O životinjama iz islamske perspektive: kur'anski, poslanički i sufijski vidik

“Bog se ne ustručava da za primjer navede mušicu ili nešto sićušnije od nje; oni koji vjeruju – ta oni znaju da je to Istina od Gospodara njihova; a oni koji ne vjeruju – govore: ‘Šta to Bog hoće sa ovim primjerom?’”
(Kur'an, II:26)

“Zar ne vidiš da Boga slave svi koji su na nebesima i na Zemlji i ptice širenjem krila svojih! Svi oni znaju kako da Ga zazivaju i kako da Ga slave. Bog dobro zna ono što svi oni čine!”

(Kur'an, XXIV:41)

“Sva živa bića po Zemlji što hode i sve ptice što na krilima svojim lete zajednice su, svjetovi su poput vas! A u Knjizi Mi ništa nismo zanemarili, i svi oni će se potom pred Gospodarom svojim sakupiti!”

(Kur'an, VI:38)

„Traženje mudrosnog znanja obaveza je svakog čovjeka; za onog koji je u tom traženju sva stvorenja traže oprosta, čak i ribe u moru.“

(hadis – kazivanje poslanika Muhammeda)

„Bog i njegovi meleci/anđeli i oni koji žive na nebesima i na Zemlji, pa čak i mrav u svom mravinjaku, blagoslovi onoga ko poučava ljude dobru.“

(hadis – kazivanje poslanika Muhammeda)

“Sve što je živo jeste i razumno, te ima moć spoznaje. Pošto Boga hvali sve na nebesima i Zemlji, kako nas Kur'an uči, možemo bez dvojbe kazati da hvalu Bogu može upućivati samo ono što je živo i razumno. Sva živa bića, ljudska, ali i ne-ljudska, kao što su životinje... svi živi stvorovi slaveći Stvoritelja, jednovremeno Ga spoznavaju.”

(Abdulah Bošnjak, sufija iz XVI-XVII st.)

Minijatura islamsko-indijskog 
kulturno-civilizacijskog miljea

„Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!“

(Kur'an, XX:114)

S onu stranu isključive i uskogrudne ekoteologije

Tekst koji je pred vama zapravo je promišljanje nad pročitanim tekstom na portalu polis.ba, a kojeg potpisuje Franjo Mijatović, pod naslovom Ljudsko i ne-ljudsko.

https://polis.ba/author/franjo-mijatovic/

Spomenuti tekst završava kazivanjem kojeg će, pretpostavljam urednik portala izdvojiti na samom početku, a ono glasi:

„Stoljećima ranije i davno prije pojave suvremenih rasprava o pravima i zaštiti životinja, odgovornost prema životinjama doživjela je svoj vrhunac sa svetim Franjom za kojeg su životinje bila njegova braća i sestre. U tim bićima sv. Franjo je vidio ne samo ono ne-ljudsko, nego odviše ljudsko. Iz te perspektive mogao bi se proširiti humanizam koji bi ozbiljno i neproračunato uključio i ne-ljudske životinje u riječi i djelu.” (podebljao R.I.)

A autor teksta započinje ovim riječima:

“Briga i suosjećanje prema životinjama nije nikakva novost. Od Pitagore do Teofrasta, Seneke i Porfirija, preko Schopenhauera, Benthama, Locke-a, Milla do Derridae rasprave o životinjama ili onome ne-ljudskome traju već tisućljećima.”

Mogu razumijeti da je nekome upravo sa sv. Franjom (XIII st.) odgovornost prema životinjama doživjela svoj vrhunac – mada se s tim ne slažem.

Ne mogu razumijeti da neko ko piše o ekoteologiji, pa makar pisao iz perspektive jedne religije, prešuti preobilno bogatstvo ekoteološkog u drugim religioznim tradicijama. Upravo ekologija, odnosno ekoteologija, koja kuburi s globalnim klimatskim i drugim kataklizmama, ne smije biti zatvorena u jedno isključivo, tj. ignorantsko religiozno-duhovno sljepilo koje ne prepoznaje druge tradicije, a koje itekako imaju šta kazati o temi ekosofije, i u kojima se baš ta tema bistirila stoljećima, oprostite ali moram kazati, mnogo prije nego u okrilju Rimokatoličke Crkve. Na koncu nije zgoreg ovdje, bar kao natuknicu kazati, da se u indijskoj, tj. vedskoj tradiciji Svevišnji inkarnirao ne samo u ljudsko tijelo, već i u animalno, vegetabilno, mineralno – da, u tvrdi kamen! Pa vi sad slutite kakvo je humusište u okrilju vedske tradicije bilo za razvijanje ekosofije, kad na licu kamena, biljke, svejednako životinje vedski nasljedovatelj prepoznaje lice Boga stvoritelja!

