Hafiz Šemsuddin Muhamed (1320?-1389.) spada u red najvećih klasičnih perzijskih pjesnika. Za Hafiza kažu da je „najsjajnija zvijezda među sedam zvijezda koje sjaju na nebu klasične perzijske poezije, a u koje spadaju: Firdusi, Enveri, Nizami, Rumi, Sadi, Hafiz i Džami“[1]. Oko njegove ličnosti izatkane su mnoge predaje. Naime, znamo veoma malo o njegovom životu. Rođen je u XIV st. u perzijskom gradu Širazu, na jugu Perzije. Kulturne prilike u Širazu, u vremenu o kojem govorimo, omogućavale su Hafizu da stekne odlično obrazovanje iz filozofije, vjerske dogmatike, misticizma, književnosti, lingvistike...
Danas Hafiza svjetska javnost poznaje prije svega kao pjesnika, što zapravo on po svom habitusu i jeste bio. Njegove pjesme, odnosno njegova zbirka pjesama (Divan[2]) sastavljena je najvjerovatnije poslije pjesnikove smrti. Ime sastavljača Hafizovog Divana po jednima je Muhammed Golandam, a po drugima Kazvini. Hafizov Divan sadrži preko 500 gazela[3]. Za Hafizove pjesme možemo sa sigurnošću kazati da su najpopularnije u Iranu, a izuzetno su cijenjene i u Pakistanu, Indiji, Afganistanu i Iraku. Bez sumnje, njegove pjesme jesu pod snažnim utjecajem islama, ali bez obzira na tu činjenicu njegova je poezija stoljećima bila prisutna kod hindusa[4] i kršćana ili pak kod gnostika i agnostika diljem Svijeta![5]
Hafizova poezija i danas izaziva niz polemika oko toga treba li njegovu poeziju tumačiti doslovno ili metaforično – mistično! Razlog zbog kojeg imamo različite percepcije (i to u najfundamentalnijem smislu) Hafizove poezije jeste prije svega zbog pjesničkog vokabulara, koji se, nažalost, zna percipirati doslovno!
Također, središnje pitanje u kontekstu Hafizove poezije jeste njegovo poimanje ljubavi. Da li Hafiz kada pjeva o ljubavi (a najviše o njoj pjeva) pjeva isključivo o ovozemnoj ljubavi ili o mističnoj, božanskoj ljubavi? Različiti istraživači različito su odgovarali na ovo pitanje. Međutim, ako u obzir uzemo kontekst (vrijeme, kultura, duhovni background...) u kome jeste naš pjesnik navedena dilema uistinu je „dilema“!
Hafiz je mistik, njegova poezija jeste snažno situirana u okviru sufizma, tačnije irfana (islamske gnoze). Ljubav o kojoj on pjeva jeste mistična ljubav. Sve druge ljubavi kao što su prema prirodi, ljudima (ženi) ili stvorenjima općenito jesu manifestacija svekolike Ljubavi![6]
Nadalje, da Hafiz pripada sufijsko-irfanskom konceptu shvatanja svekolikog bitka, pa i ljubavi, jasno je iz slijedećih Hafizovih stihova u kojima on jasno daje do znanja da racionalno i diskurzivno nemaju šta tražiti u ljubavi, naravno mističnoj ljubavi:
„Teškoća ljubavi je izvan dometa našeg znanja,
tu delikatnost ne rješava naša nesavršena misao.“[7]
ili:
„Na putu ljubavi logikom i razumom pokušavah,
ali to bješe kao želja rose da na okeanu trag svoj ostavi.“[8]
U navedenim stihovima, a sličnih je kod Hafiza i drugih mistika mnogo, jasno prepoznajemo bhaktijsku[9] dimenziju misticizma, u ovom slučaju sufizma! Ljubav kod Hafiza jeste kretanje prema Apsolutnom Biću – Bogu. Bog za sebe kaže u islamskoj tradiciji da je On Onaj koji Voli (el-Vedudu), a to gotovo sve autentične religijske tradicije svjedoče. Ljubav koju čovjek, a napose mistik osjeća jeste odraz Božije Ljubavi. Naime, islamska tradicija čovjeka percipira kao siromaha (fakira ili derviša). Kazano znači da čovjek ništa ne posjeduje na način apsolutnog posjedovanja. Sve što čovjek posjeduje (znanje, ljubav, ljepotu...) jeste odraz božanskih atributa. S toga, u islamskom učenju, čovjek jeste (potencijalno) savršeno ogledalo božanskih atributa (svojstava) u kojem se Bog ogleda ili pak spoznaje. Dakle, kada mistik voli Boga to možemo shvatiti kao odraz ili manifestaciju Ljubavi koju Boga ima spram stvorenja, jer u konačnici Bog je taj koji Voli i koji je Voljen – Bog je Jedina Zbilja! Nadalje, mistik u mnoštvu svakojake ljepote posmatra Boga, odnosno Njegove teofanije – jer sve stvoreno (manifestovano) jeste kao ogledalo spram Boga kao Apsolutne Ljepote.[10]
