Richarda Wagnera (1813-1883.) ubrajamo u red najzapaženijih romantičarskih operskih kompozitora XIX stoljeća. U ranoj mladosti pokazivao je veliko interesovanje za germansku mitologiju, odnosno za srednjovjekovnu tradiciju općenito, u kojoj je posebno interesovanje pokazivao prema onom naslijeđu koje je bilo fundirano na mitosu.[1]
Wagnera prepoznajemo, među ostalim romantičarskim kompozitorima, po svom Gesamtkunstwerk-u u kojem je ukomponovao tekst, muziku, igru, sliku i inscenaciju u jedinstveno umjetničko djelo (riječ je o svojevrsnoj sintezi srodnih umjetnosti).
Valja kazati da je na Wagnera, još od mladosti, uticalo niz filozofsko-intelektualnih gledišta koja su bila aktualna u tadašnjoj Evropi, a posebno na tlu germanskog (njemačkog) kulturno-duhovnog miljea. Slijedeći mislioci su ostavili traga na Wagnera: Jean Jacques Rousseau, Johann Gottfried Herder, Pierre-Joseph Proudhon, Ludwig Feuerbach, Arthur Schopenhauer, Friedrich Wilhelm Nietzsche…
Ipak, kao što smo i na početku istakli, evropska – germanska mitologija (ezoterija, mistika…) je ostavila najdublji trag na samog Wagnera, pa i na njegov opus. Gotovo da puko nabrajanje nekih od najglasovitijih Wagnerovih djela, samim svojim nazivom, svjedoče prethodno kazano:
· Prsten Nibelunga, riječ je o tetralogiji (Rajnsko zlato, Valkira, Zigfrid, i Sumrak bogova),
· Tristan i Izolda,
· Parsifal,
· Ukleti (ili Leteći) Holandez
· …
Na kraju valja dotaći se nečega što gotovo obavezno ide uz bilo koje kazivanje o Wagneru. Riječ je o antisemitizmu, ili o optužbi za antisemitizam![2] Naime, Wagner je 1850. pod pseudonimom objavio rad Das Judenthum in der Musik (Jevrejstvo u muzici) u kojem je otvoreno istupio protiv jevrejskih kompozitora optuživši ih da stvaraju muziku koja nije u germanskom duhu i koja je, nadasve nekvalitetna jer je populistička i cilj joj je finansijska dobit, a što je u koliziji sa ciljevima umjetnosti.
Nažalost, imajući u vidu navedena Wagnerova razmišljana à propos jevrejskih kompozitora i naravno teme u njegovim operama (germanska mitologija) ne treba čuditi što je Wagnerov kompozitorski rad bio tako mnogo korišten u promicanju ideologije Trećeg rajha (Drittes Reich). Recimo samo to da je Adolf Hitler bio fasciniran djelom Prsten Nibelunga.
Kako god ko percipirao, a zatim tumačio Wagnerov muzički opus valja znati da u vlastitom percipiranju, a zatim tumačenju uvijek ima više samog slušatelja, odnosno tumača, a manje kompozitora. Poslušajte i sami Wagnerov Parsifal i u kontekstu prethodnog pasosa testirajte sebe na antisemitizam :)
Richard Wagner, PARSIFAL, Prelude, part 1
Richard Wagner, PARSIFAL, Prelude, part 2
[2] Fenomen antisemitizma nije nešto što se treba odnositi isključivo na Jevreje. Nezaboravimo, Semiti su, ni manje ni više, Arapi. Također, Semiti su, u duhovnom smislu i muslimani, pa i kršćani bez obzira na etničku pripadnost! Ipak, današnja, a i jučerašnja percepcija antisemitizma jeste nešto što se isključivo odnosi na antijevrejstvo; nažalost, ova moja bilješka koja kaže “isključivo” može dobiti kvalifikaciju antisemitizma. Ali to je već druga tema koja se tiče evrocentrizma, paneklezijanizma, cionizma… ili pak evropske otvorenosti i iskrenosti prema drugom!
