Religio Perennis

U jednom od svetih Tekstova izričito se veli da svaki narod ima svoj obred. Nadalje, veli se da svaki narod ima svog vjeronavjestitelja ili poslanika ili proroka ili avatara i sl., a sve kako bi svaki čovjek znao spominjati Sveto Ime.

U tom smislu navodimo kazivanja iz svetih tekstova tri abrahamsko-ibrahimovske religijsko-duhovne tradicije. 

Svih sedam kazivanja ukazuju na jedno tj. na Jednog!

"Nemamo li svi jednog Oca?

Nije li nas jedan Bog stvorio?"

(Biblija, Stari zavjet, Malahija, 2,10)1

"Onda Petar usta svoja otvori pa reče:

'Ja sada zbilja razumijem da Bog nije pristran,

nego da On iz svakog naroda rado prima čovjeka

koji ga se boji i ono što je pravo čini."

(Biblija, Novi zavjet, Djela apostolska, 10, 34-35)2

"Bog koji je nekoć u mnogo navrata

 i na mnogo načina govorio 

ocima po prorocima..."

(Biblija, Novi zavjet, Poslanica Hebrejima, 1,1)3

"Mi smo za svaki narod odredili sveti obred,

da bi spominjali Božije Ime."

(Kur'an, 22:34)4

"Ne raspravljaj s ljudima Knjige

osim na najljepši način, izuzimajući

one od njih koji čine zlo; i reci:

'Mi vjerujemo u ovo što je spušteno nama,

i to što je spušteno vama;

naš Bog i vaš Bog jest Jedan, i Njemu se

mi pokoravamo."

(Kur'an, 29:46)5

"Doista, ti koji vjeruju, i ti od Jevreja,

i Kršćana, i ti Sabejci,

ko god vjeruje u Boga i Posljednji dan,

i čini dobra djela - njihova nagrada ih čeka s njihovim Gospodom,

i nikakvog straha neće biti na njima, niti će tugovati."

(Kur'an, 2:62)6

"Reci: 'Ljudi Knjige, dođite sada riječi

zajedničkoj među nama i vama, da nikome

ne robujemo osim Bogu, i da Mu ništa ne

pridružujemo, i da niko od nas ne uzima

druge kao gospodare mimo Boga."

(Kur'an, 3:64)7

___________________

1. Biblija: Stari i Novi zavjet, KS, Zagreb, 1976., str. 933. (prijevod: Antun Sović)

2. Biblija, TDP, Sarajevo, 2013., str. 872. (prijevod: James Dannenberg & Edib Kafadar)

3. Biblija: Stari i Novi zavjet, KS, Zagreb, 1976., str. 1127. (prijevod: Ljudevit Ručić)

4. Uputa nastavnicima: Tolerancija i religijski principi, U: Forum Bosnae, 23/05., II izdanje, Sarajevo, str. 138. (prijevod ajeta: Rusmir Mahmutćehajić)

5. Ibid., str. 136-137.

6. Ibid., str. 138.

7. Ibid., str. 139.

Šta je Um ili Intelekt (lat. Intellectus)

U kazivanju šta je to Um (praslavenski i sveslavenski pojam), ili ako nam je draže koristiti latinski naziv Intellectus možemo se poslužiti mnogim kazivačima, tj. njihovim (re)interpretacijama, a koje vazda jesu utemeljene na bogoduhim svetim spisima od Veda, preko Zend-aveste, pa do onih svetih spisa iz okrilja abrahamsko-ibrahimovskih tradicija, kao što su Stari i Novi zavjet (Biblija) pa sve do zadnje objave koju čovječanstvo poznaje, a to je Kur'an.
Dakle, sva ta kazivanja možemo, po nama svesti na jednu ili dvije (re)interpretacije krucijalne istine, a koja može glasiti ovako:

"U duši (čovjeku) ima nešto što je nestvoreno i nestvorljivo; 

kada bi cijela duša bila takva, 

bila bi nestvorena i nestvorljiva; 

a to je INTELEKT."

(Meister Eckhart, XIII-XIV st.)

M. Eckhart

ili

"INTELEKT je objavljeni vjerozakon (Šerijat) u ljudskoj osobi, kao što je objavljeni vjerozakon Intelekt izvan ljudske osobe... 