Zatvorenost, isključivost, ignorancija, prešućivanje… jesu humusišta globalnih ekoloških kataklizmi. To zna i papa Franjo, pa će u enciklici Laudato si’ (2015), koja tretira goruće ekološke teme, napose klimatske promjene, slutiti da i u drugim religiozno-duhovnim tradicijama postoji bremenito ekoteološko naslijeđe, a koje valja uvažiti, nikako ignorisati, prešutjeti.

Valja znati da ima rijêka i izvan evropskog, kršćanskog miljea o temama koje danas smatramo ekološkim ili ekoteološkim. Nesagledivo i neobuhvatljivo je mnogo primjera, a mi navodimo samo jednu kap u moru bezobalnog promišljanja o Prirodi. Uzgred, naš primjer jeste stariji, mnogo stariji od sv. Franje, što svakako ne umanjuje značaj sv. Franje – svetog čovjeka koji prirodne fenomene doživljava, vidi, osjeti kao svoju braću i sestre. Sveti Franjo nije prvi koji ima navedeno svetogleđe. Uzgred kažimo i to da mi ne vidimo po ćemu bi odgovornost prema životinjama doživjela vrhunac kod sv. Franje, kako veli Franjo Mijatović, kome su one bile braća i sestre, a pri tome je uredno konzumirao tijela ti istih životinja, braće i sestara – napominjemo da se ne može biti malo vegeterijanac, ili jeste ili niste.

Sad poslušajmo kako na životinje, biljke i minerale gledaju iz sasma druge religiozno-duhovne tradicije, pri tome ne zapadajte u napast kazivanja da je riječ o vrhuncu odnosa prema životinjama, prosto zato što niste čuli i vidjeli kakav je odnos prema životinjama, biljkama… u svim drugim religioznim-tradicijama – općenito, kanimo se takovrsnih kvalifikacija.

Jedna iznimno važna tema iz okrilja ekosofije, a u kontekstu mahajana budizma, jeste rasprava o tome koja bića mogu postići probuđenost, tj. prosvjetljenje (bodhi), ili koliko se učenje o budinskoj prirodi (buddhata) može odnositi na svu prirodu i njene fenomene, a ne samo na čovjeka.

Nadalje, u indijskim vedskim svetim tekstovima pojam bodhi proširen je tako da uključuje ne samo čovjeka, već i sva druga svijesna bića. Ovakvo ne-antropocentrično shvatanje je polazište za ono što se zove metafizička biocentrična jednakost. Učenjaci navedene tradicije su se slagali da, konkretno, životinje treba prepoznavati kao svjesna bića. Ipak, mogućnost probuđenja kod biljaka, drveća i mineral ostala je nejasna, bar u ranijim fazama vedske tradicije.

Chi-t’sang, kineski mislilac budističke madhyamaka tradicije među prvima je govorio da do budinstva dolaze biljke i drveća. Dakle, biljke mogu postići budinstvo, prosvjetljenje. Kasnije, u VIII stoljeću (gle koliko prije sv. Franje) Chan-jan, baštinik t’ien-t’ai budističke škole ukazuje na uzajamno prosvjetljenje, te piše:

“Na velikoj lotosovoj skupštini svi su prisutni – bez diskriminacije. Trava, drveće, tlo iz koga sve raste – svi su iste prirode. Neki se jedva kreću u našem vidiku, dok opet drugi žure Putem, ali bez obzira, svi oni, kad-tad, stižu do presvetog ostrva Nirvane… Ko je taj ko može reći da u ne-ljudima nema budinstva? Gle onaj kamen, drvo, čaplja i ja istog smo redovničkog bratstva.”

Navedeno nije mekušna sentimentalnost, naprotiv, ovo je upravo ono što oštri naš logički aparat, ali i više toga. Prepoznavanje budinstva u kamenu, čak prašini, odraz je afirmacije holizma, ali i složene međuzavisnosti stvorenih bića, zapravo istinskog sestrinstva i bratstva.

U Japanu Saicho piše o prosvjetljenju braće kamenja na Putu, a Dogen piše Sutru planina i rijeka.

Dakle, sama meditacija nije svojstvena samo čovjeku, već i drugim bićima, stvorenjima. Japanski monah Ryogen ukazuje da nema boljih budističkih jogija od biljaka i drveća u njegovom vrtu. Jer, ako govorimo o ljudima koji zauzimaju položaj lotosa i ukorijenjuju se u nekretanju, meditaciji, onda je smisleno, i posve opravdano, govoriti o drveću, biljkama, kamenju… koji ukorijenjeni na svom mjestu, u svojoj dhammi, meditiraju na putu budinstva.

