O Mjesecu...

 

Razmišljanje o Mjesecu, ženi, tj. posve ljudskom, primateljskom – lju(d)skom

Kada Bogu predan čovjek (muslim) ugleda polumjesec početkom lunarnog kalendara, zatvara oči s molitvom Bogu, prepoznajući u Mjesecu simbol islamske objave i, posebice poslanika Muhameda, za kojeg se može kazati kako posjeduje „mjesečevu – lunarnu“ prirodu (primateljsku, receptivnu, nadasve žensku u duhovnom smislu).

Istovjetno kao što u astrologiji Mjesec, kao najniže nebesko tijelo, sintetizira nebeske utjecaje s planeta ponad sebe, tako i poslanik Muhamed kao pečat u lancu vjerovjesničkog ciklusa. Otuda u mnogim islamskim kozmološkim šemama svaki poslanik (vjerovjesnik, prorok...) korespondira određenoj planeti, dočim poslanik Muhamed zauzima mjesečevo nebo – sferu (Mjesec). Nadalje, Mjesec integrira ili sintetizuje sve nebeske utjecaje (kvalitete) ponad sebe, te ih emituje Zemlji, te na taj način biva simbolom „primordijalnog čovjeka“ ili prototipom čovjeka koji je most (pontifex) između Neba i Zemlje.

Dva pogleda na američke starosjedioce, tzv. Indijance

 

Nakon „otkrića“ američkog kontinenta Evropljani su sistemski pljačkali zlato od starosjedilaca. To zlato su osvajači slali prije svega u Španiju i Portugal, a ono je dalje dospijevalo i u druge evropske zemlje. Riječ je najčešće o predmetima izvanredne umjetničke obrade čiji su nam majstori, starosjedioci američkog kontinenta, ali i umjetničke škole, do danas ostali posve nepoznati. Evropljanima s početka XVI st. nije bio nikakav moralni i etički problem ne samo pljačkati već i nemilice ubijati američke starosjedioce. Umjetnine koje su dospijevale u Evropu nisu percipirane kao umjetnička djela – naprotiv, već samo kao puko zlato koje je masovno topljeno. Ipak, postoje izuzetci. Jedan od njih je i Albrecht Dürer koji je 1520. godine imao priliku pregledati radove u zlatu američkih starosjedilaca i u svom Dnevniku zapisao je sljedeće:

Abrecht Dürer, autoportret

Vidio sam i stvari koje su donesene kralju iz Nove zlatne zemlje: sunce potpuno od zlata, široko cijeli rif; isto tako mjesec, sav od srebra, isto toliko velik; isto tako razne kuriozitete njihovih oružja, oklopa i bacala; vrlo čudnu odjeću, posteljinu, i svakojake čudne predmete za ljudsku upotrebu, a sve je to oku ljepše od čudesa.*

Zlatni pehar - umjetnost Inka

Dürer nije mogao spriječiti pljačku koja je uništavala izvanredna umjetnička djela jedne kulture koja nije bila po evropskim standardima. Ali jeste ostavio zapisani trag priznavši im izvanrednu umjetničku vrijednost – što snažno sugeriše njegovo mišljenje da nije bilo riječi o primitivnim i barbarskim narodima, a što je bilo sveprisutno mišljenje tada u XVI st., baš kao i danas. Kulturocid koji je praćen nemilosrdnim genocidom trajao je stoljećima sve do modernog, XX stoljeća. Gotovo ništa se u evropskoj percepciji spram američkih starosjedilaca i njihove kulture nije promjenilo u modernom dobu. S tim u vezi poslušajmo kako je tzv. Indijance percipirao američki književnik Mark Twain (1835-1910), a po riječima Mircea Eliadea 1907-1986):

Mark Tven je 1861. godine ispravio Darvinovu teoriju u delu koji se ticao Indijanaca: oni nisu potekli od primata, već ili od gorila ili od kengura ili od norveških pacova.**

 

*John Collier, Indijanci obiju Amerika, MH, Zagreb, 1968, str. 87.

**Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga Alfa, Beograd, 1996, str. 233.