Hans Küng o: islamu, poslaniku Muhammedu i Kur'anu

Hans Küng je rimokatolički svećenik, teolog i profesor! 

Mada su njegova pojedina shvatanja i stavovi za Vatikan, ili zvanično rimokatoličanstvo neortodoksna ipak je nezaobilazna figura kada govorimo o susretu rimokatoličanstva i islama (ali i dr. religija). 

U tom smislu navodimo jedno kratko kazivanje ovog teologa i to ono kazivanje koje se odnosi na islam, poslanika Muhammeda i Kur'an. 

Njegovo kazivanje jeste, unatoč II vatikanskom koncilu još uvijek izrazito rijetko i malo kad, ako se ikad, može čuti od strane rimokatoličkih teologa posebno svećenika.

Hans Küng

 "Prvo temeljno pitanje: Može li i islam biti za ljude put vječnog spa­senja? Moj odgovor je jednoznačno: da. Do Koncila je Katolička crkva zastupala dogmu: ‘Izvan Rimokatoličke crkve nema spasenja.’ Sada se, međutim, mogu pozvati na Drugi vatikanski koncil. On u Konstituciji o Crkvi čl. 16. daje odgovor na ovo pitanje koji je miljama ispred onog Ekumenskog vijeća crkava koje je i danas nejedinstveno po pitanju spasenja izvan kršćanstva: ‘Vječno spasenje mogu, naime, postići i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti.’ A što se tiče osobito muslimana, u istom članku 16 Konstitucije o Crkvi glasi: ‘Naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinom i milosrdnom, koji će suditi ljude na Sudnji dan.’

Drugo temeljno pitanje, preko kojeg je Drugi vatikanski koncil iz neprilike prešao, glasi: je li Muhamed zaista bio prorok? Ja na to pitanje nedvosmisleno odgovaram: da. Muhamed, koga se u Kur’anu češće naziva ‘upozoriteljem’ (sura 17,105; 25,56; 33,45), a on jednom prilikom i sam sebe tako naziva (sura 46,9), nije htio biti ništa do li Božji glasnik i naviještati Božju riječ, a ne svoju vlastitu. Ni kršćani ne mogu osporiti da očito postoje paralele između Muhameda i proroka Izraelovih te da mu stotine milijuna ljudi u Arabiji i u cijelom svijetu može zahvaliti na vjeri u jednoga Boga. Prorok ne mora nužno biti veliki svetac; na kraju se i starozavjetni prorok Ilija dovodi u vezu s djelima nasilja. Mnogi kršćani, prije svega, ne znaju da prema Novom zavjetu postoje proroci i nakon Krista te da u Pavlovim zajednicama zauzimaju čak drugo mjesto nakon apostola, što se može pročitati u Prvoj poslanici Korinćanima (12,28). Muhamed se također poziva na Isusa i proroke Izraelove i na jednoga ‘Boga’. A arapska riječ za Boga je ‘Allah’. Ni milijuni arapskih kršćana nemaju za Boga drugu riječ doli ‘Allah’! Time naravno još nipošto nisu riješeni svi teološki problemi. Osobito je teškotreće temeljno pitanje:

Mogu li, s kršćanskog motrišta, barem muslimani u nasljedovanju svog proroka priznati Kur’an kao Božju riječ? Unatoč svim očitim nedoumicama, na ovo pitanje također odgovaram nedvosmislenim: da. Muhamed, prema vlastitom samopoimanju, nije svoju poruku iznjedrio iz samoga sebe, to nije naprosto njegova riječ, nego je Božja riječ. Već sam u raspri s Karlom Barthom uvijek iznova ukazivao na univerzalne perspektive kako hebrejske Biblije (od prvih stranica Knjige postanka) tako i Novog zavjeta (osobito u Poslanici Rimljanima, u Djelima apostolskim i u Ivanovu proslovu): ‘svjetlost’ i ‘objava’ postoje i izvan Biblije.

Sve to, dakako, ne znači da Kur’an riječ po riječ mora biti nadah­nut, kao što se to dugo vremena pogrešno pretpostavljalo i za Bibliju. Naprotiv, ne bi li trebalo – to je iskreno rečeno moje kritičko povratno pitanje upućeno muslimanima (a sjećam se razgovora u Afganistanu) – povijesnost te poruke, objavljene u 7. stoljeću poslije Krista, shvatiti isto tako ozbiljno kao i povijesnost biblijskih knjiga? Dakle, ne bi li se trebalo, kao što se dogodilo s Biblijom, odvažiti na povijesnokritičku egzegezu Kur’ana?

