Sufija, gnostik, mudrac, teozof... Šejh
Išrak Suhravardi (Šihabuddin Jahja bin Habeš bin Emirek Suhravardi), poznat i
kao Šejh al-maqtūl (Umoreni šejh) živio i djelovao je u XII stoljeću. Rođen je
u mjestu Suhravardu, blizu grada Zendžana na sjeverozapadu Irana; kretao se na
prostorima drevne Perzije, Mezopotamije, Sirije... Umoren je u kasnim
tridesetim godinama od strane upravitelja Halepa, Malika Zahira, sina
glasovitog sultana Salahuddina Ejjubija, a na pritisak ondašnjih kvaziučenih
teologa, pravnika. Optužili su ga za „krivovjerje“, a nakon svojevrsne sudske
rasprave osudili i umorili.
 |
| Suhravardi |
U svom gnostičkom djelu Hikma al-išrāq
(Orijentalna mudrost – teozofija svjetlosti) i to u djelu duhovne oporuke, na
kraju knjige, Suhravardi savjetuje čitatelje da se pridržavaju sljedećeg,
ukoliko žele razumijeti njegovu knjigu:
„Podajte je (na čitanje, op.a.) samo
onom koji je dobro upućen u peripatetičko mišljenje, zaljubljenik u Svjetlo
Božije. Neka taj meditira četrdeset dana, nek se uzdrži od mesa, neka malo
jede, usredsređujući se na kontempliranje Svjetla Božijeg, najveličanstvenijeg
i naslavnijeg, kao i na ono što mu bude naložio Podupiratelj Knjige (Purpurni
anđeo, Džibril/Gabrijel, op.a.)“
(Shihabuddin Suhrawardi al-Maqtul, 2011, str. 254)
U svom drugom djelu, također
gnostičke naravi, Rūzī bā jamā' at-e sūfiyān (Jedan dan u skupini sufija)
govori da nema spoznaje, tj. prosvjetljenja bez duhovne prakse koja se mora
očitovati na praktičnoj ravni života, a koja korespondira s Božanskim
parametrima. S tim u vezi Suhravardi se opet dotiče kulture ishrane i našeg
odnosa prema hrani, kazujući nam da nema valjanog duhovnog napretka bez
praktiče duhovne alhemije. Čitajte pažljivo sljedeće kazivanje, ali imajte na
umu da je ovaj prvak sufijsko-gnostičkog puta majstor jezika simbola:
„Rekoh šejhu: 'Ja nemam taj pogled. Šta
da radim?' Reče: 'Stomak ti je prenatrpan. Idi, četrdeset dana uzdrži se od
hrane. Nakon toga uzmi sredstvo za čišćenje crijeva da se ispovraćaš, ne bi li
ti se oko otvorilo (duhovno oko, op.a.).' Upitah: 'A kako da spravim to
sredstvo?' Reče: 'Taj pripravak dolazi iz samog tebe.' Upitah: 'Od čega je taj
pripravak sastvaljen?' Reče: 'Od svega što ti je drago, imetak, vlast, tjelesni
užici i pohota i slično tome, to je smjesa onog lijeka za čišćenje. Idi i
četrdeset dana zadovolji se s nekoliko zalogaja odgovarajuće hrane, koja je
daleko od sumnjivog i na koju nije pao ničiji pogled. Onda taj pripravak stavi
u havan tevekkula (pouzdanje u Boga, op.a.) pa ga smrvi u prah rukom
stremljenja i od njeg spravi lijek za čišćenje i popij ga nadušak. Ako ti se
brzo javi potreba za pražnjenjem, lijek je djelovao i brzo će ti se oko
prosvjetliti. A ako se potreba ne javi, lijek nije djelovao. Onda se suzdrži
opet četrdeset drugih dana, i opet spravi onaj lijek i popij ga da bi ovaj put
djelovao. A ako ni ovaj put ne bude djelovao, a ti opet sve ponovi, pa opet sve
ponovi dok lijek ne bude djelotvoran. Ali, ako se neko, kao pas, vrati svome
izmetu, onoj mješavini od koje je spravio lijek za čišćenje i popio ga i koji
je djelovao na nega i postao izmet, ako opet bude preokupiran i zabavljen tim
izmetom, bolest će mu se povratiti, javit će se tegobe i nema tog ljekara koji
će ga moći izliječiti.“
(Šejh Išrak Suhravardi, Šapat Džibrilova krila, 2024, str. 245-246)
Više o ovom duhovnom pregaocu
čitajte u:
Shihabuddin Suhrawardi al-Maqtul, Orijentalna mudrost: Teozofija svjetlosti,
s arapskog preveo Rešid Hafizović, NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2011.
Šejh Išrak Suhravardi, Šapat Džibrilova krila: simboličke pripovijesti s
komentarom, s perzijskog prevela i priredila Mubina Moker, Fondacija „Baština
duhovnosti“, Mostar, 2024.