Ukratko, Intelekt je izvor svih dobrih odlika i vrelo svekolikog savršenstva."

(Mulla Muhsin al-Fayd al-Kashani, XVII st.) 

Turbe M. M. F. Kashanija

Taj Intelekt ili Um o kojem govore mnogi, u ovom slučaju M. Eckhart i M. M. F. Kashani jeste jedan od organa duhovne spoznaje (drugi su: duhovno srce, duša i stvaralačka imaginacija). Taj organ, Um ili Intelekt jeste 'interpretativni vjerovjesnik' našeg bića!

Međutim, valja taj organ duhovne spoznaje prepoznati kao 'interpretativnog vjerovjesnika' i dopustiti mu djelovanje na naše biće.
Ili da bi taj organ spoznaje na nas valjano djelovao naše biće, ili naše jastvo moralo bi se osloboditi duhovnog strabizma, a što jeste posljedica duhovne zapuštenosti, ili osloboditi se arogantnosti našeg ega.

Zato nam valja naš Um ili Intelekt neprestance koristiti u procesu vlastitog samospoznanja, odnosno spoznanja Boga, pa makar se koristili s tim našim 'interpretativnim vjerovjesnikom' s poteškoćama.
U protivnom zabasat ćemo u ine duhovne bolesti, kao što je bolest epigona čija životna praksa (ali i teorija) može da se svede na puko oponašanje (taklid) davno mrtvih ljudi čija kazivanja i čiji obredi jesu lišeni svježih spoznaja.

Dakle, jasno je da ovdje govorimo o interpretativnom konformizmu od kojeg danas, čini nam se ponajviše boluju oni koji sljede čovjeka koji se svakog dana Bogu obraćao s molitvom da mu proširi ili produbi znanje i koji je svaki dan od Boga tražio oprost za jučerašnju predstavu ili znanje o Njemu - riječ je o poslaniku Muhamedu!

Uzmimo kao dobru paralelu sljedeću situaciju.

Niko, recimo Kur'an (Musaf) ili Bibliju neće gurnuti od sebe u koliko zna da nije u stanju prodrijeti u sve semantičke slojeve bogoduhog Teksta, ili u koliko čovjek sriče dok čita isti sveti Tekst. Takvog čovjeka vazda se podstiče da još intenzivnije sriče, pa ako hoćete i sve do naricanja s nadom da će kad-tad, i uz Božiju milost, poteći s njegovih usana jasna i milozvučna Riječ Božija!

_____________________
Više o kazanom vidjeti:
William Stoddart, Prisjećanje u svijetu zaboravljanja: razmišljanja o tradiciji i postmodernizmu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.

Rešid Hafizović, Ljudsko lice u ogledalu sufijske literature, NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2005.
Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, Connectum, Sarajevo 2015.

o sufizmu

O sufizmu mogli bi ponešto i kazati tako što bi naveli jedno sufijsko načelo ili možda bi mogli reći sufijska načela, a ona glase:

Najenzibaša - svirač naja
derviš mevlevijskog tarikata (reda)

"Budi posve u svijetu, e da budeš posve sam;
budi posve svoj, e da si stranac i svijetu i sebi;
iščezni u svemu svome, e da primiš sve Božije;
budi posve siromašan, e da u tome što imaš otkriješ neizmjerno veliki dar od Boga;
budi neprestano žedan i gladan, e da vidiš kako si blago i obilno napajan i hranjen;
budi posve gol, e da otkriješ koliko je blaga u odijevanju kojem si počašćen;
umri kao svoj, e da oživiš kao Božiji rob;
budi posve rob, e da primiš gospodstvo od Gospoda;
prepusti se svojoj smrti, e da ne strahuješ i da se ne žalostiš;
budi u svome tabutu*, e da te Bog iznese iz vode kao živog i Njemu poslušnog, pa se tako nađeš izvan tmaste kaplje sjemena i struhlih kostiju."1

__________________
*tabut (ar.) - plitki "sanduk" bez poklopca za tijelo mrtvaca kod muslimana s kojim se mrtvo tijelo, prethodno uvijeno u bijele čaršafe (čefine) spušta u raku.
1. Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, CLIO, Beograd, 2015., str. 268.269.