No, oprez: ova tri ugrubo formulirana odgovora, zajedno su s povratnim pitanjima, na predavanju diferencijalno prezentirana te prerađena i dopunjena za tiskanje kao što zainteresirani čitatelj može pročitati u dvije godine poslije objavljenoj knjizi Kršćanstvo i svjetske religije (Christentum und Weltreligionen, 1984).

(Hans Küng, Doživljena čovječnost: Sjećanja, sv. 3, Ex Libris, Rijeka – Synopsis Sarajevo 2016, prevela Blanka Will)"*

__________________

*http://ivanlovrenovic.com/2016/09/hans-kung-islam-put-spasenja-muhamed-prorok-kuran-rijec-bozja/

Kakvu razliku čini ime/Ime!?

Tatanga Mani (1871-1967.) pripadnik je indijanskog naroda Stoney. Bio je poglavica svoga plemena u vremenu kada je nad Indijancima sjeverne Amerike, u ovom slučaju Kanade vršen masovni progon, pljačka i sveopća diskriminacija, ali i masovna ubistva koja nikada nisu imenovana pravim nazivom  – genocid.

Kao i drugi indijanci koji su se držali svoje tradicije (Tradicije) Tatanga Mani je cijeli život iščitavao Riječi tj. Knjigu Svetog Duha ispisanu na stranicama Prirode.

Nastojao je dugi niz godina bijelcima, svojoj braći kako su ih unatoč svemu oslovljavali Indijanci, približiti tradicionalnu indijansku misao. U tom smislu navodimo jedno njegovo kazivanje pred kojima svaka duša, bilo da je utjelovljena u crveno, crno, žuto ili bijelo tijelo mora zastati i preispitati vlastiti duhovni habitus ili vlastiti svjetopogled.

Tatanga Mani (1871-1967.)

 „Za vas bijelce bili smo divljaci. Vi naše molitve niste razumjeli, niti ste ih ijednom poslušali. Kada mi Suncu, Mjesecu ili vjetru, naše himne pjevamo, u vašim očima mi obožavamo idole. Ne shvatajući nas, samo zbog toga što je naš način molitve bio drugačiji od vašeg, vi ste nas osudili kao izgubljene duše. Mi vidimo djelo Velikog Duha u Njegovoj cjelokupnoj kreaciji: u Suncu, Mjesecu, stablima, brdima i vjetru. Ponekad Mu se približavamo putem onog što je On stvorio. Šta je u tom tako loše? Ja znam da mi iz sveg srca vjerujemo u Uzvišeno Biće – i možda je naša vjera jača od vjere mnogih bijelaca koji nas nazivaju mnogobošcima. Crveni divljaci su uvijek bili tješnje povezani sa Prirodom od bijelih divljaka. Priroda je knjiga Onog velike moći, Koga vi Bogom nazivate, a mi Velikim Duhom. Kakvu razliku čine ime!“[1]

---

[1] Poruka Indijanaca, preveo i priredio Mehmed Karahodžić, Connectum Sarajevo, 2013., str. 20.

Oče naš - Molitva Gospodnja

Sve poznate religijsko-duhovne tradicije imaj onu vrstu molitve koju bi mogli nazvati molitvom za svaki dan i za svaku priliku. To su one molitve s kojima duša nastoji biti jedno!

U kršćanskoj tradiciji uprisutnjeno je niz molitvi, ali čini se da je jedna temeljna, kojoj se čovjek kršćanini neprestano vraća - baš onako kako vele islamski mistici:

"Rijeke ne teku svojemu ušću/uvoru, već svojemu Izvoru."1

To je dobro poznata molitva Oče naš* (lat. Pater noster) koju je izgovorio Isus, a upamtili su je njegovi nasljedovatelji - kršćani te je potom i zapisali u dva kanonska evanđelja. 

Dakle, postoje dvije kanonske verzije navedene molitve, ali u biti riječ je o jednoj i istoj molitvi. Recimo, u evanđelju po Luki tekst molitve Oče naš je sažetiji, dok evanđelista Matej donosi nešto složeniji i duži tekst (koji se koristi u liturgiji).

U Lukinom evanđelju Isusovi učenici traže od Isusa da ih nauči moliti nakon što su i sami vidjeli kako se Isus moli Bogu Ocu! I nakon što ih je naučio molitvi Oče naš kazao im je:

"Zato vam ja veli: ištite, pa će vam se dati; tražite, pa ćete naći; kucajte, pa će vam se otvoriti. Jer svako ko ište dobije, a ko traži nađe, i ko kuca otvori mu se. Ako bi od jednog od očeva vaših sin njegov ribu zaiskao, on mu neće, zar ne, umjesto ribe zmiju dati. Ili ako od njega jaje zatraži, on mu neće, zar ne, škorpiju dati. Ako vi onda, mada ste zli, znate kako dati dobre darove djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!" (Luka, 11:9-13)2

