Tekst koji je pred vama zapravo je promišljanje nad pročitanim tekstom na portalu polis.ba, a kojeg potpisuje Franjo Mijatović, pod naslovom Ljudsko i ne-ljudsko.
https://polis.ba/author/franjo-mijatovic/
Spomenuti tekst završava kazivanjem kojeg će,
pretpostavljam urednik portala izdvojiti na samom početku, a ono glasi:
„Stoljećima ranije i davno prije
pojave suvremenih rasprava o pravima i zaštiti životinja, odgovornost prema životinjama doživjela je svoj vrhunac sa svetim
Franjom za kojeg su životinje bila njegova braća i sestre. U tim bićima sv.
Franjo je vidio ne samo ono ne-ljudsko, nego odviše ljudsko. Iz te perspektive
mogao bi se proširiti humanizam koji bi ozbiljno i neproračunato uključio i
ne-ljudske životinje u riječi i djelu.” (podebljao
R.I.)
A autor teksta
započinje ovim riječima:
“Briga i suosjećanje
prema životinjama nije nikakva novost. Od Pitagore do Teofrasta, Seneke i
Porfirija, preko Schopenhauera, Benthama, Locke-a, Milla do Derridae rasprave o
životinjama ili onome ne-ljudskome traju već tisućljećima.”
Mogu razumijeti da je
nekome upravo sa sv. Franjom (XIII st.) odgovornost prema životinjama doživjela
svoj vrhunac – mada se s tim ne slažem.
Ne mogu razumijeti da
neko ko piše o ekoteologiji, pa makar pisao iz perspektive jedne religije,
prešuti preobilno bogatstvo ekoteološkog u drugim religioznim tradicijama. Upravo
ekologija, odnosno ekoteologija, koja kuburi s globalnim klimatskim i drugim kataklizmama, ne smije biti zatvorena
u jedno isključivo, tj. ignorantsko religiozno-duhovno sljepilo koje ne
prepoznaje druge tradicije, a koje itekako imaju šta kazati o temi ekosofije, i
u kojima se baš ta tema bistirila stoljećima, oprostite ali moram kazati, mnogo
prije nego u okrilju Rimokatoličke Crkve. Na koncu nije zgoreg ovdje, bar kao
natuknicu kazati, da se u indijskoj, tj. vedskoj tradiciji Svevišnji inkarnirao
ne samo u ljudsko tijelo, već i u animalno, vegetabilno, mineralno – da, u
tvrdi kamen! Pa vi sad slutite kakvo je humusište u okrilju vedske tradicije
bilo za razvijanje ekosofije, kad na licu
kamena, biljke, svejednako životinje vedski nasljedovatelj prepoznaje lice Boga stvoritelja!
Zatvorenost,
isključivost, ignorancija, prešućivanje… jesu humusišta globalnih ekoloških
kataklizmi. To zna i papa Franjo, pa će u enciklici Laudato si’ (2015), koja tretira goruće ekološke teme, napose
klimatske promjene, slutiti da i u drugim religiozno-duhovnim tradicijama
postoji bremenito ekoteološko naslijeđe, a koje valja uvažiti, nikako
ignorisati, prešutjeti.
Valja znati da ima rijêka
i izvan evropskog, kršćanskog miljea o temama koje danas smatramo ekološkim ili
ekoteološkim. Nesagledivo i neobuhvatljivo je mnogo primjera, a mi navodimo samo
jednu kap u moru bezobalnog promišljanja o Prirodi. Uzgred, naš primjer jeste stariji,
mnogo stariji od sv. Franje, što svakako ne umanjuje značaj sv. Franje – svetog
čovjeka koji prirodne fenomene doživljava, vidi, osjeti kao svoju braću i
sestre. Sveti Franjo nije prvi koji ima navedeno svetogleđe. Uzgred kažimo i to
da mi ne vidimo po ćemu bi odgovornost prema životinjama doživjela vrhunac kod
sv. Franje, kako veli Franjo Mijatović, kome su one bile braća i sestre, a pri
tome je uredno konzumirao tijela ti istih životinja, braće i sestara –
napominjemo da se ne može biti malo vegeterijanac, ili jeste ili niste.
