Kabir (1440-1518.) indijski je pjesnik i mistik - zapravo: "Mora li se biti pjesnik da bi bio mistik? Makar bio i «mistik»?"[1]
Kabir spada u red onih mistika koji su Milošću Svemilosnog i vlastitim pregalaštvom ostvarili sintezu između islama i vedske tradicije. Bez obzira na to kako neko gledao na ovu sintezu, a nažalost današnji čovjek će najčešće gledati sa prijekorom i osudom, ipak moramo imati u vidu slijedeće.
Sve religije (mislim na autentične!) dolaze od Boga i vraćaju natrag Njemu. Baš zato što dolaze od Apsoluta, religije su "apsolutne" i stoga ISKLJUČIVE. Paradoks jeste da srčike svih religija, a to su metafizike ili pak duhovnosti imaju sasvim drugi pristup. Naime, ako religija isključuje, a rekli smo da takva jeste, duhovnost ili metafizika baš suprotno ima moć da UKLJUČUJE ili da prepoznaje svekolika mnoštva kao odraze Jednog! To je transcendentno jedinstvo religija o kojem je u XX stoljeću na lucidan način veoma uspješno govorio Frithjof Schuon.[2] Učenje o transcendentnom jedinstvu religija unutar islamske, odnosno sufijske tradicije poznato je unutar učenja (koje pokriva mnogo šira učenja ili značenja) o transcendentnom jedinstvu bitka (Wahda Al-Wugud). Ovo učenje u islamskoj tradiciji na najbriljantniji način izložio je Ibn Arabi.[3] Na kraju ovog poglavlja spomenimo najfundamentalniju islamsku (a tim i sufijsku) doktrinu iz koje sve druge proizilaze i u nju se vraćaju, odnosno smiruju - to je doktrina JEDINSTVA (tewhid)!
U prethodnom poglavlju pokušali smo dati elementarna učenja unutar islamske mistike (metafizike, sufizma…) koja su bez imalo sumnje bila duhovni ambijent unutar kojeg je bivstvovao naš pjesnik Kabir. Valja navesti još jedan detalj unutar sufijskog učenja koji je snažno uticao na oblikovanje Kabirove poezije. Riječ je o učenju kojeg poznajemo kao sulh-i-kul, što znači mir sa svima. Sulh-i-kul upravo počiva na svemu onom što je kazano u prethodnom poglavlju! Kada navedena učenja (ili metafizičke istine – u kojima se reflektuje Istina) progovore kroz pero mistika kakav je Kabir ljudski rod na vijeke vjekova dobije slijedeće poetske plodove:
Avaj, pored tebe sam.
Ja nisam ni u hramu, niti u džamiji:
Nisam ni u Kabi, niti u Kailašu[4]:
Niti sam na obredu ili ceremoniji
Niti u jogi, ni u odricanju.
Ako si ti istinski tragač,
Ti ćeš Mene odmah prepoznati.
Ove Kabirove stihove koji su nastali na tlu Indije u XV-XVI st. valja usporediti sa stihovima Ibn Arabija! Kada to učinite zapazit će te da stihovi, ove dvojice mistika, imaju tako mnogo istosti unatoč tomu što su živjeli u različitim vremenskim i prostornim okvirima. Zar ta istost nije manifestacija (ili odraz) svekolike Jednosti koja prožima svo mnoštvo na svim nivoima (hijerarhijama) Bitka, odnosno Bića?!
[2] Frithjof Schuon, O TRANSCENDENTNOM JEDINSTVU RELIGIJA, Bemust, Zenica, 1997.
[3] Rešid Hafizović, IBN 'AREBIJEVO FILOZOFSKO-TEOLOŠKO UČENJE O LOGOSU, Bemust, Zenica, 1995. Vidi naslove: Transcendentno jedinstvo bitka, str. 24. i O transcendentnom jedinstvu religijskih formi, str. 36.