Fra Angelico (oko 1395-1455.)
Govor na gori

Kod Mateja molitva Oče naš dio je Propovijedi na gori (Govora na gori) i to onog Isusovog kazivanja koje se odnosi na milostinju, molitvu i post. U tim kazivanjima Isus posebno ističe da čovjek navedene, napose duhovne aktivnosti čini u skrovitost, u tajnosti, ne da bude viđen eda bi ga drugi pohvalili. U protivnom veli Isus:

"...nećete imati nagradu kod Oca svoga nebeskog." (Matej, 6:1)3

Dakle, milostinju davati, ali u biti i svaku drugu bogoštovnu aktivnost činiti, a posebno milostinju, molitvu i post na način kako Isus veli:

"...neka ti ne zna ljevica šta ti čini desnica..."
(Matej, 6:3)4

A konkretno za molitvu Isus veli da je činimo uistinu samo zarad božijeg zadovoljstva, pa kaže:

"A ti, kad se moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i moli se Ocu svom, koji je na mjestu tajnom, a Otac tvoj, koji vidi i djela u tajnosti, tebe će nagraditi." (Matej, 6:6)5

Nakon ovog kraćeg uvoda poslušajmo tu Isusovu molitvu Oče naš ali onu koju nam je prenio evanđelista Matej.

"Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!

Kruh naš svagdanji daj nam danas!

I opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!

I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!

(Matej, 6:9-13)6

Isusov govor na gori iz islamske perspektive.
Perzijska minijatura.

U Bosni, tačnije u srednjovjekovnoj Bosni i u tradiciji Crkve bosanske7 (posve pogrešno nazivane kao bogumilska, neomanihejska, patarenska...) kao jedne od tri kršćanske konfesije koje su bile prisutne na prostoru bosanske srednjovjekovne države, molitva Oče naš također je bila, sudeći po svim domaćim izvorima, aksijalna molitva bosanskih krstjana. 

S tim u vezi donosimo tekst molitve Oče naš iz knjige Zbornik krstjanina Radosava8 u transliteriranoj formi:

"Oče naš' iže esi na n(e)b(e)si';

da s(ve)tit' se ime tvoe;

da pridet' c(a)r'stvo tvoe;

da budet' vola tvoja

jako na neb(e)seh' i na zemli.

Hlib' naš' naš(u)sni

dai nam' danas'.

I ostavi nam' duge naše,

jako e i mi ostavlamo

dl'žnikom, našim'.

Ne uvedi nas' v' napast'.

izbavi nas' ot' neprijazni.9

Zbornik krstjaninaRadosava (XV st.)

Zbornik krstjanina Radosava (XV st.)

_________________

* Nazivanjem Boga Ocem drevni je običaj kod mnogih naroda. Recimo u sumerskim tekstovima Bog se naziva Ocem, a Stari zavjet 15 puta ponavlja taj naziv za Boga.
Isus oslovljava Boga na aramejskom jeziku koristeći riječ Abba (vokativ i status emphaticus). To je obiteljsko oslovljavanje oca ("tatica", "babuka" i sl.) i samo djeca nazivaju tim imenom svoga oca. Dakle, riječ je o svojevrsnom tepanju ili posve intimnom odnosu što predstavlja znatnu razliku u odnosu na starozavjetnu tradiciju u kojoj nema tog prisnog odnosa - zapravo ovaj novi odnos za Jevreje bijaše posve stran i nečuven!
Više o nazivu Abba vidi u: Praktični biblijski leksikon, KS, Zagreb, 1997.
1. http://www.sveske.ba/en/content/slovo-o-vodi
2. Biblija, prijevod James Dannenberg i Edib Kafadar, Sarajevo, TDP, 2013., str. 822.
3. Isto, str. 765.
4. Isto.
5. Isto.

6. Jeruzalemska Biblija

7. O Crkvi bosanskoj vidi više u:

http://www.svjetlorijeci.ba/media/download/5799crkva_bosanska_286.pdf

8. O navedenoj knjizi iz bosanske srednjovjekovne tradicije, a iz skriptorija bosanskog krstjanina vidi više u:

Anica Nazor, Radosavljeva bosanska knjiga: Zbornik krstjanina Radosava, u: Forum Bosnae, 42/08, Sarajevo, 2008.

Zbornik krstjaninaRadosava danas se nalazi u:

Bibliotecha Apostolica Vaticana, Borg. illir. 12, fol. 1-59.

9. Franjo Šanjeka, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., str. 340.

Radosav krstjanin djelovao je u XV st., a svoj biblijsko-liturgijski zbornik pisao je za vrijeme vladanja bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443-1461.), odnosno u vremenu kada je Crkvom bosanskom upravljao did Ratko.