Za Hafiza ljubav je, rekli smo, jedini put ka Apsolutnoj Ljepoti, a na tom putu razum (diskurzivna misao) ne može biti vodič, već srce, koje je jedino kadro udomiti mističnu ljubav.[11] Srce je sposobno da shvati i vidi tajnu Ljepote. Međutim, između mistikovog srca i Voljenog postoji zavjesa[12], koja Božijom Milošću i mistikovim pregalaštvom biva otklonjena, a što vodi ka realizaciji temeljne islamske dogme (tewhida)[13], a to je da je Bog Jedan ili da nema zbilje doli Zbilje. Ta Istina, sa nadilaženjem (raskrivanjem) zavjese, biva posvjedočena na gotovo najvišem spoznajnom nivou![14] O toj zavjesi ili velu iza koje je Voljeni Hafiz pjeva, naravno u simbolima i metaforma:
„Veo na licu Drage je od praha moga tijela,
ah, kako će radostan trenutak biti kad s tog Lica veo zbacim.“[15]
Kada smo spomenuli spoznaju kazat ćemo samo nekoliko riječi (odnosno stihova) o istoj, jer spoznaja ili znanje o Voljenom (irfan ili gnoza) je krucijalno u islamskom misticizmu – sufizmu. To zna Hafiz, naravno, i zato pjeva:
„O, Sakija, svjetlom vina pehar nam osv'jetli,
Zasviraj nam jer se svijet već predade našoj želji.
U peharu mi vidjesmo odraz Lica Prijatelja,
Ah, kakva si neznalica za užitke opijanja.“[16]
U prethodnom tekstu u kojem smo kazivali o Kabiru spomenuli smo sufijsku doktrinu sulh-i-kul, što znači mir sa svima. Ista ta doktrina je i u Hafizovoj poeziji prisutna. Mržnja, neprijateljstvo, netrpeljivost i sl. ne mogu naći mjesta kod zaljubljenog mistika – Hafiza! Jer, napomenimo još jedared, Hafiz u svemu vidi teofaniju Boga! Kazano znači da Hafiz promiče ideju jedinstva svijeta, po kome mnoštvo i različitost po bilo kom osnovu (jezičkom, kulturnom, etničkom, religijskom...) ne mogu biti razlogom razmimoilaženja, neprijateljstva... U duhu kazanog Hafiz pjeva:
„Svako žudi za Voljenim, bio trijezan ili pijan,
svugdje je dom Ljubavi, bila džamija ili crkva.“[17]
ili:
„U Ljubavi nema razlike između tekije i krčme,
gdje god je Ljubav, tamo je sjaj lica Drage.“[18]
I za kraj ovog teksta valja se dotaći i slijedeće istine. I na Hafiza su kao i na mnoge druge mistike (najčešće pjesnike) na Istoku i na Zapadu s podozrenjem gledale zvanične crkve ili oni slojevi društva koji su „zaduženi“ za odbranu i zaštitu pravovjerja – kojeg li apsurda?! S tim u vezi, Hafiz o doktorima ili „braniteljima“ Zakona (božijeg Zakona) koji najčešće jesu u medresama (vjerskim školama) unutar kojih promiču i tumače pravovjernost kaže slijedeće:
„Zbrka riječi u medresi
Ubija mi razum zdravi,
Zato hoću da se malo
Odam piću i ljubavi.“[19]
Općenito govoreći Hafiz je bio izrazito kritički raspoložen prema svakom formalizma, ma gdje da se je ta devijacija javljala. Zato nas ne treba začuditi kada naiđemo na stihove koji jasno kritikuju odrvenjeli i okoštali formalizam kod onih koji kažu da su sufije. Tako naš pjesnik u svojim stihovima kritikuje sufije kalenderijskog reda (tarikata), koje po formalnim odlikama prepoznajemo i razlikujemo od dr. sufija po dugoj kosi. Hafiz jasno i nedvosmisleno upućuje kritiku:
"Ne zna svaki onaj što glavu ne brije šta je kalenderizam."
Turbe Hafiza Širaza u Širazu.
Podignuto 1930-ih po projektu francuskog arhitekte Andre Godard.
