovjek ne poruš sve i jedan idol (ili sliku) u svom srcu (intelektualna idolatrija, intelektualni konformizam...), baš onako kako je poslanik Muhamed porušio idole u Ka'bi.

Navedenog povratka nema sve dok neispraznimo srce, riječ je o duhovnom srcu eda bi svoje ušatorenje imao samo On.

Navedenog povratka nema ukoliko svaki dan svaku našu spoznaju, naše saznanje, naše viđenje, našu predstavu Njega nebacimo pod noge, na prašinu zemnu tražeći oprost od Boga za istu, baš onako kako je činio poslanik Muhamed, pri tome tražeći od Boga da mu proširi i produbi znanje, vidike, spoznaju...

Navedenog povratka nema ukoliko nebudemo u neprestanom prisjećanju (zikru) da nema zbilje doli Zbilje.

Samo tada ćemo moći u svakom simbolu iščitati Simboliziranog, samo tada ćemo moći u svakom znaku (ajetu) iščitati Označenog, samo tada ćemo ostati jednovremeno i trijezni pred stvorenjem, i opijeni pred Stvoriteljom. U takvom amfiboličnom stanju je duša koja je još zaogrnuta ovozemnim tijelom, a pri tome je udomila ili ako vam je draže ugostila u svoje srce (duhovno srce) Njega. Takve duše zbore i poje o Ljubavi, baš onako kako je to činio i glasoviti sufija Ibn Arebi:

„Moje srce postalo je primateljkom svakog oblika;
Ono je ispasište gazelama i manastir kršćanskih monaha,
hram idola, Ka'ba hodočasnicima, pločice Tore i knjiga Qur'ana.
Ja slijedim religiju Ljubavi: kojim god putem karavana Ljubavi da krene,
taj put je moja religija i moje uvjerenje.”

Ostati trijezan pred znakom (ajetom) ili simbolom, a biti opijen Onim na šta upućuje i znak (ajet) i simbol jeste, kako rekosmo amfibolično stanje duše koja je još u ovozemnom tijelu ali posve vraćena (tawil) svom izvornom stanju (fitret). Samo takve duše mogu i u ikoni na kojoj je, recimo Isus Krist, i u sinagogi u kojoj su svitci Tore, i u Ka’bi, ali svejednako i u murtiju vedskog božanstva, i u vatri zoroastrovog hrama… prepoznati trag Onoga koji je rekao:  

“Svaki narod je imao vjeronavjestitelja…”

(Kur’a X:47)

Brdo Kailaš - Himalaji (Tibet)