Sad poslušajmo kako na
životinje, biljke i minerale gledaju iz sasma druge religiozno-duhovne
tradicije, pri tome ne zapadajte u napast kazivanja da je riječ o vrhuncu
odnosa prema životinjama, prosto zato što niste čuli i vidjeli kakav je odnos
prema životinjama, biljkama… u svim drugim religioznim-tradicijama – općenito,
kanimo se takovrsnih kvalifikacija.
Jedna iznimno važna
tema iz okrilja ekosofije, a u kontekstu mahajana budizma, jeste rasprava o
tome koja bića mogu postići probuđenost, tj. prosvjetljenje (bodhi), ili koliko se učenje o budinskoj
prirodi (buddhata) može odnositi na
svu prirodu i njene fenomene, a ne samo na čovjeka.
Nadalje, u indijskim
vedskim svetim tekstovima pojam bodhi proširen
je tako da uključuje ne samo čovjeka, već i sva druga svijesna bića. Ovakvo
ne-antropocentrično shvatanje je polazište za ono što se zove metafizička
biocentrična jednakost. Učenjaci navedene tradicije su se slagali da,
konkretno, životinje treba prepoznavati kao svjesna bića. Ipak, mogućnost
probuđenja kod biljaka, drveća i mineral ostala je nejasna, bar u ranijim
fazama vedske tradicije.
Chi-t’sang,
kineski mislilac budističke madhyamaka
tradicije među prvima je govorio da do budinstva dolaze biljke i drveća. Dakle,
biljke mogu postići budinstvo, prosvjetljenje. Kasnije, u VIII stoljeću (gle
koliko prije sv. Franje) Chan-jan,
baštinik t’ien-t’ai budističke škole
ukazuje na uzajamno prosvjetljenje, te piše:
“Na velikoj lotosovoj
skupštini svi su prisutni – bez diskriminacije. Trava, drveće, tlo iz koga sve
raste – svi su iste prirode. Neki se jedva kreću u našem vidiku, dok opet drugi
žure Putem, ali bez obzira, svi oni, kad-tad, stižu do presvetog ostrva Nirvane…
Ko je taj ko može reći da u ne-ljudima nema budinstva? Gle onaj kamen, drvo,
čaplja i ja istog smo redovničkog bratstva.”
Navedeno nije mekušna
sentimentalnost, naprotiv, ovo je upravo ono što oštri naš logički aparat, ali
i više toga. Prepoznavanje budinstva u kamenu, čak prašini, odraz je afirmacije
holizma, ali i složene međuzavisnosti stvorenih bića, zapravo istinskog
sestrinstva i bratstva.
U Japanu Saicho piše o prosvjetljenju braće
kamenja na Putu, a Dogen piše Sutru planina i rijeka.
Dakle, sama meditacija
nije svojstvena samo čovjeku, već i drugim bićima, stvorenjima. Japanski monah Ryogen ukazuje da nema boljih
budističkih jogija od biljaka i drveća u njegovom vrtu. Jer, ako govorimo o ljudima
koji zauzimaju položaj lotosa i ukorijenjuju se u nekretanju, meditaciji, onda
je smisleno, i posve opravdano, govoriti o drveću, biljkama, kamenju… koji
ukorijenjeni na svom mjestu, u svojoj dhammi,
meditiraju na putu budinstva.
Privedimo kraju ovo
kazivanje i poslušajmo nekoliko riječi iz kur’anskog teksta o kamenu i
“kamenu”, pa vi sami vrednujte i zaključujte koji je bogupredan – da, baš kamen:
“Ali
srca vaša, poslije toga, postala su tvrda kao kamen ili još tvrđa!
A ima kamenja iz kojega rijeke izbijaju;
ima ga koje puca i iz kojeg izlazi voda;
a ima, doista, i onoga koje se iz straha pred Bogom ruši!
A Bog ne zanemaruje ono što vi radite!"
(Kur’an, II:74)
Na koncu, svaka iole
ozbiljna ekoteologija, mora biti ekosofija, da se poslužimo terminom kojeg je
koristio norveški filozof Arne Naess (1912-2009), a to podrazumijeva duboku ekologiju, nikako uskogrudnu i
slijepu, koja će uvijek uzimati u
obzir činjenicu religiozno-kulturne mnogolikosti koja glagolja, istina na
različite načine, ali uvijek i vazda o onom Jednom; nema u tom glagoljanju nikakvih
vrhunaca, na vrhu je samo On.
P.S.
 |
| Simbol đainizma; u otvorenoj ruci ispisana je ključna riječ navedene tradicije: AHIMSA |