[1] Džaka Bećir, LJUBAV U HAFIZOVOJ LIRICI, U: Filozofski fakultet u Sarajevu, Radovi, knj. VII, 1972/73. God., str. 131.
[4] Pod ovim pojmom mislim na pripadnike različitih religiozno-duhovnih učenja na prostoru drevnog indijskog potkontinenta.
[5] Vrijedno pažnje i spomena u ovom tekstu jeste Hafizov snažan uticaj na neke evropske intelektualce kao što je Ralph Waldo Emerson (1803-1882.) ili pak Johann Wolfgang von Goethe (1749-1832.) koji je Hafizovom poezijom bio izravno inspirisan pri pisanju svog Zapadno-istočnog divana (West-östliches Divan). Pogledaj tekst „Šta kaže W. Goethe o islamu“
[6] Ovdje je uputno naglasiti i ljubav prema bližnjem, o kojoj često čujemo da se govori posebno na Zapadu gdje je kršćanska tradicija prevalentna. Naime, Frithjof Schuon kazujući o ljubavi prema bližnjem, koja je danas u krizi, ukazuje na stvarni ili elementarni problem, on kaže: „Problem ljubavi prema bližnjemu očigledno je sadržan u problemu ljubavi premu Bogu, u smislu da je prvi problem bitno ospoljeni vid drugoga.“. Vidi: Frithjof Schuon, DIMENZIJE ISLAMA, El-kalem, Sarajevo, 1996. god., str. 158.
[9] Bhakti (u vedskoj religiozno-duhovnoj tradiciji) je joga ljubavi, obožavanja ili predanosti Voljenom. To je čista duhovna predanost, najizravniji i najkraći put prema Bogu. Bhakti joga se smatra najvišim oblikom joge i stazom kojoj vode svi putevi joge.
Joga je jedan od najprominentniji vedskih pojmova, a značenje joj je blisko latinskom pojmu re-ligare (ponovno uspostavljanje veze), odnosno pojmu religija u našem jeziku!
Eva de Vitray Meyerovitch, SVIJET, BOŽIJE ZRCALO, U: Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb, 1988. god., str. 275-295.
[11] U islamskoj tradiciji o srcu (qalb) kazano je mnogo toga što na veoma slikovit i jezgrovit način kazuje o značaju kojeg ima srce (kao duhovni organ). Navodim dva kazivanja:
„Srce čovječije je Prijestolje Božije.“
„Ne obujmljuju Me ni nebesa ni Zemlja, ali Me opseže srce Mog predanog sluge.“
(Hadis)
[12] Spoemnuta zavjesa ili koprena u islamskoj tradiciji jeste hijab ili maya u vedskoj. O navedenim pojmovima kao krucijalnim u kontekstu shvatanja onog što jeste Apsolutno i relativno pogledaj slijedeći naslov:
Seyyed Hoseein Nasr, ŽIVI SUFIZAM, Naučnoistraživački institute “Ibn Sina”, Sarajevo, 2004. god., str. 120-135.
[14] U navedenu zavjesu spada i nešto što jeste golema smetnja između sufije i Voljenog, a to je ego, odnosno sebičnost (egoizam). U tom smislu Hafiz pjeva:
„U svijetu iskrenih sufija ne postoji pomisao na sebe,
za njih je misao i briga o sebi nevjerstvo.“
Vidi: Džaka Bećir, LJUBAV U HAFIZOVOJ LIRICI, str. 138.
A kao jedini lijek protiv naše sebičnosti jeste opijenost opojnim vinom, tj. opojnom ili zanosnom ljubavlju (aškom) i prosvjetljujućim znanjem (gnozom tj. irfanom)!
Navedenih Hafizovi stihovi koriste se uobičajnim sufijskim pjesničkim simbolima i motivima kao što su: sakija
(saki), vino i pehar. Valja objasniti navedene simbole:
· saki – koji napija, odnosi se na duhovnog učitelja – šejha;
· vino – znanje ili spoznaja koja opija, oslobađajuće znanje, sredstvo približavanja Bogu – Voljenom,
vino kao simbol ljubavi i to ljubavi koja opija (zanosne ljubavi), koja je sušta suprotnost razumu – diskurzivnom mišljenju. Prof. Nasr o vinu kao sufijskom simbolu kaže: „Vino, koje kombinira prirodu vode i vatre, simbolizira u sufijskom slikovitom izražavanju
božansku ljubav, s jedne, i ostvarene aspekte znanja, s druge strane...“.
Vidi: Seyyed Nossein Nasr, ŽIVI SUFIZAM, Naučnoistraživački institute “Ibn Sina”,
Sarajevo, 2004. god., str. 48.
· pehar – mistikova duša, srce...
