O Božjem imenu, u židovskoj religiozno-duhovnoj tradiciji piše fra Richard Rohr (r. 1943). Valjalo bi svoj abrahamsko/ibrahimovskoj čeljadi, naravno najprije kršćanima i muslimanima, imati u svijesti ovo što će Rohr kazati, a snažno se referišući na židovsku tradiciju, konkretno duhovnu kulturu koja reguliše odnos svakog pojedinca spram Njegovog imena. Tim više je ovaj Rohrov tekst, zapravo stara semitska praksa, važna danas, ovdje kod nas, imamo li u vidu da je Njegovo ime, bilo u semitsko-arapskom (Allah) ili slavensko-indoevropskom (Bog) obliku svedeno na svakodnevnu, pri tome posve besvjesnu upotrebu u našem jeziku – organu i govoru. Upravo ta svakodnevna besvjesna praksa držanja Njegovog imena u našem jeziku može i treba biti uspoređena s onim besvjesnim činom, a koji se čini ustima i jezikom, a to je žvakanje i prožvakavanje žvakaće gume. Da, Njegovo smo ime sveli na razinu jednog Orbita, ili za one starije, Čunga Lunge.
Sljedi tekst Richarda Rohra, a koji, vjerujemo, može uozbiljiti naš odnos prema Svetom imenu, ma kojoj religiozno-duhovnoj tradiciji pripadali.
 |
| Richard Rohr, OFM |
"VELIKO NEIZRICANJE
Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga
svog. (Izl 20,7)
Nema riječi kojima bih dovoljno naglasio iznimnu važnost objave Božjeg imena Židovima. Ona cijelu prirodu naše duhovnosti stavlja u ispravan kontekst i da smo je poslušali, oslobodili bismo se poprilične količine idolatrije i arogancije. To je riječ Jahve, kako je danas izgovaramo i pišemo. Za one koji su govorili hebrejski bio je to sveti četveroslov JHVH (yod, he, vav i he). Židovima je doslovce bilo zabranjeno izgovarati ga, a svaki pokušaj da se sazna što ono zapravo označava bio je, kao što stoji u zapovijedima, „uzaludan“* (Izl 20,7). Stoga su umjesto njega u govoru i pismu koristili riječi Elohim i Adonai. Bog je svoj božanski identitet zaodjenuo tajnom i učinio nedostupnim za razum. Kad je Mojsije upitao Boga kako mu je ime, dobio je odgovor u obliku rečenice koja u prijevodu otprilike glasi: „JA SAM KOJI JESAM ... to mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena“ (Izl 14-15).
Od davnina nam je poznata ta
neizgovorljivost Božjeg imena, ali sada znamo za njezin dublji smisao:
praktično, riječ se uopće nije izgovarala, nego disala! Mnogi su
uvjereni da je njezin ispravan izgovor pokušaj ponavljanja i oponašanja samoga
zvuka udisaja i izdisaja.** Stoga je ono što činimo svakoga trenutka u životu
izgovaranje imena Božjeg. To ga čini našom pravom riječi kada dolazimo na
svijet i posljednjom kada ga napuštamo.
Već dosta godina poučavam o tome
kontemplativne skupine u mnogim zemljama, a to bitno mijenja vjeru i molitveni
život ljudi. Podsjećam ljude da nema islamskog, kršćanskog ili židovskog načina
disanja. Nema američkog, afričkog ili azijskog načina disanja. Nema bogatog ili
siromašnog načina disanja. Teren na kojem se odvija ova igra krajnje je
ujednačen. Zemaljski je zrak jedan, to je isti zrak za sve. A to da taj
božanski „vjetar puše gdje god hoće“ (Iv 3,8) znači da je on posvuda na isti
način. Ni jedan pojedinac i ni jedna religija ne može nadzirati taj Duh.
Kada ga promatramo na takav način, Bog nam odjednom postaje dostupnijim i dohvatljivijim, baš kao i samo disanje, koje neprestano kroz nas teče. Upravo onako kao što su učitelji molitve uvijek govorili: „Budi u svom disanju, prati svoj dah“. To je isti dah koji je Jahve udahnuo u Adamove nosnice (Post 2-3), onaj isti dah koji je Isus na križu predao s povjerenjem (Iv 19,30), a potom udahnuo u nas kao „shalom“, opraštanje i Duh Sveti (Iv 21-23). Nije li divno što su dah, duh i zrak zapravo ništa – a ipak sve?
*Misli se na drugu Božju zapovijed,
dok engleski izraz in vain, koji autor koristi, upućuje i na značenje
„tašt“, op. prev.
**DAVID ABRAM, The Spell od the
Sensuous, Random House, New York, SAD, 1996., str. 249-250."
[1]
Richard Rohr, Golo sada: vidjeti kao što mistici vide, prevela Ranka
Gregorić, Synopsis d.o.o., Zagreb – Sarajevo, 2016, str. 36-38.