Privedimo kraju ovo kazivanje i poslušajmo nekoliko riječi iz kur’anskog teksta o kamenu i “kamenu”, pa vi sami vrednujte i zaključujte koji je bogupredan – da, baš kamen:

“Ali srca vaša, poslije toga, postala su tvrda kao kamen ili još tvrđa!
A ima kamenja iz kojega rijeke izbijaju;
ima ga koje puca i iz kojeg izlazi voda;
a ima, doista, i onoga koje se iz straha pred Bogom ruši!
A Bog ne zanemaruje ono što vi radite!"
(Kur’an, II:74)

Na koncu, svaka iole ozbiljna ekoteologija, mora biti ekosofija, da se poslužimo terminom kojeg je koristio norveški filozof Arne Naess (1912-2009), a to podrazumijeva duboku ekologiju, nikako uskogrudnu i slijepu, koja će uvijek uzimati u obzir činjenicu religiozno-kulturne mnogolikosti koja glagolja, istina na različite načine, ali uvijek i vazda o onom Jednom; nema u tom glagoljanju nikakvih vrhunaca, na vrhu je samo On.

P.S.

Temu ahimse, tj. nenasilja u okrilju đainizma, vedske, ali i budističke tradicije, a posljedično tome i praksu vegeterijanstva u navedenim tradicijama nismo valjano doveli do riječi, ali vi sami promišljajte, komparirajte, kakvo je to bratstvo/sestrinstvo sa životinjama, kod onog ko jede, glođući kosti janjeta, i onog ko ne konzumira meso i ne ubija životinju!?

Simbol đainizma; u otvorenoj ruci
ispisana je ključna riječ
navedene tradicije:
AHIMSA

Tri spone koje nas vežu s Bogom (skr. mārga, yoga)

Tri elementarna religiozno-duhovna puta, spone ili veze, odnosno mārge ili yoge kako to lijepo prepoznaje i razlaže vedska duhovnost su: karma yoga (put djelovanje), bhakti yoga (put ljubavi) i jnana yoga (put znanja – gnoze).

Gotovo u svim religijskim tradicijama poznata su ova tri puta, istina različito se nazivaju. Jednako tako svaka religijska tradicija različito naglašava ove puteve, a što je posve legitimno i sve u skladu s duhovnim primateljkama (dušama) koje habitiraju u svakoj od njih.

U semitskoj duhovnosti i to onoj koja je na Sinaju snažno oblikovana i ostavila neizbrisiv duhovni polog u sve tri abrahamske/ibrahimovske tradicije, ova tri puta prepoznajemo u sljedećoj bogoduhoj zapovijedi, koju nam posreduje Mojsije/Musa.

Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!
Zato ljubi Jahvu, Boga svoga,
svim srcem svojim,
svom dušom svojom i
svom snagom svojom!
(Ponovljeni zakon 6,5)

Još je u drevnoj rabinskoj perspektivi čovjek sagledavan kao biće kojem se valja s Bogom ujedinjavati putem tri relacije, a to su:

1) Srcem – što odgovara putu znanja, gnoze (jnana yoga u vedskoj tradiciji):
    SVIM SRCEM SVOJIM,

2) Dušom – što odgovara putu ljubavi (bhakti yoga):
    SVOM DUŠOM SVOJOM, i

3) Rukama/tijelom – što odgovara konkretnim, izvanjskim djelovanjem (karma yoga):
    SVOM SNAGOM SVOJOM!

Treba li posebno isticati da je riječ, u svakom slučaju, o naglasku na ova tri puta (spone, veze), a nikako pristajanju samo uz jednu od tri naznačene relacije. Sintezom troga postiže se teozis, deifikacija ili, opet se pozovimo na vedsku tradiciju pa kažimo ono što njedri rāja yoga (kraljevska spona), tj. samādhi (→ nirvana, moksha); uz napomenu da rāja yogu nikako ne poistovjećujemo s modernim, napose zapadnjačkim predodžbama, već da je motrimo, isključivo u kontekstu drevnih, najkasnije srednjovjekovnih sanskrtskih tekstova.

P.S.

Manje upućene može zbunjivati zašto SRCE odgovara znanju/gnozi/jnani, a ne ljubavi. Valja znati da je u jeziku navedenih tradicija SRCE prvorazredan simbol. Riječ je o duhovnom srcu koje se poistovjećuje s Umom ili Intelektom (latinska riječ za sveslavensko um; skr. buddhi). Opet, duhovno srce jeste treće oko, kojem je blizak simbol zrcala na kojem bogotražitelj prepoznaje svoje intaktno duhovno lice (ar. fiṭrat; skr. svarūpa) – ono je izrazito teomorfno i u duhu bogoduhog rijeka:

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
(Knjiga Postanka 1,27)

Božji poslanik Muhammed, kazujući o duhovnom srcu, naglašavao je:

Duhovno srce hram je Božji.

Ljudsko srce je Božje prijestolje.

Bog ne gleda na vaš izgled i na vaše imanje, nego gleda u vaša srca.

Za sve postoji glačalo koje otklanja zahrđalost, glačalo srca je zikrullah – spominjanje (pri/sjećanje) Boga.