O Kur'anu, ukoričenoj Božjoj riječi i njegovoj polisemičnosti kazuje nam islamski mistik, sufija, hz. Dželaluddin Rumi Mevlana (u. 1273) u svom djelu Fīhi mā fīhi, koristeći se specifičnom sufijskom leksikom, prije svega simbolima. A oni, sufije i njihov jezik bremenit simbolima, nemaju ama baš nikakvog zazira i od erotskog – naprotiv. U tom smislu predlažem čitanje jednog kratkog Rumijevog kazivanja, a koje može biti inspirativno napose danas kada nam putem masmedija nude čitanja kur'anskog Teksta isključivo u juridičkom maniru, kao da je Kur'an zbirka zakona, ili još beternije, tehničko uputstvo za čovjeka u cilju srozavanja na subhumano biće.
Zato je sufijsko, ako hoćete
mistično čitanje Kur'ana biriladž, ili svojevrsna panaceja za različite duhovne
miopije, odnosno bolesti svakovrsnih izama, kao što su selefizam,
vehabizam... i drugi redukcionizmi.
Pažljivo čitajmo Rumija, majstora
koji vješto ukazuje na ideje ponad fenomena, i to baš u duhu naslova njegove
knjige Fīhi mā fīhi – ne usuđujem se navesti nijedan prevod ovog
naslova:
Kur'an je dvostrani brokat. Neki
uživaju jednu, a drugi drugu stranu. Obje strane su istinske i prave, budući da
Uzvišeni Bog želi da obje grupe iz toga izvlače dobrobit. Isto tako, jedna žena
ima supruga i dojenče; svaki od njih dvoje doživljavaju je drukčije. Užitak
djeteta leži u njezinim grudima i u njezinu mlijeku, užitak muškarca u spavanju
s njom te u poljupcu i zagrljaju. Neki ljudi su djeca na putu i dojenčad koja
uživaju izvanjski smisao Kur'ana. Ali, oni koji su pravi muškarci, poznaju
jedan drugi užitak i drugo razumijevanje za unutarnje značenje Kur'ana.*
*
Navedeno prema: Navid Kermani, Bog je lijep: estetski doživljaj Kur'ana,
s njemačkog preveo Sulejman Bosto, El-Kalem, Sarajevo, 2023, str. 174.
Možda ova poštanska markica i
najbolje zrcali bolesti, gore navedenih i još mnogobrojnih naslućenih izama od
kojih boluje današnji tzv. ummet.
Naime, drevni grad Belh, negdašnje duhovno gnjezdilište budističke, zoroastrijanske
i islamske, sufijske duhovnosti, grad u kojem je rođen Rumi, a na prostoru
današnjeg Afganistana, upravo je prostor odakle je sufizam izgnan, i ne samo
sufizam nego bilo koja druga islamska interpretativna tradicija, a koja je s
onu stranu redukcionizma – a šta tek reći o budizmu, zoroastrizmu...? Ova
poštanska markica iz 60-ih godina XX stoljeća posljednji je plamičak
pluralnosti – tako imanentne svakoj istinskoj duhovnosti. Današnji Afganistan
ne samo da se odrekao Rumija i njegovih djela, pa i ove poštanske markice,
odrekao se, zapravo svega onog što na humanost sluti.
Eh, da je samo Afganistan, ni po'
jada, već ummet, ekumena!
